>

novosti logo

Kultura Kultura

Mrkla noć muzeja

Posve je jasan smjer nove legislative u muzejskoj struci: marketizacija i menadžeriranje u smjeru žuđenog ‘povratka muzejske publike’, a zapravo jednostavan alat za buduću financijsku samostalnost (komodifikaciju) većine muzeja

Prijedlog novog Zakona o muzejima, koji je nedavno prošao prvo saborsko čitanje pa ga je sad nemoguće povući iz procedure, snažno je detonirao. Malokad se u kulturnomedijskom prostoru dogodi takav sinkronicitet stavova profesionalaca i šire javnosti, kao što, nažalost, nije rijetkost da predlagatelji iz Ministarstva kulture nemaju, barem zasad, ozbiljne namjere mijenjati materijal Zakona u njegovim ključnim elementima. Naravno, Zakon je sporan u nekoliko ključnih, novih elemenata, kojima se, po većinskom mišljenju domaćih muzealaca, uvodi opasan presedan prema komercijalizaciji muzeja u Hrvatskoj.

Prijedlog Zakona rezultat je radne grupe Ministarstva kulture predvođene pomoćnicom ministrice Vesnom Jurić Bulatović, odnosno članicama Hrvatskog muzejskog vijeća Dubravkom Osrečki Jakelić, Milvanom Arko Pijevac i Snježanom Pintarić, koje su javno branile i/ili podržavale novi legislativni koncept.

Prijedlog Zakona predviđa da muzeji ‘obavljaju i gospodarske djelatnosti sukladno posebnim propisima’, kao i mogućnost da se proširi ‘popis stručnih muzejskih zvanja zvanjima voditelja marketinga i voditelja odnosa s javnošću’

Nakon nedavne burne prosvjedne tribine Društva povjesničara Hrvatske na čelu sa Zvonkom Makovićem i uzrujane skupštine Hrvatskog muzejskog društva, koje je pratila peticija za povlačenjem novog Zakona o muzejima iz saborske procedure, što ju je do danas potpisalo 470 ljudi, dogovoreno je da se stvar kompromisno pokuša pokrpati. Hrvatsko muzejsko društvo (HMD) osnovalo je radnu skupinu koja će Ministarstvu kulture sljedećih nekoliko mjeseci, do drugoga saborskog čitanja, predložiti izmjene i dopune prijedloga Zakona. S takvim ‘rješenjem’ većina stručnjaka nije zadovoljna, jer ne vjeruje da se Zakon uopće može spasiti izmjenama, nego zahtijeva da se on, naprosto, uništi. Drugim riječima, pozicije novootvorenoga legislativnog koncepta su vrlo oštrih bridova, pa će se s novom radnom grupom (starim lege artis, kukavičkim alatom Ministarstva kulture) pokušati dobiti na vremenu i javnom zaboravu argumenata ogorčenih protivnika. Kroz neko vrijeme, predviđamo, ‘problemu’ Zakona prići će se će s druge, lingvističko-kozmetičke strane, pazeći pritom da ključni legislativni supstrat ostane intaktan. Ili cinično pretjerujemo?

Nažalost, ne izgleda kao pretjerivanje, nego kao pokazna vježba komodifikacije kulturnog polja – tipologija komercijalizacije muzejâ, umjesto potvrđivanja njihove uloge kao javnog dobra. Naime, dva su momenta prijedloga Zakona koja većina struke ne želi, a svaki laik razumije razloge. Prvo, mogućnost da muzeji i galerije, prema novom Zakonu, ‘obavljaju i gospodarske djelatnosti sukladno posebnim propisima’ i drugo, mogućnost da se proširi ‘popis stručnih muzejskih zvanja zvanjima voditelja marketinga i voditelja odnosa s javnošću’.

Bez ikakve teorijske konceptualizacije, posve je jasan smjer nove legislative u muzejskoj struci: marketizacija i menadžeriranje u smjeru žuđenog ‘povratka muzejske publike’, a zapravo jednostavan alat za buduću financijsku samostalnost (komodifikaciju) većine muzeja. Možda se teže sjetiti što je u jednoj davnoj prigodi na početku svoga mandata rekla ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, ali je tada jasno dano do znanja (po prevladavajućem konceptu EU-policy) da će država, nažalost, ubuduće moći financirati tek nekoliko muzeja ‘od nacionalne važnosti’. Neoliberalna agenda je jasna, jer je i muzej dio ‘kulture kao održivog razvoja’. U tom smislu, ‘preporučljivo’ EU-ovo načelo supsidijarnosti u kulturi, po kojem se financiranje kulturnog pogona u većini prepušta lokalnim zajednicama, u domaćem bi slučaju, iz poznatih razloga, bilo posve fatalno.

Ali domaći profesionalci, za početak, slažu se da su zakonske promjene dobrodošle. Slaven Tolj, vizualni umjetnik i ravnatelj riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, komentira za ‘Novosti’.

