>

novosti logo

Društvo Društvo

Mirovinska prevara

U našim mirovinskim fondovima trenutačno je više od sto milijardi kuna koje se sada dobrim dijelom moraju ulagati s negativnom kamatom. Ali nitko, zasad, ne pita zašto se tako teško pogriješilo kad je u Hrvatskoj prihvaćen model reforme koji je dobar samo za banke

Novi fenomen na financijskoj sceni, negativne kamate, zapravo to da banka plaća dužnicima samo da od nje uzmu novac, još jednom je razgolitila jednu prevaru staru punih osamnaest godina. Riječ je o mirovinskoj reformi po scenariju Svjetske banke, a u režiji vlade tadašnjeg premijera Ivice Račana (koaliciji SDP-a i HSLS-a Dražena Budiše). U glavnim ulogama bile su, naravno, banke koje su osnovale mirovinske fondove takozvanog drugog stupa. Ti su fondovi zamjenjivali državni mirovinski fond, a individualna štednja generacijsku solidarnosti. Budući umirovljenici morali su se odlučiti kojem će fondu, točnije kojoj banci, povjeriti mirovinski doprinos na svoje plaće. To je bila odluka o kojoj im je ovisila egzistencija u starosti, a fondovi su se natjecali u dokazivanju koji je za to najpovoljniji. Reklamne agencije i mediji koji su objavljivali barnumske reklame zgrtali su golemu zaradu. Tko da se zamjeri oglašivačima?

Banke su tada slikom, riječju i pjesmom na televiziji, radiju i u novinama lagale bez imalo zadrške i srama. Gdje prestaje reklama, a počinje svjesna laž s namjerom da se prevarom potrošača ostvari imovinska korist? Naravno da je teško utvrditi tu fluidnu granicu, a u izvjesnoj mjeri se i očekuje da reklama uljepšava činjenice. Ali u ovom slučaju sve je bilo savršeno jasno već na samom početku, kad se novi proizvod koji se reklamiralo tek pojavio na tržištu. Od tada, kao zečevi iz mađioničarevog šešira, iskaču novi dokazi mračnog i bezočnog koristoljublja, od izostanka obećanih blagodati za umirovljenike do negativnih bankarskih kamata, koje se pokazuju kao tempirana bomba u temeljima sustava.

Što su banke u reklamama garantirale onima koji im povjere brigu o svojim mirovinama? Dvije stvari. Sigurnost i veće mirovine jer će one, preko svojih mirovinskih fondova, stalno oplođivati povjereni im novac. Odmah je moralo biti jasno da drugo isključuje prvo. Da bi oplodili novac, fondovi ga moraju ulagati, moraju kupovati i prodavati udjele i dionice, a to je igra u kojoj se dobiva, ali i gubi. Da bi netko dobio, netko drugi mora izgubiti. Da nije tako, svijet bi bio cvjetna dolina u kojoj bi živjeli samo bogati ljudi, ekonomija kao znanost bila bi nepotrebna, a banke bi bile humanitarne organizacije prvog reda. Ali nitko to nije rekao budućim umirovljenicima. Nitko ih nije upozorio na to da ih se pretvara u kockare, koji se igraju svojom budućnošću. Točnije, da će se igrati netko drugi, u njihovo ime i za njihov račun, i da jedino taj drugi sigurno dobiva.

Je li moguće da to nije bilo jasno već na samom početku, kad je Svjetska banka počela nuditi (i nametati) svoj model mirovinske reforme, koji je prije toga isprobala u Čileu pod vojnom diktaturom generala Pinocheta? Mnogima jest. Slovenija je na primjer, poput Odiseja, začepila uši voskom kako ne bi čula njen sirenski zov, a isto je uradila i Srbija. Mađarska je prvo zagrizla mamac, kao i Hrvatska, provela reformu, a onda odustala. Razvijene zemlje Europe imale su otprije dobrovoljne mirovinske fondove kao dopunu sustavu generacijske solidarnosti i nisu imale ni volje ni potrebe za bilo kakvim eksperimentima. Hrvatska je, nasuprot tome, imala i jedno i drugo, i volju i potrebu. Razarajuća privatizacija i politička čistka silno su povećale vojsku umirovljenika i smanjile broj zaposlenih. U međuvremenu su stigli i branitelji, kao i invalidi. Uzalud je bilo u to vrijeme uvjeravati neke Račanove ministre da se taj problem ne može riješiti nikakvim financijskim inženjeringom, već samo brzim privrednim rastom i novim zapošljavanjem. Oni su vjerovali u ono u što su željeli vjerovati.

