Počnimo s predrasudama. Nijemci su radišan narod, ali Istočni Nijemci rade manje od Zapadnih i zato lošije zarađuju i žive. No 30 godina od pada Berlinskog zida činjenice izgledaju drugačije. Proteklih nekoliko godina radili su Nijemci u ‘starim’ pokrajinama (Ländern) prosječno 1279 sati godišnje, a u istočnim 1346. Istovremeno su nadnice izračunate na bruto godišnjoj razini na zapadu Njemačke iznosile 35.084 eura i bile za oko pet hiljada eura više od onih u ‘novim’ zemljama, gdje su iznosile 30.172 eura. Najduže se radi u Thüringenu (1371 sat), a najkraće u Rheinland-Pfalzu (1255 radnih sati). Najbolje se u prosjeku zarađuje u Hamburgu (40.771 euro), a najgore u Mecklenburg-Vorpomeraniji (27.520 eura). Za kraj ovog nabrajanja recimo još samo da su Nijemci internacionalno ‘lijen’ narod. U statistikama OECD-a, provedenim u 36 industrijskih zemalja, nigdje nema tako malo radnih sati kao u Njemačkoj (1356 prošle godine). Prosjek do kojega je u svom izračunu OECD došao iznosi 1759 sati godišnje. A tko su, mjereno radnim satima, najmarljiviji radnici? Pa oni u Meksiku (2257), u Kostarici (2179), Južnoj Koreji (2024) i Grčkoj (2018).
Ujedinjenje, ona ‘alijansa za Njemačku’ o kojoj su toliki 1990. euforično govorili, pokazuje se sada kao puko prisajedinjenje, pokušaj gutanja jedne države, DDR-a, od strane druge, Savezne Republike Njemačke
No to je samo statistika i njome se, uz naslove kako se i danas u Istočnoj Njemačkoj više radi, a slabije zarađuje, u njemačkim medijima otvorila tema inventure što se dogodilo s tom zemljom 30 godina od pada najpoznatijeg zida. Sada i desni političari moraju priznati da nešto ne samo da nije štimalo u modelu ujedinjenja, već, eto, i do danas ne štima, jer se samo u unutarnjemačkim migracijama više od milijun ljudi preselilo iz Istočne u Zapadnu Njemačku. Ujedinjenje, ona ‘alijansa za Njemačku’ o kojoj su toliki 1990. euforično govorili, pokazuje se sada kao puko prisajedinjenje, pokušaj gutanja jedne države, DDR-a, od strane druge (SRNJ), što nije uspjelo ukinuti razlikovanja, tako da bi se ujedinjenjem dobila neka nova kvaliteta, već je samo, za neke manje a za druge više nasilno, Zapad kolonizirao Istok. Stvoreno je društvo građana prvog i drugog reda, o čemu je još 1994. u Bundestagu govorio pisac Stefan Heym. Zato se nitko ne čudi što se u njemačkoj javnosti i dalje govori o istočnjacima i zapadnjacima (Ossiji i Wessiji).
Što se tiče ekonomski izvedbenog načina ‘prisajedinjenja’, sada se ponovno, drugi put, nakon desetak godina, a na inicijativu Ljevice, otvara parlamentarna rasprava o ulozi koju je imala agencija Treuhand i o načinu privatiziranja DDR-ovske privrede, te zamjeni jednih maraka u druge, u omjeru 1:1. Sjećamo se vremena kada su milijarde maraka 1990. upumpavane u istočnonjemačku privredu, no novac po sebi nije bio način da se ona uspješno prestrukturira. Točnije bi možda bilo izbjegavati tranzicijski žargon i upitati se o kakvom prestrukturiranju je uopće trebalo biti riječi. Možda je bolje reći, kako to čini sociologinja Yana Milev, koja radi na švicarskom univerzitetu u St. Gallenu, a čija specijalnost je baš studij promjena u njemačkom društvu izazvanih prisajedinjenjem, da se tu radilo i još uvijek radi o specifičnoj transformaciji, čiji kraj se kulturno-sociološki ne nazire.
