>

novosti logo

Društvo Društvo

Mit o ujedinjenju

Sve najgore za istočnonjemačku privredu dogodilo se u nekoliko mjeseci 1990., kada je nerealnom promjenom valute ona obezvrijeđena tri do četiri puta. Ono što je odmah prodrlo na istočno područje bila je zapadna roba. Otvoreni su bezbrojni zapadni šoping-centri, dok su istovremeno domaća postrojenja, u novostvorenim okolnostima, kolabirala

Počnimo s predrasudama. Nijemci su radišan narod, ali Istočni Nijemci rade manje od Zapadnih i zato lošije zarađuju i žive. No 30 godina od pada Berlinskog zida činjenice izgledaju drugačije. Proteklih nekoliko godina radili su Nijemci u ‘starim’ pokrajinama (Ländern) prosječno 1279 sati godišnje, a u istočnim 1346. Istovremeno su nadnice izračunate na bruto godišnjoj razini na zapadu Njemačke iznosile 35.084 eura i bile za oko pet hiljada eura više od onih u ‘novim’ zemljama, gdje su iznosile 30.172 eura. Najduže se radi u Thüringenu (1371 sat), a najkraće u Rheinland-Pfalzu (1255 radnih sati). Najbolje se u prosjeku zarađuje u Hamburgu (40.771 euro), a najgore u Mecklenburg-Vorpomeraniji (27.520 eura). Za kraj ovog nabrajanja recimo još samo da su Nijemci internacionalno ‘lijen’ narod. U statistikama OECD-a, provedenim u 36 industrijskih zemalja, nigdje nema tako malo radnih sati kao u Njemačkoj (1356 prošle godine). Prosjek do kojega je u svom izračunu OECD došao iznosi 1759 sati godišnje. A tko su, mjereno radnim satima, najmarljiviji radnici? Pa oni u Meksiku (2257), u Kostarici (2179), Južnoj Koreji (2024) i Grčkoj (2018).

Ujedinjenje, ona ‘alijansa za Njemačku’ o kojoj su toliki 1990. euforično govorili, pokazuje se sada kao puko prisajedinjenje, pokušaj gutanja jedne države, DDR-a, od strane druge, Savezne Republike Njemačke

No to je samo statistika i njome se, uz naslove kako se i danas u Istočnoj Njemačkoj više radi, a slabije zarađuje, u njemačkim medijima otvorila tema inventure što se dogodilo s tom zemljom 30 godina od pada najpoznatijeg zida. Sada i desni političari moraju priznati da nešto ne samo da nije štimalo u modelu ujedinjenja, već, eto, i do danas ne štima, jer se samo u unutarnjemačkim migracijama više od milijun ljudi preselilo iz Istočne u Zapadnu Njemačku. Ujedinjenje, ona ‘alijansa za Njemačku’ o kojoj su toliki 1990. euforično govorili, pokazuje se sada kao puko prisajedinjenje, pokušaj gutanja jedne države, DDR-a, od strane druge (SRNJ), što nije uspjelo ukinuti razlikovanja, tako da bi se ujedinjenjem dobila neka nova kvaliteta, već je samo, za neke manje a za druge više nasilno, Zapad kolonizirao Istok. Stvoreno je društvo građana prvog i drugog reda, o čemu je još 1994. u Bundestagu govorio pisac Stefan Heym. Zato se nitko ne čudi što se u njemačkoj javnosti i dalje govori o istočnjacima i zapadnjacima (Ossiji i Wessiji).

Što se tiče ekonomski izvedbenog načina ‘prisajedinjenja’, sada se ponovno, drugi put, nakon desetak godina, a na inicijativu Ljevice, otvara parlamentarna rasprava o ulozi koju je imala agencija Treuhand i o načinu privatiziranja DDR-ovske privrede, te zamjeni jednih maraka u druge, u omjeru 1:1. Sjećamo se vremena kada su milijarde maraka 1990. upumpavane u istočnonjemačku privredu, no novac po sebi nije bio način da se ona uspješno prestrukturira. Točnije bi možda bilo izbjegavati tranzicijski žargon i upitati se o kakvom prestrukturiranju je uopće trebalo biti riječi. Možda je bolje reći, kako to čini sociologinja Yana Milev, koja radi na švicarskom univerzitetu u St. Gallenu, a čija specijalnost je baš studij promjena u njemačkom društvu izazvanih prisajedinjenjem, da se tu radilo i još uvijek radi o specifičnoj transformaciji, čiji kraj se kulturno-sociološki ne nazire.

