>

novosti logo

Kronika Kronika

Moj prijatelj Gadafi

Kada mi je bilo najteže, nakon povratka iz Srbije, Moamer Gadafi mi je poslao dva put po 5.000 američkih dolara, kaže Dušan Jerković, koji je bivšeg lidera Libije upoznao kao mladog studenta u Beogradu

Otkako se 2000. godine vratio u rodnu Baniju, Dušanu Jerkoviću iz Poljana, seocetu ispod Petrove gore, nitko nije ništa pomogao; ništa nije niti tražio, pa ništa nije niti dobio. Nitko ga nikada nije posjetio niti upitao za zdravlje i potrebe. Ipak, u njegovim najtežim trenucima, neposredno nakon povratka, jedinu brigu o njemu vodio je njegov stari prijatelj i drug iz mladih dana: libijski vođa, pukovnik Moamer Gadafi.

Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, Dušan je, tada 25-godišnjak, bio zaposlen kao vozač hladnjače u petrinjskom Gavriloviću i često je vozio meso u Beograd. Jednom zgodom s prijateljem se našao u gostionici u koju su zalazili domaći i strani studenti. Razgovarali su o poslu, o tome što prevozi i šoferskom životu. Za susjednim stolom, od grupe studenata izdvojio se jedan libijski mladić, objasnio da je sasvim slučajno čuo njihov razgovor i pitao Dušana može li mu, kad opet dođe u Beograd, donijeti nešto svježeg mesa kojega bi on u sobi studentskog doma sam pripremio jer nije bio zadovoljan hranom u menzi. Dušan je odmah pristao i tako je započelo prijateljstvo sa studentom vojne akademije, mladim i ambicioznim Moamerom Gadafijem.

- Nakon toga sretali smo se mnogo puta, uvijek sam mu donosio par kilograma svježeg mesa kojeg nisam naplaćivao, pa je to učvrstilo naše prijateljstvo i postali smo bliski. Razgovarali smo o svemu i svačemu, šetali Beogradom, obilazili birtije, restorane i već tad se dalo zaključiti da je moj prijatelj Moamer čvrstog karaktera, odlučan i detaljan u svakom svom naumu. Prijateljstvo je trajalo sve do 1969. kada je Gadafi završio školovanje u avijaciji u Beogradu i Mostaru pa se vratio u Libiju. Nije prošlo dugo, ja čitam u novinama da je svrgnuo kralja Idriza, ukinuo monarhiju i proglasio libijsku arapsku republiku. Pričao sam znancima da je to moj prijatelj, ali nitko mi nije vjerovao - objašnjava Dušan Jerković.

Dušan i Moamer vrlo često su razgovarali telefonom, sve do 2011. godine kada je Gadafi svrgnut i ubijen

Nakon toga, Gadafi je nekoliko puta nazvao telefonom Dušana, raspitivao se za zdravlje njega i obitelji, a neposredno prije rata u Jugoslaviji pozvao ga je da dođe u Libiju, vjerovatno sluteći, a još vjerovatnije dobro znajući sve o daljnjem razvou događaja. U Oluji, Dušan i obitelj bježe u Srbiju, negdje kraj Novog Sada i čekaju priliku da se vrate, što se ostvarilo nakon pet godina. Dvije kuće, jedna u Petrinji, druga u Poljanima, opljačkane do temelja, gotovo da nisu bile za stanovanje i Dušan se odlučio živjeti dalje u Poljanima gdje mu je živjela punica Milka Dobrić. Tako bi njoj pomogao, a i lakše je bilo popraviti tu kuću nego onu u Petrinji. Bili su to teški dani ispunjeni svakodnevnom borbom za goli opstanak. Obnovu nije tražio jer kuća nije bila uništena, ali je zatražio socijalnu pomoć. Odobreno mu je 800 kuna i to je primao nekoliko mjeseci, sve dok u Centru za socijalnu skrb nisu saznali da ima automobil.

- Taj moj auto, to je obična raga, stara dvadesetak godina, ali bez njega život u ovoj pustopoljini jednostavno nije moguć. Eno ga i sad pod šupom. Uzalud sam objašnjavao da je to meni korisno za nabavku kruha ili da punicu odvezem liječniku. Nije pomoglo i socijalna pomoć mi je ukinuta. Tada je nastupilo još teže razdoblje i trebao sam čekati da ostvarim pravo na mirovinu za minuli rad u Gavriloviću. Nisam imao dovoljno staža, nisam imao dovoljno godina pa sam čekao i čekao, bez ikakvih primanja. Jedino što sam imao bilo je strpljenje, ali i ono me je počelo izdavati - žali se Dušan. I tada, kad je bilo najteže, došao je neki nepoznat čovjek i Dušanu predao kovertu s novcem: ‘Pozdravlja te pukovnik Moamer Gadafi i šalje ti, za prvu ruku, 5.000 dolara’ - rekao je neznanac i nestao.

Nakon nekog vremena, javio mu se osobno predsjednik libijske džamahirije telefonom i podrobno se raspitao o njegovoj situaciji. Nedugo nakon tog razgovora, ponovo je stigao kurir i donio još 5000 dolara. Taj novac omogućio je Dušanu da prebrodi sve teškoće, popravi staru drvenu kućicu, vrati dugove i krene od početka. Dušan i Moamer vrlo često su razgovarali telefonom, sve do 2011. godine kada je Gadafi svrgnut i ubijen.

Njegova smrt duboko je potresla Dušana. S beogradskih druženja imao je mnogo fotografija s libijskim vođom, pisama, zapisa i predmeta koje mu je poklonio. U onoj strci, početkom kolovoza 1995. kada je navrat-nanos bježao, nije se sjetio ništa od toga uzeti. Kad se vratio, ništa od toga nije zatekao i danas ne može prežaliti što je sve to zauvijek izgubljeno.

Danas Dušan živi u Poljanima, a supruga Boja je uglavnom u Petrinji, čuva kuću koju žele prodati, ali interesenata baš i nema. Dušan i Boja žive od 2.000 kuna Dušanove mirovine, nekako sastavljaju kraj s krajem. Dušan, pun ideja, nada se da će bar jednu, kad tad, ostvariti. Najviše razmišlja o tome kako bi nabavio košnice i pčele.

- Imam nešto bagremove šume i to bi bilo odlično za pčele. Nažalost, nemam novaca da investiram u košnice, pa je to za sada samo san. Ovdje, ispod Petrove gore zrak je toliko čist da u rana jutra udišeš gotovo čisti kisik. Ništa nije zagađeno ili otrovano. Med s ovih prostora bio bi vrhunski i potpuno ekološki proizvod. Čujem, tamo negdje, prodaju med od livadskog cvijeća, a livade su uz auto-ceste. Čujem i da se med uvozi, a pogledajte ovu Baniju. Raj za proizvodnju meda, voća i povrća. Nažalost, nitko ni da trepne, svi nešto rade oko Zagreba i velikih centara. E, da je moj prijatelj Moamer živ, imao bih ja ovdje već hiljade košnica. Tko zna, možda bi se on zainteresirao i uložio za proizvodnju voća i povrća. Jedno sam siguran. Moamer bi meni nabavio i 5000 košnica. Bio bih veliki gazda i proizvođač meda. Ipak smo bili prijatelji - s tugom u srcu i očima objašnjava Dušan Jerković.

1/1