Ne može se optužiti socijalizam što je 30 godina kasnije istočna privreda neproduktivnija, što su nadnice male, a nezaposlenost ogromna. Novac je spiskan u infrastrukturu, a suvisle ekonomske politike, prilagođene pojedinim područjima niti su postojale, niti danas, u značajnoj mjeri, postoje. Sve najgore za privredu dogodilo se u nekoliko mjeseci 1990., kada je nerealnom promjenom valute ona obezvrijeđena tri do četiri puta. Ono što je odmah prodrlo na istočno područje bila je zapadna roba. Otvoreni su, uostalom kao i u nas kasnije, bezbrojni zapadni šoping-centri u većim centrima, dok su istovremeno domaća postrojenja, u novostvorenim okolnostima, kolabirala. Industrijska produktivnost pala je u samo nekoliko mjeseci za dvije trećine. Za to nije bio kriv socijalizam ili neki navodni zaostali mentalitet, već upravo kapitalistička tzv. šok-terapija, koja je uspjela u najkraćem roku uništiti većinu socijalističkih poduzeća. A kako je agencija Treuhandanstalt, kojoj je povjeren posao privatizacije, nju i izvela, o tome postoje podijeljena mišljenja, koja se do danas ne mijenjaju. Iako se mora priznati da danas i desni političari ne izbjegavaju raspravu o nužnom ekonomskom planiranju, jer prepusti li se nejednak razvoj samo tzv. slobodnom tržištu, za mnoge pokrajine to će značiti i dalje ‘razvoj u nerazvijenost’. Nova komplikacija je što se i nova desnica (AfD) uplela u tu debatu s ideoloških, suverenističkih pozicija, što sve ne vodi nikakvom popravljanju ekonomske politike, već prebacivanju diskusije na polje ‘što zla centralna vlast u državi radi jadnom njemačkom narodu’. Ukratko, kao i kada se u nas priča o devedesetima, oni koji su sudjelovali u promjenama na razini vlasti kažu kako bi i danas sve jednako ponovili, dok stari i novi kritičari nalaze sve više i više dokaza o kakvim razmjerima korupcije se u toj unutrašnjoj kolonizaciji radilo. Istočne firme je državna agencija prodala privatnim vlasnicima sa zapada. Zvuči poznato: najprije podržavljenje, pa privatizacija. Samo što je to u njemačkom slučaju bilo još na neki način perverznije no u nas, pošto opću privatizaciju na istoku nisu pratile nikakve promjene na zapadu zemlje. Tamo je država mogla ostati vlasnikom važnih privatnih subjekata. A kako su firme sa zapada prodrle na ‘divlji istok’ koji je trebalo osvojiti? Pa tako da su svoje centrale, dijelove poduzeća koji se bave osmišljavanjem razvoja i sva bolje plaćena radna mjesta ostavile kod kuće, a na istoku otvarale pogone za izvršavanje lošije plaćenih i manje kvalificiranih poslova. Tek sada se govori da bi i u gradovima istoka trebalo otvarati i nekakve razvojne centre, pa da Jena, Leipzig ili Dresden samostalnije osmišljavaju strategiju svoga razvoja i svoga kraja. Podvrstu problema ili kuriozum, sociološki gledano, predstavlja situacija kada rijetki zapadnjaci, ali i toga ima, dolaze raditi na istok te se npr. kao stručnjaci suočavaju s činjenicom da i oni naknadno postaju građanima drugog reda. ‘Potrebni su nam regionalni klasteri’, govori sada i ministar privrede Peter Altmaier iz redova CDU-a. No kada se pokušalo otvoriti jednu ‘državnu tvornicu’ napredne tehnologije proizvodnje baterijskih ćelija, ona je brzo svoju upravu premjestila na zapad. Poseban problem je i onaj nejednakog razvoja unutar samih regija istoka. Razlikovanje između gradova, koji se nekako, makar i strukturno, loše razvijaju i pokrajina, malih naselja izvan urbanih centara, drastično raste. Cijelim seoskim područjima prijeti iseljavanje i propadanje, baš kao i u nekim drugim zemljama, ne samo u postsocijalističkoj tranziciji. O tome je u Novostima nedavno govorila američka marksistkinja Jodi Dean, a ti fenomeni (Hinterlanda) po njoj vode u neofeudalizam i karakteristični su i za velike zemlje, poput SAD-a ili Poljske. Ne treba posebno isticati što za istok znači odlazak mladih i obrazovanih na zapad Njemačke, ali i u treće zemlje. Iz pasivnih krajeva sada ne odlaze samo takvi, već svi koji mogu, a iz struktura obrazovnih i zdravstvenih mreža vidljivo je da su one na ovoj periferiji periferije već propale.