Ne može se optužiti socijalizam što je 30 godina kasnije istočna privreda neproduktivnija, što su nadnice male, a nezaposlenost ogromna. Novac je spiskan u infrastrukturu, a suvisle ekonomske politike, prilagođene pojedinim područjima niti su postojale, niti danas, u značajnoj mjeri, postoje. Sve najgore za privredu dogodilo se u nekoliko mjeseci 1990., kada je nerealnom promjenom valute ona obezvrijeđena tri do četiri puta. Ono što je odmah prodrlo na istočno područje bila je zapadna roba. Otvoreni su, uostalom kao i u nas kasnije, bezbrojni zapadni šoping-centri u većim centrima, dok su istovremeno domaća postrojenja, u novostvorenim okolnostima, kolabirala. Industrijska produktivnost pala je u samo nekoliko mjeseci za dvije trećine. Za to nije bio kriv socijalizam ili neki navodni zaostali mentalitet, već upravo kapitalistička tzv. šok-terapija, koja je uspjela u najkraćem roku uništiti većinu socijalističkih poduzeća. A kako je agencija Treuhandanstalt, kojoj je povjeren posao privatizacije, nju i izvela, o tome postoje podijeljena mišljenja, koja se do danas ne mijenjaju. Iako se mora priznati da danas i desni političari ne izbjegavaju raspravu o nužnom ekonomskom planiranju, jer prepusti li se nejednak razvoj samo tzv. slobodnom tržištu, za mnoge pokrajine to će značiti i dalje ‘razvoj u nerazvijenost’. Nova komplikacija je što se i nova desnica (AfD) uplela u tu debatu s ideoloških, suverenističkih pozicija, što sve ne vodi nikakvom popravljanju ekonomske politike, već prebacivanju diskusije na polje ‘što zla centralna vlast u državi radi jadnom njemačkom narodu’. Ukratko, kao i kada se u nas priča o devedesetima, oni koji su sudjelovali u promjenama na razini vlasti kažu kako bi i danas sve jednako ponovili, dok stari i novi kritičari nalaze sve više i više dokaza o kakvim razmjerima korupcije se u toj unutrašnjoj kolonizaciji radilo. Istočne firme je državna agencija prodala privatnim vlasnicima sa zapada. Zvuči poznato: najprije podržavljenje, pa privatizacija. Samo što je to u njemačkom slučaju bilo još na neki način perverznije no u nas, pošto opću privatizaciju na istoku nisu pratile nikakve promjene na zapadu zemlje. Tamo je država mogla ostati vlasnikom važnih privatnih subjekata. A kako su firme sa zapada prodrle na ‘divlji istok’ koji je trebalo osvojiti? Pa tako da su svoje centrale, dijelove poduzeća koji se bave osmišljavanjem razvoja i sva bolje plaćena radna mjesta ostavile kod kuće, a na istoku otvarale pogone za izvršavanje lošije plaćenih i manje kvalificiranih poslova. Tek sada se govori da bi i u gradovima istoka trebalo otvarati i nekakve razvojne centre, pa da Jena, Leipzig ili Dresden samostalnije osmišljavaju strategiju svoga razvoja i svoga kraja. Podvrstu problema ili kuriozum, sociološki gledano, predstavlja situacija kada rijetki zapadnjaci, ali i toga ima, dolaze raditi na istok te se npr. kao stručnjaci suočavaju s činjenicom da i oni naknadno postaju građanima drugog reda. ‘Potrebni su nam regionalni klasteri’, govori sada i ministar privrede Peter Altmaier iz redova CDU-a. No kada se pokušalo otvoriti jednu ‘državnu tvornicu’ napredne tehnologije proizvodnje baterijskih ćelija, ona je brzo svoju upravu premjestila na zapad. Poseban problem je i onaj nejednakog razvoja unutar samih regija istoka. Razlikovanje između gradova, koji se nekako, makar i strukturno, loše razvijaju i pokrajina, malih naselja izvan urbanih centara, drastično raste. Cijelim seoskim područjima prijeti iseljavanje i propadanje, baš kao i u nekim drugim zemljama, ne samo u postsocijalističkoj tranziciji. O tome je u Novostima nedavno govorila američka marksistkinja Jodi Dean, a ti fenomeni (Hinterlanda) po njoj vode u neofeudalizam i karakteristični su i za velike zemlje, poput SAD-a ili Poljske. Ne treba posebno isticati što za istok znači odlazak mladih i obrazovanih na zapad Njemačke, ali i u treće zemlje. Iz pasivnih krajeva sada ne odlaze samo takvi, već svi koji mogu, a iz struktura obrazovnih i zdravstvenih mreža vidljivo je da su one na ovoj periferiji periferije već propale.

