Novosti

Politika

Može li društvo prepoznati znakove fašizacije?

Može li se sačuvati sjećanje na ovo strašno mjesto i još strašniju zamisao države, kakva je bila ustaška NDH, ukoliko ni predstavnici ni pravosuđa, ni mnogi opasno u predstavnici politike ne vide ništa sporno a kamo li opasno u stadionskom skandiranju ‘Za dom - spremni’, istaknuo je Milorad Pupovac na komemoraciji u Jasenovcu

2oyc1extxmfd0t6m8teewluxr46

Milorad Pupovac (foto Igor Kralj/PIXSELL)

Danas je Jasenovcu je održana komemoracija povodom 70. obljetnice proboja logoraša iz tog koncentracijskog logora. Uz predstavnike državnog vrha, predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, predsjednicu Upravnog vijeća Spomen područja Jasenovac te preživjele logoraše, govor je u ime stradalih naroda održao i Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća. Njegov govor prenosimo u cijelosti:

Prije 70 godina zatočenici ustaškog koncentracijskog logora smrti krenuli su u proboj. Nisu čekali oslobodioce, već su odlučili da se pridruže snagama slobode. Birali su između neizvjesne slobode i mnogo izvijesnije smrti. Prije 70 godina ujedinjena antifašistička Evropa pobijedila je nacistički režim i njegove kvislinške režime, poput ustaškog. Tada su Evropljani znali što je nacifašizam. Danas i ovdje, nakon 70 godina, zbog onih 600 koji su krenuli u proboj i zbog onih dosad popisanih gotovo 100.000 žrtava trebamo postaviti pitanje: znamo li to mi današnji i ovdašnji što je nacifašizam. Znamo li ga prepoznati i znamo li mu kad treba reći 'ne'.

Znaju li i mogu li znati učenici osnovnih škola u našoj zemlji da je ovdje postojao dječji dio logora u kojem je usmrćeno oko 20.000 djece do 14 godina? Znaju li za druge logore za djecu poput onih u Sisku, Jastrebarskom, Križevcima i Đakovu u koje su dovođena židovska i srpska djeca te izgladnjivana i usmrćivana samo zato što su im roditelji bili Židovi i Srbi? Znaju li da romska djeca nisu imala ni tu ‘privilegiju’ da dospiju u logor nego su s roditeljima ubijana po dolasku u ovaj logor smrti? Znaju li i mogu li znati za Dianu Obexer Budisavljević, Austrijanku udatu za zagrebačkog Srbina koja je sa svojim prijateljima, prije svega s voditeljom Crvenog križa Kamilom Brösslerom, spasila 12.000 njihovih vršnjaka izvlačeći ih iz logora.

Može li se održati znanje o tome što se ovdje događalo od augusta 1941. do aprila 1945. ukoliko će se u javnosti davati više prostora onima koji tvrde da je ovo mjesto izmišljotina komunistička i jugoslavenska? Može li se sačuvati sjećanje na ovo strašno mjesto i još strašniju zamisao države, kakva je bila ustaška NDH, ukoliko ni predstavnici ni pravosuđa, ni mnogi opasno u predstavnici politike ne vide ništa sporno a kamo li opasno u stadionskom skandiranju ‘Za dom - spremni!’? Kakva mogu biti sjećanja i kakva može biti svijest o državi koja je ozakonila, organizirala i provodila istrebljenja Židova, Roma i Srba samo zato što je stvorena u ideji rasno, vjerski i etnički čiste države a da neki od današnjih predstavnika države izbjegavaju imenovati nosioce te ideje i odgovornost za njihove zločine prebacuju na ‘sile Osovine’?

Možemo li mi današnji koji se ovdje okupljamo i drugi koji ovdje dolaze doživjeti ovo mjesto stradanja uz ovakav postav muzeja i ovakav program njegova rada? Znamo kako su nastala ova dva jezera između kojih prolazimo? Znamo li da su nastala tako što su prvi zatočenici, od kojih su neki dovedeni iz Jadovna, kopali glinu kako bi mogli praviti cigle za logorski zid? Znamo li po čemu je ova humka uz lijevo jezero različita od humke uz desno jezero? Jer su ispod nje kosti onih koji su ubijeni. Ako ne znamo, taj doživljaj ne možemo steći.

Na kraju, zapitajmo se danas i ovdje: možemo li, može li naše društvo prepoznati znakove narastanja atmosfere fašizacije i nacizacije? Hoće li obnova nacionalizma i antikomunizma, kao što je to već jednom u Evropi poslužilo prije Drugog svjetskog rata, ponovo poslužiti da se zaboravi sve ovo i hoćemo li smoći snage da pozovemo one koji proizvode strah, da prozovemo one koji promoviraju netoleranciju i da prozovemo one koji rade na zaboravu umjesto na oslobođenju i iskupljenju zbog strahote koja se dogodila na ovom mjestu. Mnogo je pitanja, a ne većinu od njih nećemo odgovarati ovdje. Ali ovdje ćemo reći odgovor koji je moguće reći - neka je slava martirima jasenovačkim.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više