Početkom prosinca prošle godine u Americi je započela takozvana Kampanja siromašnih (Poor People’s Campaign), složena masovna akcija kakvu je pod istim imenom prije točno 50 godina bio pokrenuo Martin Luther King, a kojoj je cilj naglasiti goleme štete koje po stanovništvo SAD-a čine sistemski rasizam, siromaštvo, uništavanje okoliša, ratna ekonomija i militarizam. Sredinom svibnja kampanja je ušla u takozvanu sezonu direktnih akcija i građanskog neposluha, koja bi trebala kulminirati 21. lipnja masovnim protestom pred sjedištem Kongresa u Washingtonu.
Kampanja radi na razotkrivanju ‘onog trika’, kako ga naziva pastor William Barber, odnosno retoričkog mehanizma kojim se političari koriste kako bi siromašnima upravljali produbljujući među njima rasne razlike
Kao i prije pola stoljeća, i ovog puta kampanju je osmislilo dvoje protestantskih svećenika, doktorica Liz Theoharis, direktorica Kairos centra za religije, prava i socijalnu pravdu, organizacije koja se bavi društvenim pokretima, te William Barber, pastor u Sjevernoj Carolini i politički aktivist za prava Afroamerikanaca.
U kampanji sudjeluju organizacije iz 32 savezne države, a kao i ona od prije 50 godina, i ova ima velike ambicije: dovesti do sveobuhvatne ‘moralne transformacije’ američkog društva i progurati u tijelima vlasti niz zakona za poboljšanje prava radnika, od minimalne plaće, preko sindikalnog udruživanja, do jednakog pristupa zdravstvu, obrazovanju i stanovanju. Time bi se neminovno dogodila i politička transformacija američkog društva, jer je ova kampanja prije svega usmjerena protiv nepravdi koje proizlaze iz ekonomske nejednakosti, pa stoga ne treba očekivati da će vladajuća republikanska garnitura biti prijemčiva za njezine apele. No kao i ona Kingova, i ova kampanja prije svega radi na razotkrivanju onoga što pastor Barber naziva ‘onim trikom’, retoričkim mehanizmom kojim se političari koriste kako bi siromašnima upravljali produbljujući među njima rasne razlike.
Kako bi pripremili temelje za konkretne akcije, organizacije su provele istraživanje pod nazivom ‘Duše siromašnih ljudi: Revizija Amerike 50 godina nakon što je Kampanja siromašnih otvorila pitanja rasizma, siromaštva, ratne ekonomije/militarizma i našeg nacionalnog morala’. Izvještaj, koji se bavi ekonomskim i socijalnim uvjetima u kojima živi američka sirotinja, pokazao je da se u posljednjih 50 godina te okolnosti nisu fundamentalno promijenile nabolje, štoviše, u nekim su aspektima i gore nego što su bile.
Jedna od okolnosti koje su tijekom vremena degradirale su biračka prava, naročito nebijelaca. Ona su u posljednjih 50 godina, otkada su doneseni Zakon o građanskim pravima i Zakon o biračkim pravima, smanjena do te mjere da su samo u posljednjih osam godina u 23 savezne države doneseni zakoni kojima se otežava registracija birača – koja se mahom odnosi na Afroamerikance, američke Indijance i sjedilačke narode Aljaske – dok je diljem zemlje zatvoreno gotovo 900 biračkih mjesta.
Osim ograničavanja biračkih prava, navodi se u izvještaju, 13 saveznih država donijelo je zakone kojima se ograničava pristup programu zdravstvene zaštite Medicaid, 25 država donijelo je zakone kojima se onemogućava određivanje minimalne plaće, a mehanizmom takozvanog hitnog financijskog menadžmenta ovlasti lokalnih samouprava prebačene su na menadžere koji upravljaju gradovima s financijskim problemima.
