Ilegalni migranti
Osim što ljudi kao takvi ne mogu biti ilegalni, već samo njihovi postupci i djela, treba razumjeti položaj onih u migracijama. Ukoliko žele napustiti ratnu zonu ili izbjeći politički progon u svojoj matičnoj državi, ti ljudi moraju putovati bez papira ili viza, koje u pravilu ne mogu dobiti. Jednom kada dođu na hrvatsku granicu i zatraže azil, oni ne krše postojeće zakone, jer ih štite međunarodne konvencije, prvenstveno Konvencija o statusu izbjeglica. U članku 31. Konvencije stoji: ‘Ugovorne države ne smiju nametati kazne zbog njihovog bespravnog ulaska ili prisutnosti, izbjeglicama koji, dolazeći direktno s teritorija gdje su njihov život ili sloboda bili ugroženi, ulaze ili su prisutni na njihovom teritoriju bez ovlaštenja, pod uvjetom da se bez odlaganja jave vlastima i izlože im valjane razloge za svoj bespravni ulazak ili prisutnost.’ Sljedeći članak izričito kaže da države potpisnice ne smiju protjerivati izbjeglice koje se nezakonito nađu na njihovom teritoriju, izuzev ako je riječ o nacionalnoj sigurnosti ili pitanju javnog reda. Da je praksa u potpunosti drugačija, svjedoče nedavni izvještaji o premlaćivanju migranata na bosansko-hrvatskoj granici.
U Hrvatskoj se trenutno nalazi oko 300 tražitelja azila, a prema neslužbenim podacima, do današnjeg je dana svega oko 560 ljudi dobilo zaštitu
Mnoge domaće organizacije poput Centra za mirovne studije i Are You Syrious, kao i one međunarodne, u svojim izvještajima govore o nezakonitom ponašanju hrvatskih policajaca, nasilnim vraćanjima izbjeglica te uskraćivanju prava na pristup sustavu azila. Zabilježeni su i slučajevi u kojima su izbjeglice vraćani iz unutrašnjosti hrvatskog teritorija. Gledajući strategije odvraćanja izbjeglica, zanimljivo je da se prvobitno pokušalo djelovati u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica, pa su počele stizati preporuke Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) da se određenim pojedincima zbog navodne ugroze nacionalne sigurnosti ne omogući zaštita u Hrvatskoj. Međutim, teško je objasniti kako se na takvoj listi našla majka malodobne djece ili otac malodobnog dječaka koji je čekao na spajanje s obitelji u Austriji.
Zakonski gledano, pravna stečevina EU-a ne poznaje termin ilegalni migrant ili ilegalni tražitelj azila. Suprotno preuzetim obvezama, danas je na hrvatskoj granici ili u policijskoj stanici praktički nemoguće zatražiti azil, a da se ubrzo ne nađete u policijskoj marici koja će vas odvesti nazad u Srbiju ili BiH. Takva odvraćanja nisu samo hrvatska praksa. Mađarska je već odavno lider u nehumanom postupanju, Bugarska ne zaostaje, a u zadnje vrijeme je i Slovenija preuzela ‘hrvatski model’. Prema novom izvještaju Amnesty Internationala, u lipnju ove godine je od 899 zabilježenih prelazaka slovensko-hrvatske granice slovenska policija čak 631 osobu vratila nazad u Hrvatsku.
Brojevi
Konstantne medijske prijetnje poplavom, valovima, nadiranjem, tsunamijem migranata nemaju previše veze s realitetom i samo pokazuju akutno psihotično stanje pojedinaca. Prema podacima organizacije IOM, broj ljudi koji su u Europu došli preko mora prošle se godine i više nego prepolovio u odnosu na 2016. Prema podacima Eurostata, u prvom kvartalu ove godine broj dolazaka smanjio se za 25 posto u odnosu na prošlu, a prema podacima njemačkog Ministarstva unutarnjih poslova, broj registriranih izbjeglica u Njemačkoj je 2015. iznosio 890.000, a 2017. godine 186.644. Uzgred rečeno - i dok broj izbjeglica opada, njemačkoj privredi i dalje nedostaje radnika i radnica. Shvatila je to i Angela Merkel, koja je migrante, pogotovo one obrazovane, svojevremeno pozivala da dođu u Njemačku, za što je poslije platila političku cijenu. Istraživanje Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) pokazalo je da države koje prihvaćaju izbjeglice mogu ‘profitirati’ na njihovom znanju i vještinama.
U našoj državi trenutno se nalazi oko 300 tražitelja azila, a prema neslužbenim podacima, do današnjeg je dana svega oko 560 ljudi dobilo zaštitu. Većina ljudi naprosto nema namjeru ostati u Hrvatskoj, a oni koji se odluče na ostanak, čak i ako uspiju ostvariti zaštitu imaju velikih problema s integracijom i pronalaženjem posla. Usprkos tome, neki od njih su uspjeli pokrenuti vlastite poslove. Istraživanja su pokazala da djeca izbjeglica izrazito cijene edukaciju i imaju snažnu želju doprinijeti zajednicama u kojima danas žive. Danas oko devet posto populacije europskih država čine građani migrantskog porijekla.