U današnjoj ‘ujedinjenoj’ Njemačkoj nema niti jednog spomenika antifašizmu, od onih malo što je ostalo, a da se pritom u istom dahu ne osudi i ‘socijalistički totalitarizam’

Spominjana kritička sociologinja Yana Milev (njezin rad nastavlja se na burdjeovsku školu mišljenja u socijalnoj antropologiji) rezolutno negativno odgovara na četiri mita o ujedinjenju dvije Njemačke, iz čega jasno proizlazi i da se tu o ujedinjenju dviju država i nije radilo, već o prisajedinjenju jedne od strane druge. Prvo: nije se radilo o ‘slobodarskoj revoluciji’. Iako u tom aktu nije bilo fizičkog nasilja, to ne znači da nije bilo psihičkih pritisaka i drugih formi preuzimanja, koje ona izjednačava s kontrarevolucijom. Drugo: to nije bilo nikakvo ‘ponovno ujedinjenje’. Umjesto ‘ujedinjenja’ trebali bismo govoriti o državnoj sukcesiji, prodoru jednih na područje i u sistem drugih. Treće: obećanje blagostanja, koje je Helmut Kohl 1990. dao riječima da ‘nikome neće biti lošije no ranije, a mnogima će biti bolje’, nije se ostvarilo. Za to je dovoljno pogledati u statistike. Četvrto: parola ‘Mi smo jedan narod!’ (Wir sind ein Volk!) nije se ostvarila. S obzirom na različito iskustvo prošlosti, različit razvoj društava, različita iskustva, to se na ovaj način nije ni moglo dogoditi. Zato 30 godina od pada zida ne govorimo o sve većoj ujednačenosti Njemačke, već o povratku potisnutog problema o nepremostivim razlikama.

Uostalom, trebaju li bivši DDR-ovci zaboraviti svoju prošlost? Uzmimo samo jedan element, a to je onaj odnošenja spram fašizma, povijesnog i suvremenog. Koliko autorasističkog materijala možemo pročitati o tome da su Istočni Nijemci skloniji antisemitizmu, rasizmu, šovinizmu i nacionalizmu? Pa se to onda obično elaborira i u nas popularnom teorijom o dva totalitarizma. Oni su takvi sada, a statistička podrška desnom ekstremizmu točna je do neke mjere, dok se i tu ne uvidi gdje su centrale nove ekstremne desnice i populista, jer su i u socijalizmu imali ‘totalitarne sklonosti’. A ako se išta može reći za njemački narod u DDR-u, to je da se on s njemačkim fašizmom radikalno suočio te ga još i povezao s borbom protiv svakog imperijalizma i financijskog i neoliberalnog razvoja. Za razliku od toga, u današnjoj ‘ujedinjenoj’ Njemačkoj nema niti jednog spomenika antifašizmu, od onih malo što je ostalo, a da se pritom u istom dahu ne osudi i ‘socijalistički totalitarizam’. Posebno je pitanje različito tretiranje njemačke socijalističke tradicije (naročito na zapadu, gdje svaki grad ima imena ulica socijalista i komunista), spram one nenjemačke, konkretno ruske, čiji tragovi su pedantno izbrisani iz javnih prostora. Svi znamo film ‘Good Bye, Lenin!’, no sve to je, kaže Mileva, povezano s općim, a ne posebno istočnim povratkom ‘njemačkom duhu’, koji je ponovno instaliran u cijeloj Njemačkoj. A u taj paket uključeni su i antikomunizam i rusofobija, sve do opravdanja učestvovanja u američkoj politici preventivnih ratova. Sve to zakriva povijest rasizma i rata do uništenja, koji je Njemačka vodila pod Hitlerom. A posljedice sada vidimo u pojavi stranke AfD.

Zato povijest dvije Njemačke koje su ponovno postale jednom nije i ne može biti završenom. Sve ne treba skončati u memorijaliziranju i kulturi sjećanja, nego u ponovnom promišljanju o našoj sadašnjosti i o putu kojim je do nje došlo. I to ne samo u Njemačkoj.

1/3