- Promjene su nužne jer muzeji funkcioniraju prema potrošenim obrascima. Stanje je neodrživo i potrebno je kroz javnu raspravu i uključivanje kompetentnih aktera doći do novog modela rada i redefiniranja uloge muzeja. Ali aktualni prijedlog Zakona ta pitanja ne otvara - kaže Tolj.

Da ne bi bilo zabune, aktualni prijedlog prošao je zapovijedani format internetskog savjetovanja na stranicama Ministarstva u svibnju prošle godine, a prigovore o promoviranju piarovaca na račun muzejske struke i štetnom guranju muzeja u ‘gospodarske subjekte’ predlagatelji Zakona su jednostavno – odbacili. Međutim, konačnu i izmijenjenu verziju prijedloga, koja je osvanula na sjednici Vlade, javnost uopće nije vidjela. Predlagatelji Zakona imaju zanimljivo objašnjenje: valjalo ga je dokraja uskladiti s direktivom EZ-a i Vijeća iz 2006. godine o ‘uslugama na unutarnjem tržištu’. Ili, kako je načelnik Sektora za normativne i upravno-pravne poslove Ministarstva kulture Tomislav Jelić kazao na skupštini HMD-a (a nikome nije bilo smiješno): to ‘nije bio njihov izbor, nego su dobili mišljenje Europske komisije po kojem su ga morali uskladiti sa Zakonom o muzejima’.

U osnovi, prijedlogom Zakona omogućuje se izlazak institucija državnih/gradskih muzeja iz statusa neprofitnosti poslovanja, što je dosad bila potvrda njihova statusa javne institucije. Je li to uobičajena europska praksa i kakve bi bile domaće posljedice, za ‘Novosti’ objašnjava Goranka Horjan, jedna od najznačajnijih domaćih stručnjakinja, članica Izvršnog odbora Svjetske muzejske organizacije (ICOM) i predsjednica Europskog muzejskog foruma.

- Europske zemlje su jasno razdvojile muzejsku i baštinsku praksu od gospodarskih aktivnosti i u svojem zakonodavstvu definiraju profesiju kao ključnu za razvoj društva i jačanje njegovih obrazovnih i socijalnih komponenti. Zasebno od osnovne djelatnosti, mogu se dodatno registrirati pravne osobe koje će obavljati primjerice poslove ugostiteljstva, ali tada se njihovo poslovanje ravna po korporativnoj legislativi - kaže ona.

- Taj potez bio bi protivan svim stečevinama europske muzejske prakse za javne muzeje. Iz samoga Ministarstva kulture, iz usta službenih predstavnika na međunarodnim skupovima, izlazile su potpuno suprotne riječi. Pogledajte samo intervju s ministricom Zlatar Violić u ‘Globusu’ iz travnju 2014., samo nekoliko tjedana prije izlaska prvog nacrta novog Zakona! Ipak, vjerujem da će u konačnici i saborski zastupnici, koji ne moraju poznavati muzejske prakse, ali bi im osnovni posao trebao biti zastupanje interesa ove zemlje, shvatiti da ne žele podići ruku za stavljanje tog javnog dobra na tržište. Jer možda ga ipak ne žele vidjeti u stečajnoj masi tijekom kakvog budućeg postupka - zaključuje Goranka Horjan, definirajući, kratko i jednostavno, osnovnu zamjerku prijedlogu:

- Zakon dakle definira muzej kroz oblik registracije, a ne kroz njegovu djelatnost, što je na jasan i sažet način prenosi općeprihvaćena definicija Svjetske muzejske organizacije i UNESCO-a koju koriste sve europske zemlje.

Sabina Sabolović, članica kustoskog kolektiva Što, kako i za koga/whw, suglasna je s time da Zakon treba izmjene, ali ovakav smjer vidi kao ‘općenito opasan i loš’.

- Usmjeravanje muzeja prema tržištu, uz razne oblike nevaloriziranja stručnog rada, suprotno je djelovanju javne institucije. Kulturna politika, pa onda i zakoni koji iz nje proizlaze, treba ići u smjeru demokratiziranja upravljanja ustanovama, poticanja da se u to uključi stručna, ali i šira javnost. Zakon možda ne može sve to regulirati, ali svakako ne smije otežavati - smatra Sabina Sabolović.

Promjena statusa muzejske institucije najvažnija je zamjerka prijedlogu, slaže se i Slaven Tolj.

- U ideji da se omogući okvir za povećanje prihoda muzeja, kako bi se smanjila ili preusmjerila proračunska davanja za kulturu, zanemaruje se da su muzeji javno dobro. U kontekstu društva u kojem se sustavno zatire javni prostor, posljedice bi mogle biti katastrofalne. Eto, u Dubrovniku vlada takva ideologija, pa je čitav javni prostor pretvoren u mašinu za stvaranje novca, pri čemu nas činjenica da Grad najviše izdvaja za kulturu ne smije zavarati. Pretvaranje Dubrovnika u muzej, sa svrhom da bude stroj za profit, podrazumijeva, prvo i ključno, zatiranje lokalne zajednice kao smetnje tom procesu - zaključuje naš sugovornik.

