Novosti

Društvo

Moć i nemoć sindikata

Postojeća sindikalna politika je kratka. Ona je vatrogasna, prepuna apela da se ljudi ne bacaju na cestu, da im se ne umanjuju radna prava, propisana zakonom. Suprotno tome, treba imati maksimalističke zahtjeve da bi se dogodili i mali pomaci u položaju radnika

O1ic13hcnyzgjuizqb69mhwur5k

Prosvjed radnika Uljanika i 3. maja u Zagrebu u ljeto 2018. godine (foto Goran Stanzl/PIXSELL)

Mediji ne skrivaju podatke. Tako u jednom piše da je u Hrvatskoj bez posla 37 tisuća osoba više nego lani. Kao izvor služi im evidencija Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) na kojem su registrirane 151.433 nezaposlene osobe. Na mjesečnoj razini to je porast za 0,5 posto. No kada se stvar postavi u vremenski dulju perspektivu, to znači da je ove godine registrirano 32,4 posto više nezaposlenih nego lani.

Štura vijest skriva uvod u jesensku krizu, koju svi očekuju. Posljedice pandemije Covida-19 postoje, no što one ustvari znače i jesu li jedini razlog za sve gori položaj privrede u nas? Svi se pitaju hoće li najnovija kriza biti iskorištena za neke popravke u strukturi privrede ili baš obrnuto, za jači pritisak na ionako nezavidnu situaciju većine zaposlenih. Reakcije uglavnom osciliraju od kratkoročnog optimizma do dugoročnog pesimizma. No pesimizam i optimizam nisu najsretnije postavljanje pred problemima koje nam podastire stvarnost. Kada je moguća zaraza kovidom bila shvaćena najozbiljnije, a mjere protiv nje postavljene najoštrije, dakle u proljeće ove godine, javljali su se i glasovi da će jedna takva pojava možda i koristiti, da opameti provoditelje naše ekonomske politike kako bi promijenili neke desetljećima postojeće negativne trendove. Tako je postalo jasno da privatizirano zdravstvo ne može učiniti ništa da pomogne zdravstvenoj slici populacije, već da to može samo ono javno. Isto tako, u drugom sektoru, poljoprivredi, postalo je očito da prevelika ovisnost o uvozu hrane može ozbiljno narušiti opskrbu stanovništva osnovnim namjernicama kada je taj uvoz otežan ili onemogućen. Proradila je i inicijativa malih proizvođača, OPG-ova, koji su nudili svoje proizvode direktno kupcima, garantirajući brzu i bezbjednu dostavu uglavnom povrća i voća u domove potrošača. No ne samo da ti trendovi nisu potrajali, nego su i brzo ‘zaboravljeni’, a danas ništa ne govori da će oni loši, prethodni, nestati.

Radnici imaju razloga za strah, ne samo zbog različitih razina zaštite od zaraze nego i zbog nesigurnosti za svoja radna mjesta – pod firmom teškoća u koje su upala vodstva tvrtki najavu otkaza obznanili su brojni poslodavci. A ta najava nije prazna puška i otkazi se posvuda već događaju. Ove novine pratile su što se događa u mljekarskoj industriji odlaskom velikog otkupljivača mlijeka Megglea iz Hrvatske, agoniju brodogradnje, na primjerima Brodotrogira i Uljanika, te zbivanja u konditorskoj industriji Kraš, zahvaćenoj promjenama u vlasničkoj strukturi. Vidimo da razloge njihovih problema i za naše prilike masovnog otpuštanja radnika ne treba tražiti u krizi izazvanoj pandemijom. Oni leže negdje drugdje. Meggle odlazi iz Hrvatske, članice EU-a, u neku od susjednih zemalja koja još nije članica, zbog troškova izazvanih nužnim investiranjem u zaštitu okoliša, koje ova njemačka firma želi izbjeći. Da ova zemlja nema brodograđevnu politiku i da pušta da brodogradilišta propadaju ili se smanjuju do neprepoznatljivosti, da bi ih zamijenila špekulacija nekretninama ili prenamjena proizvodnje u onu turističku, to je problem koji nas prati od ulaska u EU. Broj radnika u brodogradilištima kroz dulji rok je sveden na bijedne ostatke nekada masovnih poduzeća. Ni konzistentnu poljoprivrednu politiku ova zemlja nema, već je razapeta između stranih investitora, nekontroliranog uvoza hrane i zatiranja alternativnih oblika organiziranja proizvođača, kakve su na primjer zadruge.

