>

novosti logo

Kolumne Kolumne

More mori bre

Kad bi se načinila geografska karta distribucije raznih oblika interjekcije bre, pa kad bi se, čudom kakvim, tu načinila državna zajednica, to bi bila najkulturnija zemlja na svijetu. Cijela Turska i Grčka, Kipar, južna Italija, Venecija, Istra, Albanija, Bugarska, Rumunija, Ukrajina, Poljska, Srbija, Makedonija, Crna Gora, Bosna, a bogme i dijelovi Hrvatske

Nema podataka, jer takvih istraživanja nije bilo, ali, po onome što slušam i gledam u posljednjih četvrt stoljeća, zaključio sam da je uzrečica bre jedna od prezrenijih riječi u današnjoj Hrvatskoj. Prezirači je listom smatraju srbizmom. Jedan je novinar nedavno napisao, bez ikakva povoda, kako ‘Brijuni nikad neće biti Breoni’, očito smatrajući svoju dosjetku duhovitom. A jedan hrvatski državotvorni lingvista ovih dana je izdao još jednu knjigu čije je objavljivanje novčano pomogla najviša akademska instanca, otužan jedan rječnik u kojem se, kao, objašnjavaju srpske riječi hrvatskom oku i puku. I u toj knjizi je bre objasnidbeno opskrbljeno ovako: čuj! slušaj!, a primjera su tri: umukni bre!, znam bre! kuliraj bre! Ako to sad ‘prevedemo’ na hrvatski, ispada: umukni čuj, znam čuj, kuliraj slušaj, i tako dalje, jednom čuj, drugi put slušaj, dakle po dva imperativa u objasnidbu. Svakome je jasno da se takovom objasnidbom ništa ne objašnjava, već se sve zamućuje, a mutljag i mulj i najpliću vodu čine dubljom.

Bre je došlo iz Grčke. Pošlo je iz tragedije, pa prešlo u komediju. Tada mu je oblik bio more (μῶρε) što je vokativ od imenice morós (μωρός) u značenju ‘lud’, ‘bolestan’, ‘blesav’. Taj se oblik održao i do danas, i može se zvati jakim. A jak je i izvan gramatike, jer se raširio na druge zemlje i ušao u druge jezike. Kasnije se, u 14. stoljeću, stabiliziraju i sinkopirani oblici mre, mbre, pre, bre, i oni se mogu zvati slabijim. Načelno, jaki oblik se bolje održao na ostrvima, a slabi u kontinentalnom dijelu. Jaki oblik nalazimo i u Sofoklovoj ‘Elektri’ i u Euripidovoj ‘Medeji’, i u Aristofanovim ‘Oblacima’, svuda vokativ kakav se, samo s premještenim akcentom, može čuti danas, na primjer u Sandžaku: o more. More se javlja i u Novom zavjetu, u Evangeliju po Mateju, 23, 16, stoji moroi kai typhloi, što Ljudevit Rupčić prevodi ‘Luđaci i slijepci!’

U Bosni i Hercegovini, u Crnoj Gori i Sandžaku, u južnoj Srbiji, i bre i more imaju i domaću inačicu: bolan, odnosno jadan. Oba pridjeva imaju i upotrebni ženski oblik: Šta ti je, bona, što si takva? Ili: A đe si, jadna, to pohitala? U Bosni se bre rijetko čuje, češće je more. I Zaim Imamović i Safet Isović pjevaju: ‘Ja posadih, more, višnju na jaliju.’ A Makedonci, kao i Bugari, kao i Grci, imaju i ženski oblik za more, to je mori. Pa čujemo kako se u Makedoniji pjeva ‘More, oj sokole, ti junačko pile’, ali zato ‘Jano, mori Jano, lele, Jano sevdalino’. Otvori zagradu. (U tih šest riječi je stala najviša nježnost i strast balkansko-anadolskog prostora. Zatvori zagradu). Koliko se u makedonskom polaže na razlikovanje more i mori, možda pokazuje i kaleš Anđa u pjesmi ‘Ajde slušaj, slušaj, kaleš bre Anđo’ u kojoj ona kaže da ne razumije turski i da i zbog toga neće da postane hanuma. A razlog bi za takav njezin odgovor mogla biti i ljutnja što joj se Turčin obraća sa ‘bre’, a ne sa ‘mori’. Razlog bi to, kažem, mogao biti, ne velim da jeste. Razlikovanje upotrebe more od mori otišlo je iz Makedonije i na sjever: krunski primjer za to je čudesno Vranje s pjesmom ‘Šano, dušo, Šano mori’.