Europske zemlje su jasno razdvojile muzejsku i baštinsku praksu od gospodarskih aktivnosti i u zakonodavstvu definiraju profesiju kao ključnu za razvoj društva i jačanje njegovih obrazovnih i socijalnih komponenti - kaže Goranka Horjan

Kao dobru poznavateljicu svjetskih muzejskih trendova, Goranku Horjan pitamo za usporedbu eventualne dobre prakse s ovim prijedlogom.

- Nažalost, prijedlog ne prati pozitivne suvremene trendove. Muzeji kao pokretači razvoja danas se vide u posve drugom kontekstu: kroz povezivanje s novim tehnologijama, razvojnim investicijama i stvaranjem društveno odgovornih atrakcija, kroz međusektorsko povezivanje ili istraživanja. Razvoj publike otišao je zaista daleko. Sve veći broj ljudi umije prepoznati kvalitetu i očekuje je u muzeju. A ovaj prijedlog Zakona, umjesto svega navedenoga, bavi se suvenirima i napicima - objašnjava Goranka Horjan.

Konačno, najava menadžeriranja muzeja kroz povećani angažman marketinga uklapa se u sve popularniji domaći kadar ‘kreativizacije’ kulture.

- Ali ne predviđa se uvođenje novih struka u djelatnosti, što bi otvorilo prostor za zapošljavanje mladih. Guranje marketinških i PR zvanja u stručno muzejsko osoblje jedino je čime se prijedlog Zakona zaista bavi, jer je pomoćnica ministrice te profesije, a prije nekoliko godina uskraćeno joj je napredovanje u struci jer nije imala relevantnih radova. Uostalom, ta bi pitanja trebali uređivati pravilnici, jednako kao i vrste muzeja. A toliko smo prenormirani da to petrificira sustav - dodaje ona.

Prijedlogom novog Zakona predviđa se mogućnost da osim države ili grada i druga pravna ili fizička osoba osnuje muzej. To je novost koju treba uzeti s velikim oprezom, misli Goranka Horjan, jer su manipulacije vrlo izvjesne.

- To se ne smije regulirati snižavanjem kriterija, nego jasnim i transparentnim postupcima kojima bi se smanjila mogućnost manipulacija. Teško se oteti dojmu da će se proširiti potpore podobnim suradnicima, što je najbolje vidljivo u financijama - objašnjava naša sugovornica, navodeći odmah i primjer.

- Pogledate li rezultate odobrenih sredstava za investicije u 2015. na stranicama Ministarstva kulture, vidjet ćete da se financira projekt ‘Kuća europskih himni’ (isti potporu dobiva i u muzejskoj djelatnosti), koji uopće nije registriran kao muzej niti mu je koncepcija prošla Hrvatsko muzejsko vijeće, kao nužan preduvjet za odobrenje sredstava. Ali ga zato rade ljudi bliski krugu Vesne Jurić Bulatović. Pogledajte i iznos za Hrvatski povijesni muzej sada, kada je uprava projekta imenovana od Ministarstva kulture izdvojena izvan muzejske kuće. Lani je isti program odbijen, a ove se godine financira s tri milijuna kuna. Neka čitatelji zaključke donesu sami. Javnost ne može pratiti sve podatke, ali muzejska je zajednica mala i nema mnogo nepoznanica. U nečijem je interesu da se problem banalizira na ‘staromodne’ muzealce i ‘napredne’ predlagatelje zakona - zaključuje Goranka Horjan.

Logično je onda pitanje profesionalcima, u aktualnoj pauzi do drugog čitanja Zakona u Saboru, koja je ovdje stvarna nakana zakonodavca: kozmetička ili strukturna promjena zakona ili pak promjena sa skrivenom agendom određene interesne grupe? Postavljeno (ne samo) kao retoričko, pitanje je povod za finalnu poantu naše sugovornice.

- Rasprava se u medijima često gura u banalizaciju, zaključci se donose prema nečijim amaterskim impresijama. Najsmješnije mi je kada se jave usporedbe s primjerima iz Velike Britanije, gdje su ekonomija, kontekst i načini financiranja muzeja potpuno različiti. Uostalom, kao da su svi primjeri koji dolaze iz te zemlje pozitivni. Ali zar netko doista ozbiljno misli da dvadeset tisuća posjetitelja dnevno dolazi u londonsku Tate Gallery jer u njoj postoji kafić? Za kraj, činjenica: Ministarstvo kulture programima muzeja za ovu je godinu dodijelilo 24 posto sredstava manje nego lani, pa možemo jasno vidjeti kakva je namjera. Kao da je potpuno nesvjesno baštinskog i ljudskog kapitala koji ima, pa ga ne vidi kao resurs nego kao teret koji bi se mogao ‘olakšati’ brzinskim gospodarskim avanturama - završava Goranka Horjan.

1/1