Ali postojalo je još nešto. Hrvatska je upravo rasprodala strancima svoje banke, pri čemu je, kažu upućeni inozemni izvori, u nekim ugovorima postojala tajna klauzula da se neće istraživati ništa od onoga što se u bankama događalo prije promjene vlasnika. Možda su i kupci imali svoje tajne uvjete. Na primjer, da se provede mirovinska reforma po modelu Svjetske banke. Za to su imali jak razlog. Tom reformom u njihove je banke pometen najveći novac koji je kontrolirala hrvatska država. Novac za mirovine. Pritom su donesena i neka ograničenja, s ciljem da se smanji kockarski rizik, a fondovi su se obvezali da kreditiraju državu za isplatu starih penzija koje su ostale u državnom fondu. U Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje. Tako je nastala apsurdna situacija. Da bi iz doprinosa koje plaćaju hrvatski radnici isplaćivala penzije hrvatskim umirovljenicima, hrvatska država plaća kamate stranim bankama. Ali to je potpuno u skladu s kompradorskim karakterom velikog dijela našeg sustava.

Najvažnije ograničenje, zapravo sigurnosna kočnica za fondove, bila je obveza da najveći dio novca ulažu u obveznice. Tako se smanjuje mogućnost kockanja na burzi i povećavaju sigurnija dugoročna ulaganja, često u državne obveznice, gdje je rizik u pravilu najmanji. Dobit je skromnija, ali je manja i opasnost gubitka. Upravo je tu sada došlo do loma, pa su banke postale žrtve poplave novca koju su same izazvale. Cijena novca je toliko pala da se on već nudi i daje bez kamata, pa i s negativnom kamatom. Točnije, banke plaćaju samo da netko uzme njihov novac, jer im je i to bolje nego da ga drže u sustavu centralnih banaka. To je pogodilo mirovinske fondove, u prvom redu u Americi, gdje sustav generacijske solidarnosti nikad nije zaživio. Pozivajući se na Bloomberg, jedan autor kaže da već 17 bilijuna dolara uloženih u državne i korporativne obveznice nosi negativne prinose. Točnije, gubitke. Koliki su oni dosad? OECD tvrdi da je vrijednost mirovinskih fondova već smanjena za velikih četiri posto. Slijedi li smanjivanje mirovina i kakva je uopće budućnost umirovljenika koji žive na milost i nemilost privatnih fondova? Onih izvan sustava generacijske solidarnosti, koji je prema tvrdnjama Račanovih ministara (ali i svih koji su ih naslijedili) definitivno zastario. Hoće li ih se izjednačiti s ljudima bez radnog staža za koje je najavljeno uvođenje tzv. državne mirovine od tisuću kuna? (Usput rečeno, naša nepobjediva birokracija i u tome traži svoju ulogu izmišljajući imovinski cenzus koji bi ona utvrđivala i provjeravala, iako u zemljama koje odavno imaju takve mirovine, npr. u Velikoj Britaniji, tako nešto nikome nije palo na pamet. Jedini je kriterij životna dob.)

U našim mirovinskim fondovima trenutačno je više od sto milijardi kuna koje se sada dobrim dijelom moraju ulagati s negativnom kamatom. Analogijom s gornjim podatkom OECD-a, četiri milijarde od tog novca već odlazi u vjetar. Ali sada nitko ne plaća barnumske reklame niti upozorava javnost na to što se dešava (osim u hermetičnom tekstu nekog autora koji se ne može odlučiti je li novinar ili ekonomist). Nitko, zasad, ne pita ni zašto se tako teško pogriješilo kad je prihvaćen model reforme koji je očito bio dobar samo za banke. Nitko ne pita kako spavaju oni koji su svjesno lagali. Šute, naravno, i banke. One su u svom poslovanju uvele bezbrojne naknade i tako, usprkos svemu, ostvaruju rekordne zarade. Pritom, naravno, dobro znaju da to nije njihova prava svrha. Ali pitanje je, u eri interneta i negativnih kamata, koja je uopće njihova svrha.

1/1