>

novosti logo

Kronika Kronika

Mladost u vrletima Velebita

Ne čudim se ja onima koji se čude što opstajemo u ovom kamenjaru, čude se oni kad kažem da smo najsretnija obitelj na svijetu. Živimo svoji na svome u kući pradjedova, vrijedni smo i straha nema - govori Vinko Dragičević, koji s majkom, suprugom i troje dječice živi u velebitskoj Popini

Nekim dijelovima Banije, Korduna, Like, Dalmacije i Slavonije možete lutati tjednima i mjesecima a da ne naiđete na selo u kojem je brojčani odnos između odraslih i djece barem podjednak – a onda nabasate na Popinu, mjestašce skrito u jednom od velebitskih kanjona s čije se sjeverne strane uzdižu vrhovi mitske planine, a s južne klokoće bistra i hladna Krupa. Ondje, pod istim krovom, živi jedna višečlana obitelj, posljednji stanovnici toga krškog sela. No ne bi ni to bilo toliko neuobičajeno za današnju Lijepu našu, da tu šesteročlanu porodicu pored troje odraslih ne sačinjava troje veselih i živahnih mališana, jedno drugome do uha.

To su Dragičevići: baka Milica koja se bliži devedesetoj, njezin 56-godišnji sin Vinko, nešto mlađa supruga mu Kujdese i njihovo troje djece – trogodišnja Sanja, dvogodišnji Saša i prije dva mjeseca rođeni Slaven. Sami bismo ih teško pronašli, pa nas je do njih odveo Miroslav Veselinović iz Golubića. Zatekli smo kod kuće sve osim Vinka, koji je s kozama bio u planini; začuvši zvono, mašili smo se fotoaparata, ali nam je Milica savjetovala da se strpimo još pola sata jer to tek jarac-zvonar izdaleka najavljuje da je pastir sa stadom pošao kući.

Jednom sam zgodom s društvom otputovao u Albaniju i u Draču upoznao mladu Kujdese. Dogodila nam se ljubav na prvi pogled i nije se imalo što čekati, tumači nam 56-godišnji Vinko

- Dok ne dođu, ti još, sinko moj, stigneš u miru marendat’ – kazala nam je baka, a tako je i bilo pa se Vinko uskoro priključio našem razgovoru.

- Nikome tko do nas nabasa nije jasno kako s troje sitne dječice možemo opstati u ovim velebitskim vrletima, na ćudljivom kršu i kamenjaru što ga tarubura i jugo, snježina i nesnosne vrućine. Ne čudim se ja njihovu čuđenju, više se čude oni kad im kažem da smo najsretnija obitelj na svijetu, bar po našim mjerilima: živimo ovdje svoji na svome, u kući mojih pradjedova, velebitskih vukova koji su bili sretni i u mnogo težim uvjetima. Rodili smo troje djece, pa je oko nas mladost i budućnost, vrijedni smo i straha nema. I to je to, dalje i bolje nam ne treba - objašnjava nam.

Vinko je diplomirao pedagogiju na zadarskom Filozofskom fakultetu i prije rata je radio u osnovnoj školi u Vrbovskom, no početkom kolovoza 1995. njegovi su planovi poremećeni: kad je započela Oluja, u Popini je u šest kuća živjelo tridesetak stanovnika koji su u panici napustili selo na prvu grmljavinu topova i haubica. Dragičeviće, u to doba tek Vinka i roditelje, put je preko vrhova Velebita odveo preko Gračaca, Donjeg Lapca i Drvara do Veternika kraj Novog Sada, gdje je živio očev brat. Dvije su godine u tom mjestu bili podstanari, no vrijedno su radili, pa su ondje uspjeli sagraditi vlastitu kuću. Vinko se kao profesor zaposlio u Starim Jankovcima i pet su godina relativno dobro živjeli, sve dok nostalgija i žal za velebitskim ‘čukama’ nisu postali toliko jaki da su se odlučili vratiti u svoju Popinu. Ondje su, naravno, zatekli sve devastirano: kuća i štale zapaljene, sve pokradeno i nigdje ničega osim vjekovnog kamena i neuništivog drača. No nije im trebalo dugo da ostvare pravo na obnovu, odnosno gradnju nove kuće. Staru kuću i štale su sami obnovili, život je ponovno kretao svojim tijekom, a kad je prije šest godina umro stari Svetozar, sin je shvatio da je došlo vrijeme za ženidbu.

- Lako se na to bilo odlučiti, ali nije baš bilo jednostavno izvesti. Jednom sam zgodom s društvom otputovao u Albaniju i tamo u Draču upoznao mladu Kujdese. Dogodila nam se ljubav na prvi pogled i nije se imalo što čekati. Nakon par mjeseci smo se oženili, doveo sam je pod Velebit i evo nas sada zdravih i sretnih s troje dječice. S njezinim sam dolaskom ovamo morao neke stvari promijeniti, pa sam osnovao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo jer sam se odlučio baviti pčelarstvom i kozarstvom. Malo po malo, koza po koza, i evo nam stada od dvjesto zdravih grla. Pet kilometara uokolo sve je pusto, nema ni ljudi ni stoke, pa se moje koze goste do mile volje. Jarad stiže u lipnju i tada ih počinjemo prodavati, a nakon zime proizvedemo pa prodamo nešto sira i tako živimo. Bolje nam ne treba – tumači nam Vinko.

U rodnoj državi sam ostavila oca i dvojicu braće: ponekad ih posjetim, no brzo se zaželim naše Popine i našeg Velebita, kaže Sanjina, Sašina i Slavenova mama

Novac koji zarađuju prodajom jarića, meda i sira, Dragičevićima je, pored dječjeg doplatka za dvoje starijih mališana, jedini prihod jer Vinko još nije ostvario pravo na mirovinu. Kad je prvi put došla u Popinu, Kujdese je ostala zatečena: djevojka iz grada našla se iznebuha u planinskoj pustopoljini, pred potpuno novim i nepoznatim životnim izazovima. No zahvaljujući međusobnoj ljubavi i suprugovoj pažnji, brzo se navikla i prihvatila drugačije okolnosti.

- Nije bilo jednostavno, ali danas vidim da je strah od nepoznatog bio nepotreban. Ovdje se odlično snalazim, živimo sretno s troje djece i baš ništa više mi ne treba osim toga da smo vrijedni i da se slažemo. Sve ostalo dolazi samo po sebi i nikada nisam požalila što sam došla ovamo. U rodnoj državi sam ostavila oca i dvojicu braće: ponekad ih posjetim, no brzo se zaželim naše Popine i našeg Velebita – kaže Sanjina, Sašina i Slavenova mama.

Ako smo išta naučili za posjeta obitelji Dragičević, to je onda spoznaja da oni pojma nemaju što znači pojam ‘suživot’ i kakve sve teškoće mogu pratiti odnose ljudi različitih nacionalnosti; oni znaju samo za život, nastoje ga živjeti dobro i časno u svojim velebitskim vrletima, bez ikakvih ograda u glavama i srcima. Ne čudi stoga da im rijetki susjedi i prijatelji, podjednako oni svih nacionalnosti, rado pomažu od prvog dana njihove sretne zajednice.

1/2