Jezik
Jezik kojim se služe predstavnici europskih država poprimio je nove oblike redefiniranja značenja. Na primjer, riječ solidarnost, koja označava dobrovoljnu društvenu koheziju i spremnost da se pomogne ugroženima, u briselskom političko-birokratskom vokabularu danas označava nešto u potpunosti suprotno: suradnju između europskih država i represivnih aparata kako bi se smanjio broj potencijalnih tražitelja azila i zajednički dogovorilo da nijedna država unutar EU-a ne postane hot spot. Omiljena sintagma postaje menadžment migracija. Govori se o upravljanju, o rizicima i dobiti, o ljudima kao brojevima, kao da je riječ o robi unutar neke kompanije. I imena institucija imaju ne tako obećavajuća značenja. Tranzitno-prihvatni centar za strance Tovarnik je prilikom otvorenja javnosti predstavljen skoro pa kao hostel za tražitelje azila, dok je u pitanju zapravo običan zatvor. Tranzit znači prijevoz robe ili putnika iz jedne u drugu državu preko treće, ali za ljude smještene u Tovarniku prvenstveno znači vraćanje natrag, u državu iz koje su prethodno došli. Zanimljiv je i birokratski jezik policijskih izvještaja u kojima se umjesto termina deportirani uvijek koristi termin vraćeni.
Migrantska kriza
Migrantska kriza također je neprikladan termin. Naime, ne može se govoriti o krizi ljudi, već o ljudima koji se nalaze u određenoj kriznoj situaciji. U realnosti ne postoji kriza koju su izazvali migranti, već uglavnom kriza koju su izazvale politike odgovorne za eskalaciju rata i siromaštva. Uostalom, trenutno svjedočimo krizi temeljnog koncepta EU-a koji garantira nesmetano kretanje ljudi i roba unutar te zajednice. Na primjeru Bihaća i Velike Kladuše vidimo primjer krize institucija koje nisu uspjele na adekvatan način zbrinuti tisuće migranata koji se trenutno nalaze u BiH.
Zaštita granice
Istraživanja su pokazala da se većina ljudi na odlazak iz matične zemlje odlučila zbog okolnosti u kojima žive, a ne zbog spremnosti Europe da ih prihvati. Zaštita granice, odnosno nasilni push backovi, izgradnja zidova i žica, samo povećavaju patnju i broj smrtnih slučajeva. Ove godine je život na Sredozemnom moru izgubilo 1400 osoba, a prošle njih 3116. Mnogi su prisiljeni koristiti usluge krijumčara, ljudi koje ne zanimaju njihovi životi, već isključivo profit. Uslijed nemogućnosti da legalno zatraže azil ili vizu, migranti su prepušteni krijumčarima. U policijskim akcijama najčešće se hvataju krijumčari na terenu, ljudi koji predstavljaju samo dno dobro organizirane kriminalne piramide, a koji i sami dolaze iz depriviranih zajednica. Policija rijetko kada uspije razbiti međunarodne krijumčarske strukture. Talijanska mafija je, na primjer, uspjela preuzeti upravljanje nad pojedinim centrima za prihvat izbjeglica za koje država izdvaja značajna sredstva.
Ekonomski migranti
U javnom diskursu ovim terminom najčešće se označavaju nepoželjni migranti koji su navodno svjesno došli da se ‘okoriste’ našim načinom života i preuzmu naše poslove. Ovaj označitelj koristi se onda kada treba stvoriti animozitet, opravdati represivne akcije i zadobiti podršku javnog mnijenja. Njegovom upotrebom pokušava se stvoriti dojam da samo izbjeglice imaju pravo na međunarodnu zaštitu, što je puno kompleksnije pitanje nego što se čini na prvi pogled. Godine borbe aktivista za ljudska prava dovele su do toga da se u međuvremenu afirmirao pojam migranti, i to kao nadpojam za sve ljude u migracijama. U stvarnosti postoje mnogobrojni razlozi zbog kojih ljudi bježe iz svojih domova: nemogućnost ostvarivanja socijalnih prava, bijeg od ralja trgovine ljudima, prirodne katastrofe, glad i nedostatak zdravstvene skrbi.
Govoreći o ovim temama zapravo govorimo o sebi i društvu u kojem živimo. Ukoliko se ne poštuju međunarodne konvencije koje bi trebale štititi najugroženije, uskoro bi se moglo dogoditi da će se prestati poštovati zakoni pojedinih država kojima se propisuju prava njihovih građana. Kada novoizabrani desničarski talijanski premijer Matteo Salvini brodu s migrantima, na kojem se nalaze trudnice, djeca i ljudi kojima je potrebna medicinska pomoć, zabrani da pristane u talijansku luku, to je samo najava plana za protjerivanje talijanskih Roma. Ako obitelj tragično stradale djevojčice Madine Hussiny mjesecima nema pristup svom o odvjetniku, znači li to da građani ove zemlje uskoro također neće imati pravo pristupa odabranom zastupniku? Činjenice su tu, samo ih treba razumjeti i povezati.