Američka ekonomija u posljednjih se 50 godina povećala 18 puta, ali se unatoč tome produbila ekonomska nejednakost, pa plaće donjih 80 posto stanovništva stagniraju od 1970-ih godina. S druge strane, jedan posto najbogatijih u istom je periodu gotovo udvostručio svoj udio u nacionalnom dohotku, na 20 posto. Prošle godine 400 najbogatijih Amerikanca posjedovalo je jednako bogatstvo kao i ‘donjih’ 64 posto stanovništva, odnosno 204 milijuna ljudi, a samo tri osobe imale su zajedno 248,5 milijardi dolara, jednako kao i ‘donjih’ 50 posto Amerikanaca.
‘Protivimo se ideji da naša ekonomija nagrađuje pojedince koji vrijedno rade te da bi milijuni siromašnih izašli iz svojih bijednih uvjeta života samo ako bi se ponašali bolje, radili teže, žalili se manje i molili više’, napisali su autori ovog istraživanja, pa nanizali još statistika koje ilustriraju monstruozne razmjere nejednakosti, primjerice onu da 2016. nitko s minimalnom plaćom nije sebi mogao priuštiti najam dvosobnog stana, zbog čega tri milijuna ljudi nema krov nad glavom, ili pak onu da 32 milijuna ljudi nema zdravstveno osiguranje, a njih još 40 milijuna ima dug zbog medicinskih troškova, koji su inače najčešći razlog za osobni bankrot.
Organizacije koje su radile na ovom izvještaju smatraju i da službena metoda izračuna stope siromaštva, Official Poverty Measure (OPM) koja je razvijena 1960-ih, nije vjerodostojna jer u obzir uzima samo prihode, pa liniju siromaštva stavlja na 11.800 dolara godišnje za pojedince i 24.300 dolara za kućanstva. Prema OPM-u, 2016. godine siromašno je bilo 12,7 posto ili 40,6 milijuna stanovnika, dok je onih s ‘niskim prihodima’, odnosno dvostrukim iznosom od onog kojim se određuje granica siromaštva, bilo 95 milijuna ili gotovo 30 posto stanovništva. Unatoč tome što su već i ove brojke goleme, autori studije pozivaju se na alternativnu statističku metodu koja u obzir uzima još i troškove hrane, odjeće, stanovanja i komunalnih usluga, a prema kojoj se ukupna brojka siromašnih i onih s niskim prihodima penje na 43,5 posto ili 140 milijuna ljudi.
Autori se u svom izvještaju bave i uskraćivanjem slobode putem masovnog zatvorskog sustava, što također disproporcionalno pogađa nebijelce i ljude koji nisu u mogućnosti platiti jamčevinu, kao i ekološkom devastacijom, primjerice vodnih resursa, koja se također najčešće događa u ruralnim sredinama u kojima žive siromašni, Afroamerikanci i sjedilački narodi.
Što se tiče ratne ekonomije i militarizma, u studiji se navodi podatak da od svakog dolara koji federalna vlada potroši 53 centa idu na vojsku, a 15 centi na programe za suzbijanje siromaštva, dok se prema proračunu do 2023. godine očekuje da ta disproporcija naraste na 66 naprema 12 centi. Na programe za borbu protiv siromaštva vlada je lani potrošila 190 milijardi dolara, a na vojni proračun 668 milijardi, od čega trećina ode u ruke privatnih kontraktora Ministarstva obrane. Godine 2015. primjerice privatne kompanije dobile su 274 milijarde dolara federalnog novca, a pet glavnih menadžera najvećih vojnih kompanija zaradili su prosječno 19,2 milijuna dolara svaki, što je 90 puta više nego vojni general s 20 godina iskustva i 640 puta više nego obični vojnik.
