Kakav je položaj žena u povratničkim područjima, s kojim se problemima suočavaju i jesu li ravnopravne s obzirom na svoju nacionalnu pripadnost?
Žene u ruralnim sredinama, kakve kod nas prevladavaju, susreću se s uglavnom istim problemima – znači, ponajprije s nezaposlenošću i sa socijalnom isključenošću – bez obzira na nacionalnost. Pred pripadnicama srpske zajednice koje su se odlučile vratiti stoje i drugačije poteškoće, koje se niz godina nisu rješavale. Što se tiče politike, odnosno njihove uključenosti u stranačku aktivnost i manjinska vijeća, valja reći da su to manje-više patrijarhalno odgojene osobe, koje misle da je na njima da brinu o kući i ne bave se previše političkim pitanjima. Ali i to se mijenja: žene se polako, no u sve većoj mjeri pridružuju radu unutar naše zajednice. Radimo li zajednički na nekim aktivnostima, dakle skupa sa SDSS-om, SPC-om i našim vijećima, bit ćemo još uspješniji.
A ima li u Pakracu i okolici uspjeha u održivom povratku, odnosno integraciji povratnika?
To je pitanje koje se ovdje poteže godinama: puno je vremena prošlo od odlaska, pa su oni koji su se planirali vratiti to već i učinili. Danas pak i povratnici razmišljaju o tome kako otići iz sredine u kojoj se ništa ne događa. Po tom se pitanju malo toga mijenja, pa mogu reći da je povratnička priča u našem kraju završena.
Članica ste pakračkog Gradskog vijeća: možete li nam štogod reći o suradnji gradske vlasti i srpske zajednice, odnosno je li u ovom i prošlom mandatu što učinjeno za građane naše nacionalnosti?
Suradnja je dobra, uključujući i onu između dogradonačelnika Nikole Ivanovića i gradonačelnice Anamarije Blažević. Rezultirala je time da čelna osoba grada po prvi put od rata obiđe sela većinski ili isključivo naseljena pripadnicima srpske nacionalnosti: ljudi su joj se jako obradovali i cijenili taj njezin čin. Osjećaju da netko brine za našu manjinu, da nisu isključeni i da je Blažević i njihova gradonačelnica. I na infrastrukturi se dosta radilo – obnovljeni su neki putevi, a obnavljaju se i dalje, jer je teško odjednom obnoviti godinama neodržavano. U obnovu se financijski uključuju i lokalne zajednice, no i mi, poput mnogih drugih sredina, imamo problem s podružnicama Hrvatskih šuma, odnosno šumarijama čiji teški kamioni uništavaju puteve. Ove se godinama obnavljaju putevi u selima Koturić i Prgomelje, a zimus smo dvaput organizirali i čišćenje snijega s cesta i puteva. Radimo konstantno i na stambenom zbrinjavanju bivših nositelja stanarskog prava i drugih ugroženih grupa, ali tu nema većih pomaka. Puno se vremena gubilo radi brojnih izbora i izmjena vlasti, ali vjerujem da će neki slučajevi ipak biti riješeni.
Što nam kao aktivistkinja Centra za podršku i razvoj civilnog društva Delfin možete reći o prisutnosti NVO-a u pakračkom kraju?
Pakrac je odvajkada svojevrsna kolijevka nevladinih udruga, od kojih je Delfin jedna od najstarijih. Naravno, i mi se poput ostalih suočavamo s problemima financijske prirode.
U kolikoj su mjeri djeca naše nacionalnosti zainteresirana za nastavu srpskog jezika i kulture?
Lani je Ministarstvo vanjskih poslova Srbije financiralo tromjesečnu radionicu za koje su djeca različite dobi imala stručnu pomoć u nastavi. No taj je projekt završen, a za nastavak nemamo mogućnosti. U planu je radionica za djecu od osme do 15-e godine na kojoj bi se učilo engleski uz druženje. Najviše se pažnje mora posvetiti djeci, jer ako i ona odu - možemo zatvoriti grad. U školama postoji dodatna nastava srpskog jezika i kulture, ali se čeka novi nastavnik, jer je nastavnica iz prošle školske godine na rodiljnom dopustu. Što se vjeronauka tiče, ove je godine za tu nastavu prijavljeno čak 17 prvašića, najviše u poraću. Sveukupno, vjeronauk i nastavu srpskog pohađa tridesetak učenika.