U današnjoj ‘ujedinjenoj’ Njemačkoj nema niti jednog spomenika antifašizmu, od onih malo što je ostalo, a da se pritom u istom dahu ne osudi i ‘socijalistički totalitarizam’
Spominjana kritička sociologinja Yana Milev (njezin rad nastavlja se na burdjeovsku školu mišljenja u socijalnoj antropologiji) rezolutno negativno odgovara na četiri mita o ujedinjenju dvije Njemačke, iz čega jasno proizlazi i da se tu o ujedinjenju dviju država i nije radilo, već o prisajedinjenju jedne od strane druge. Prvo: nije se radilo o ‘slobodarskoj revoluciji’. Iako u tom aktu nije bilo fizičkog nasilja, to ne znači da nije bilo psihičkih pritisaka i drugih formi preuzimanja, koje ona izjednačava s kontrarevolucijom. Drugo: to nije bilo nikakvo ‘ponovno ujedinjenje’. Umjesto ‘ujedinjenja’ trebali bismo govoriti o državnoj sukcesiji, prodoru jednih na područje i u sistem drugih. Treće: obećanje blagostanja, koje je Helmut Kohl 1990. dao riječima da ‘nikome neće biti lošije no ranije, a mnogima će biti bolje’, nije se ostvarilo. Za to je dovoljno pogledati u statistike. Četvrto: parola ‘Mi smo jedan narod!’ (Wir sind ein Volk!) nije se ostvarila. S obzirom na različito iskustvo prošlosti, različit razvoj društava, različita iskustva, to se na ovaj način nije ni moglo dogoditi. Zato 30 godina od pada zida ne govorimo o sve većoj ujednačenosti Njemačke, već o povratku potisnutog problema o nepremostivim razlikama.
Uostalom, trebaju li bivši DDR-ovci zaboraviti svoju prošlost? Uzmimo samo jedan element, a to je onaj odnošenja spram fašizma, povijesnog i suvremenog. Koliko autorasističkog materijala možemo pročitati o tome da su Istočni Nijemci skloniji antisemitizmu, rasizmu, šovinizmu i nacionalizmu? Pa se to onda obično elaborira i u nas popularnom teorijom o dva totalitarizma. Oni su takvi sada, a statistička podrška desnom ekstremizmu točna je do neke mjere, dok se i tu ne uvidi gdje su centrale nove ekstremne desnice i populista, jer su i u socijalizmu imali ‘totalitarne sklonosti’. A ako se išta može reći za njemački narod u DDR-u, to je da se on s njemačkim fašizmom radikalno suočio te ga još i povezao s borbom protiv svakog imperijalizma i financijskog i neoliberalnog razvoja. Za razliku od toga, u današnjoj ‘ujedinjenoj’ Njemačkoj nema niti jednog spomenika antifašizmu, od onih malo što je ostalo, a da se pritom u istom dahu ne osudi i ‘socijalistički totalitarizam’. Posebno je pitanje različito tretiranje njemačke socijalističke tradicije (naročito na zapadu, gdje svaki grad ima imena ulica socijalista i komunista), spram one nenjemačke, konkretno ruske, čiji tragovi su pedantno izbrisani iz javnih prostora. Svi znamo film ‘Good Bye, Lenin!’, no sve to je, kaže Mileva, povezano s općim, a ne posebno istočnim povratkom ‘njemačkom duhu’, koji je ponovno instaliran u cijeloj Njemačkoj. A u taj paket uključeni su i antikomunizam i rusofobija, sve do opravdanja učestvovanja u američkoj politici preventivnih ratova. Sve to zakriva povijest rasizma i rata do uništenja, koji je Njemačka vodila pod Hitlerom. A posljedice sada vidimo u pojavi stranke AfD.
Zato povijest dvije Njemačke koje su ponovno postale jednom nije i ne može biti završenom. Sve ne treba skončati u memorijaliziranju i kulturi sjećanja, nego u ponovnom promišljanju o našoj sadašnjosti i o putu kojim je do nje došlo. I to ne samo u Njemačkoj.