Slučaj Kraša opet je priča o strahu od mogućeg preseljenja firme u za eksploataciju pogodniju susjednu zemlju, koji je otklonjen špekulativnim preuzimanjem od strane privatnih vlasnika, braće Pivac. Oni nisu samo zatrli radničko dioničarstvo, priča o čijem navodnom uspjehu je Kraš bio, nego su i napali radna mjesta, između ostalog i tjeranjem u mirovinu, uvjete rada, plaće zaposlenih i sve što su vidjeli da mogu otkako su postali većinski vlasnici dionica. Za ovaj slučaj od posebnog je značaja sramotna uloga sindikata, koji je oličen u glavnoj povjerenici podružnice PPDIV-a Marici Vidaković, ujedno prokuristici Kraša, za koju grupa radnika te tvornice tvrdi da je djelovala na štetu onih koje bi trebala štititi. To ide dotle da se od zaposlenih skrivaju detalji ugovora o preuzimanju, uloga pojedinaca koje su ovi tužili i daljnji planovi novih vlasnika. A četrdesetak ljudi ušlo je u program zbrinjavanja.

Iz ovih i mnogih drugih primjera isijava velika nemoć, prvenstveno sindikata, koji su trebali biti na prvoj crti obrane radničkih prava zaposlenih. Ali i svih aktera u društvu, koje ne pokazuje znakove solidarnosti s firmama u nevoljama. Tu je uloga države posebno zanimljiva. Ona se nije samo povukla, gdje god je mogla, od udjela u vlasništvu poduzeća, nego i kada pomaže, na primjer garancijama za kredite potrebne za izgradnju novih brodova, pomaže špekulante koji su tu proizvodnju i ugrozili. Zato se postavlja pitanje je li bez radikalne promjene u općim politikama, kojih je država dio, moguće smisleno apelirati na njezinu svijest i tražiti da ona promijeni svoju politiku.

Sindikalna politika je kratka. Ona je vatrogasna, prepuna apela da se ne bacaju ljudi na cestu, da im se ne umanjuju radna prava, propisana zakonom. Redistribucija moći, potplaćenost rada, brutalizacija odnosa na radu, povećanje socijalnih razlika. Sve to znamo već desetljećima i tu čuda ne treba očekivati. Iz legalnog formalizma i defenzivne zaštite radničkih prava, pozivanjem na potrošačke košarice i sl., sindikat opet može postati relevantnom snagom samo ako prekorači samonametnuta ograničenja, kojima je radnike sveo na ugrožene potrošače, ne dirajući u bazične proizvodne odnose.

Uzmimo za primjer snagu slovenskih sindikata, prije desetak godina, kada su svojim industrijskim akcijama, koje se nisu svele na štrajkove u pojedinim poduzećima kada su ova već upala u nerazrješive probleme, napali politiku, doveli u pitanje cijeli koncept ‘strukturnih prilagodbi’, među kojima su se isticale navodno nužne mjere stezanja (u nas nejasno nazvane štednjom), te zahtijevali, usred krize kapitalističkog ciklusa, antikrizne a ne prokrizne mjere. Oni nisu defenzivno branili ugrožena stečena prava radnika, kakva su u tom trenutku bila. Ne, oni su ofenzivno tražili popravljanje i povećanje tih prava. Sve do problematike suodlučivanja na radnim mjestima, ako već ne i otpravljanja privatnog vlasništva nad privredom samom.

Samo tako, traženjem novog kursa u ekonomiji i s njom povezanoj politici, može se nešto postići. Treba imati maksimalističke zahtjeve da bi se dogodili i mali pomaci u položaju radnika. A za to trebaju prvenstveno sindikati, a onda sutra, kada ojačaju, i nove lijeve partije, zahtijevati nova radikalna rješenja. Neoliberalna globalizacija nije nužna, špekulativna ekonomija nije nužna, zahtjev za socijalnom državom ili tzv. državom blagostanja ne može ostati samo pukim apelom moćnicima. Da bi se borilo protiv siromaštva i socijalnih nejednakosti, politika discipliniranja rada i sl., potrebno je repolitizirati društvene odnose. Ponovno shvatiti da su sve promjene nastale ofenzivom kapitala, koji je sam srušio društveni kompromis, ako tako nazovemo stanje koje je prethodilo ovom sadašnjem. U fokus treba staviti promijenjene odnose moći, one između rada i kapitala. Treba zahtijevati oslobođenje od bijede, straha, opresije, autoritarnosti, kako na radnim mjestima tako i u društvu.

Ova kriza neće biti ‘riješena’ na potpuno identičan način kao ona zadnja 2008. godine, kao što ni ta nije izbjegnuta uvođenjem neke kejnzijanske politike, kao nakon Velike depresije 1930-ih. Povijest se nikada ne ponavlja doslovno. Budućnost nije napisana i nitko ne zna u detalje kako će se u njoj pojedina društva ponašati. Istina je da smo mi kao ‘društvo za drugo društvo’, kao periferna zemlja EU-a koja unutar sebe provodi unutrašnju kolonizaciju, enormno oslabljeni u svojim startnim pozicijama. I da su nas uzastopne krize već dobrano iscrpile. No i radnici imaju akcionu alternativu, bez obzira na to što većina analiza globalizacije ignorira ovu potencijalnu snagu radničke klase.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više