>

novosti logo

Kultura Kultura

Muke po HAVC-u

Važna pitanja kulturne politike, poput neriješenog vlasništva nad domaćom filmskom baštinom, ostaju vječito zarobljena pod kabanicom stvarnih i persifliranih sukoba interesa

Čini se da se o HAVC-u (Hrvatskom audiovizualnom centru), koji je nedavno javnosti predstavio odlične, raskošne rezultate sedmogodišnjeg rada, od čega četiri godine ravnateljski potpisuje ponovno izabrani Hrvoje Hribar, nema što dodati. Kao, pustimo industriju u dobrom zamahu da radi svoj posao, profesionalcima da budu profesionalniji, filmovima da onda budu bolji. Profesionalci? To je ona umrežena klika koja se međusobno reproducira i dodjeljuje državni novac za svoj (naš) film, a čitavu domaću filmsku industriju predvodi ravnatelj dobro umrežen s Ministarstvom kulture odnosno ministricom Andreom Zlatar Violić. Ili: profesionalci? Pa to je ona umrežena klika koja konačno mora doći i pokazati kako se pošteno dodjeljuje državni novac za svoj (naš) film, a industriju treba predvoditi čovjek bez političke podrške sadašnje garniture u Ministarstvu kulture.

Naravno, medijska slika HAVC-a, jedine uspješne kulturne institucije u zemlji čiji model poslovanja uopće ne ovisi o Ministarstvu kulture, svodiva je na uobičajenu binarnu opreku: jedni troše ‘proračunska sredstva’ za naš ili, još gore, koprodukcijski ‘jedva naš’ film, drugi o tome spletkare. Umorna palanačka priča o najmanje dva arhetipska kulturnjačka tabora. Spominjemo je jer ju je nemoguće ignorirati po sistemu: što bacite kroz prozor, eto vam na vrata.

Počinjemo dakle krajem prvog mandata ravnatelja Hribara koji se kandidirao za nastavak, a jedini njegov (!) oponent bio je producent Boris Gregorić. Sučeljavanje kandidata za ravnateljsko mjesto HAVC-a u smislu javne objave njihovih programa i planova razvoja proteklo je u tragikomičnom susretu na Trećem programu HTV-a. Hribar je vozio gornju terminološku lagu u smislu kratkog opisa ‘nesavršenog sklada’ HAVC-a kao samostalne institucije s malim brojem zaposlenih i ogromnim brojem uključenih u odlučivanje o tempu i dinamici proizvodnje. Gregorićev nastup odmah se survao u provaliju kad je naznačio radikalan zaokret upravljačkog sistema u retro-aromi kakvu smo poznavali iz 1990-ih i ranije: neka naši ugledni pisci, slikari, intelektualci par excellence, odlučuju o scenarijima, odnosno o budućem filmu. Gregorić dakle otpočetka nije bio ozbiljan kandidat, što je svima odmah bilo jasno. Ipak, imao je ozbiljnu i opasnu kartu kojom je dobro uzdrmao upravljački sistem HAVC-a. Njegove su namjere, očito, bile sasvim pragmatične, ali su napravile dalekosežniji učinak, koji vidimo iz drugačijeg kuta nego što nam ga je ekskluzivno predstavila isljednička ekipa emisije ‘Pola ure kulture’ na HTV-u.

Pod okriljem i zaštitom egzaltiranih poluinformacija u obradi Hloverke Novak Srzić, Gregorić je kao ‘kandidat in spe’ osporio Hribarov reizbor jer ključna ‘sjednica nije bila legalno sazvana’. Legalnost je, po Gregoriću i Novak Srzić, bila onemogućena jer je detonacija nedavnog skandala oko rada odbora HAVC-a onemogućila racionalan sud članova tog odbora. A skandal se, samo još malo podsjećamo, sastoji u činjenici da je članica Upravnog odbora HAVC-a Darija Kulenović Gudan kao osoba u suspektnom sukobu interesa ‘od HAVC-a samo ove godine protuzakonito dobila 6,4 milijuna kuna’. Ona, naravno, nije utržila keš na svoj privatni račun, kao što bi se dalo zaključiti iz medijskih poruka, nego je bila članica Odbora koji je produkcijskoj kući Studio Dim, čija je suvlasnica, dodijelio sredstva na natječajima HAVC-a. Mjerodavne institucije su reagirale na skandal, zaključile da nema sukoba interesa, Darija Kulenović Gudan je istupila iz Odbora zbog ‘osobnih razloga’, legalnost Hribarovog izbora je potvrđena. Takve su činjenice.