Studija završava analizom upliva organizacija ‘vjerskih ekstremista i kršćanskih nacionalista’ u nacionalne politike pa konstatira da je taj utjecaj na trenutnu američku administraciju bez presedana. U povijesti su se, stoji u izvještaju, radila moralna opravdanja za genocid, protjerivanje i ropstvo, a danas te organizacije oblikuju vrijednosni sustav čitavog društva fokusirajući se na pitanja kao što su pobačaj i pravo na oružje i skrećući pozornost s ekonomskih problema većine Amerikanaca. Autori na kraju podsjećaju na poziv Martina Luthera Kinga na ‘ujedinjenje protiv trostrukog zla militarizma, rasizma i ekonomske nejednakosti’, naglašavajući još jednom koliko je za američke elite duboko bila subverzivna njegova koncepcija borbe za građanska i ljudska prava.
Štoviše, Martin Luther King ubijen je nepunih godinu dana nakon što je obznanio da fokus borbe ‘treba pomaknuti s inzistiranja na građanskim pravima na redistribuciju ekonomske i političke moći’. Tri mjeseca nakon toga, u kolovozu 1967., objasnio je da bi sintagmu ‘Moć crncima’ (Black Power) trebalo zamijeniti onom ‘Moć siromašnima’ jer su ekonomski problemi zajednički i crncima i bijelcima. Svoju namjeru da poveže klasno i rasno iskazao je godinama ranije, rekavši da su ‘dvije najdinamičnije i najkohezivnije liberalne snage u zemlji radnički pokret i pokret za oslobođenje Afroamerikanaca’. Prema njemu, društvena transformacija nije neizbježan rezultat povijesnih zadanosti, već je ‘treba izazvati stvaranjem nove, uznemirujuće sile’ koju bi sačinjavala organizirana sirotinja bez obzira na rasnu pripadnost.
Kampanja koju je osmislio Martin Luther King sastojala se od tri faze, a cilj joj je bio od vlade zatražiti da donese Povelju o ekonomskim pravima i zakone o punoj zaposlenosti i minimalnoj plaći, te da ulaže 30 milijardi dolara godišnje za borbu protiv siromaštva i gradi 500.000 stambenih jedinica godišnje, sve do potpune eliminacije slamova. U prvoj fazi kampanje u Washingtonu je podignut takozvani Resurrection City, naselje za nekoliko tisuća ljudi koji su tamo živjeli tijekom cijele kampanje. U drugoj fazi događale su se akcije masovnog građanskog neposluha, u trećoj je bio predviđen bojkot velikih industrija kako bi poslodavci prisilili Kongres da usvoji zahtjeve kampanje. Sve je završilo masovnim prosvjedom u Washingtonu u kojemu je sudjelovalo 50.000 ljudi.
Martin Luther King ubijen je za vrijeme trajanja kampanje, jednako kao i senator i predsjednički kandidat Robert Kennedy, koji je podržavao kampanju, a pažnja javnosti intenzivno je u to vrijeme bila usmjerena i na Vijetnamski rat, zbog čega je ona izgubila na intenzitetu.
No radnici službe čistoće u Memphisu, gradu u kojem je Kampanja siromašnih začeta i u kojem je izvršen atentat na Kinga, izborili su pravo na sindikalno udruživanje, slično kao što su danas radnici u fast food sektoru, inicijalni nositelji sadašnje Kampanje siromašnih, djelomično izborili minimalnu plaću od 15 dolara na sat. Pokret za minimalnu plaću svojevrsna je prethodnica Kampanje siromašnih jer više od 60 milijuna ljudi radi za manje od 15 dolara na sat, a više od polovice radnika u najvećim kompanijama, poput McDonald’sa, ne mogu preživjeti od svojih plaća, već su im za to potrebne državne subvencije.
Kampanju siromašnih, inače, logistički i financijski podržava jedan od najvećih američkih sindikata, Međunarodna unija zaposlenika uslužnih djelatnosti. Ovaj sindikat podržao je i pokret za minimalnu plaću, a njegova predsjednica Mary Kay Henry najavila je da se njezina organizacija već sada priprema za ‘mobilizaciju birača za predsjedničke izbore 2020. godine’.