U današnjoj Grčkoj je bre uglavnom vre, ali nijedan oblik iz kojeg je nastalo nije nestao. Vre se čuje u bezbroj pjesama, ali se čuje i bre. Moja kćerka Alja je u mjestu Kozani, stotinjak kilometara zapadno od Soluna, proljetos snimila karnevalsku pjesmu, u kojoj se jasno i čuje i vidi kako karnevalska družina pjeva šaljivu poskočicu s refrenom ‘bre-bre-bre’, a ne ‘vre’. Lingvisti su nabrojali 56 grčkih oblika našeg uzvika iliti uzrečice, koje su, pri tome, jednosložne, dvosložne, ali i trosložne (amore), pa su još različite s obzirom na početni labijal b, p, m (bre, pre, mbre, mpre). Posebno poglavlje su ona ‘bre’ i ‘vre’ u pjesmama maloazijskih Grka, koje muzikologija zove imenom rebetika, u jednini rebetiko, ρεμπέτικο. U čuvenoj pjesmi ‘Razgovor sa Harontom’ rebeti pitaju lađara Haronta ima li u mračnom Hadu nargila i hašiša za one koji u njemu borave. Tu ima jedan stih koji počinje sa Pes mas, vre, Hare (reci nam, bre Haronte). To ‘vre Hare’ je sumanuta koincidencija od koje me podiđu žmarci svaki put kad čujem taj komad grčkog bluesa. Jer je moj rođak Muharem, onaj koji je šezdesetih godina bio na brdu Brè kraj Lugana, koga smo svi zvali Hare, bio neko kome se mnogo puta na naše uši govorilo ‘bre Hare’. A tako lađara Haronta zove i pirejski rebet Panos Toudas, autor teksta i kompozitor pjesme. I moj je ‘bre Hare’ otišao k ‘bre Harontu’. Život je zaista sastavljen od tvari od koje su sastavljeni i snovi, pa bili kakvi bili ti snovi.

Bre govori i Grk Zorba i Odisej Kazantzakisov, i Orhan Pamuk ga upotrebljava, i Ismail Kadare, i rumunski pjesnik, dramaturg i političar Vasile Alecsandri (1821-1890): Bre Pandele! de vrei bani/ Să nu-i poţi mânca doi ani.

I tako dalje. Kad bi se načinila geografska karta distribucije raznih oblika interjekcije bre, pa kad bi se, čudom kakvim, načinila državna zajednica na tom teritoriju, to bi bila najkulturnija zemlja na svijetu. Cijela Turska i Grčka, cio Kipar, južna Italija, Venecija, Istra, cijela Albanija, Bugarska, Rumunija, Ukrajina, Poljska, Srbija, Makedonija, Crna Gora, Bosna, a bogme i dijelovi Hrvatske. Rumuni, Poljaci i Ukrajinci poznaju samo bre, Turci imaju bre, bire, be, Albanci moré, mre, oré, voré, bre, srbohrvati, Makedonci i Bugari more, mori, bre. Republika ili monarhija Bre bila bi i prostorom veća, a i klimatski mnogo bolja no što je bila recimo kraljevina i carevina Kaundka.

Da, bre je došlo bome i do Briona, samo što onaj novinar koji Brione brani od svoga glavoroda Breoni, to ne zna. Došlo je bre u Istru, u jakom obliku more, vjerovatno preko venecijanske veze. I to u dva roda: ‘dječak’ je u starom istarskom dijalektu moré i murié, a ‘djevojčica’ je moréda i muriéda. Oboje dolaze možda od grčkog moron (μωρόν) ‘dijete’. Ovo sam sve našao u važnoj raspravi o istarskim dijalektima jedinstvenog čovjeka po imenu Anton Ive, objavljenoj 1892/93. godine u Innsbrucku, u 44. svesku programa kaundka državne gimnazije, tamo na stranici 12 i 13.

Odrastao sam uz bre, znam dobro njegove prelive i tonove. Znam i kako ta uzrečica pojača dramatičnost, i očaj, ali znam da se njome iskazuje i nježnost i jedinstvena tankoćutnost. Aman, dođite, bre, hoće babo da umre! Ili: aman, bre, pa kako ve nije sram! U djetinjstvu se nauči da se bre ne kazuje starijem i nepoznatom. Stalno se vodi računa o prijekornom aspektu riječi. Kad dijete kaže ocu bre, znak je da je u kući negdje prekipjelo. Meni je prvo bre u uši dao moj dedo Šerif. Mogao sam imati najviše četiri godine. Brat blizanac mi umro, mene su već zvali pola deteta. A dedo me uzme u krilo, pa mi tepa: ‘Menemenemene-bre-ada-ovo je moje dijete breeee-ada ne dam ja ovo dijete nikome, bre, ada bre.’ Tako mi toga dedova bre! Bre je važan kamen u zidu kuće moga bića. I nekoliko crepova te kuće je ono.

Nezaboravno je bre kojim je Bata Stojković častio jedan gol koji mi je namjestio Božo Koprivica: tri sata nakon utakmice, već smo u Stupici, Bata priđe našem stolu, stane, a iz ograde zubne mu poleti: ‘Bre! Vas dvojica, breee!’ To se napisati ne može, trebalo je to čuti. A melanholično, čarobno i vazda svježe bre Brane Petrovića, koje ljude baca u smijeh i pod stolove, dok Brana priča kako je majci Radovanki došao na roditeljski sastanak, pa mu direktor tečaja za opismenjavanje kaže: ‘Bre, Petroviću, majka ti je čisti genije! Ali je, bre, nemirna! Ništa joj, bre, ne možemo, toliki je taj njen nemir, bre, da smo joj dali iz svega petice, ali iz vladanja jedinicu!’ Pa bre Biljane Jovanović: ‘Sine, bre, nestao si u gori Goliji!’ Ako kome padne na pamet da se ruga sa bre, prije nego počne, neka se najprije dobro osvrne oko sebe i tvrdo ustvrdi da ga ja ne slušam.

1/1