Ali rupa od detonacije je ostala, problem latentnosti ‘sukoba interesa’ opet je povukao fokus na labave i problematične aspekte domaće kulturne politike: rad kulturnih vijeća u Ministarstvu kulture, koji je mandatno ugodno raširen na četiri godine, umjesto da se brže i pametnije reproducira. HAVC je institucija čiju strukturu (Upravni odbor, odjeli, Hrvatsko audiovizualno vijeće, Umjetničko vijeće, umjetnički savjetnici) svatko može do detalja proučiti na njihovoj internetskoj stranici i uočiti gomilu imena profesionalaca uključenih u rad. Ideja je dinamična autoreprodukcija kadrova, e da bi se naglasila profesionalnost i onemogućio klijentelizam. Zato je stoput nejasno kako se može dogoditi da se greške sistema, poput imenovanja producentice koja polaže realne nade u velike natječajne iznose i radi u najviše rangiranom odboru, ne preveniraju na vrijeme. Iz HAVC-a tvrde da je reprodukcija kadrova maksimalno iskorištena, svi su u nekom procesu rada uključeni: zbog čega očito treba bolje raditi na dinamici izmjene i ubrzati profesionalno pomlađivanje kadrova.

I šteta, drugi važan problem HAVC-a, neriješeno vlasništvo nad domaćom filmskom baštinom, zato ostaje vječito zarobljen pod kabanicom stvarnih i persifliranih sukoba interesa. ‘Ne znate čije je to dobro u koje biste ulagali novac, a hrvatska filmska baština posljedično propada’, rekao je Hribar na panel-prezentaciji uspjeha HAVC-a. Filmove proizvedene do 1990-ih na tlu Hrvatske, većinom u produkciji državnih poduzeća poput Jadran filma i Croatia filma, domaća (hadezeovska i svaka sljedeća) vlast nije preuzela, nije upisala u državno vlasništvo. Zato van svake pameti izgleda pravna činjenica (ili njezin vakuum) po kojoj se Vinko Grubišić, jedan od suvlasnika Jadran filma, neslužbeno smatra titularom domaće filmske baštine, koji po nahođenju ‘pušta’ stare yu-filmove u hrvatskoj koprodukciji, kad on to zaželi. Jasno je kao dan: nema ‘političke volje’, službena kulturna politika ne želi (još) otvarati to teško pitanje.

Treći važan problem HAVC-a nije baš medijski pop. Evo ga u pokušaju analogija. Ako je dakle HAVC tipom filmskog turizma ili sistemom mjera poticanja AV proizvodnje (tzv. Cash Rebate) u tri godine djelovanja na nacionalnoj razini postigao povrat od 515 posto u odnosu na uloženo, je li i domaći film kao prvi (core) proizvod HAVC-a stekao status djelatnosti od nacionalne važnosti? Tolike važnosti da se javna televizijska kuća, HTV, uključi u njegovu promociju i da, patetično kazano, pomogne proizvodnju? To moguće nema nikakve pravnoformalne veze, baš kao što se eventualne namjere nacionalne kulturne politike i one lokaliziranog, zagrebačkog tipa ne žele dogovoriti oko osnova. Primjerice, nemoguće je upogoniti propadajući zagrebački Velesajam kao filmski studio jer to ne želi uprava Grada. Zatim, jeftinije je snimati domaći film na asfaltu bilo kojeg europskog grada nego u Zagrebu, jer je takva zagrebačka tarifa.

I umjesto rezimea, nastavak sigurno slijedi.

1/1