>

novosti logo

Društvo Društvo

Muškarci koji mrze Srpkinje, mrze sve žene

O diskriminaciji koju su doživjele tokom školovanja i rada, o osjećaju (ne)pripadnosti, o govoru mržnje i mizoginiji za Novosti govore Iva Marčetić, Jovana Vlaisavljević i Dragica Skorupan: ‘Čim sam došla u Zagreb, osjetila sam da me se stavilo na mjesto’; ‘Nakon filma o Vukovaru kolege u školi odnosili su se par dana drukčije prema meni’; ‘Sin mi nije išao na natjecanje jer je nastavnica rekla da Srbin ne može predstavljati školu’

Transparent ‘Jebat ćemo srpske žene i djecu’ koji su u zagrebačkoj Kustošiji razvili navijači Dinama polako pada u zaborav. Svi su, od lijevog do desnog političkog spektra, rekli svoje mišljenje o ovom gnjusnom činu. Svi osim onih protiv kojih je ova poruka mržnje izravno usmjerena, a koji su u našem društvu uglavnom nevidljivi, pa i onda kad postanu nacionalna tema. Zato o tome kako je biti Srpkinja u hrvatskom društvu za Novosti govore arhitektica Iva Marčetić, dizajnerica Jovana Vlaisavljević i Dragica Skorupan, tajnica Vijeća srpske nacionalne manjine Primorsko-goranske županije.

Iva Marčetić

- Dešava mi se da u Hrvatskoj ne mogu govoriti iz pozicije nekoga ko je kao dijete prošao rat i izbjeglištvo. Jedini rat i izbjeglištvo koji se ovdje priznaju jesu oni koji su se dešavali u Hrvatskoj - govori nam Iva Marčetić, 38-godišnja arhitektica i aktivistkinja.

Svaki put kad sam negdje izgovarala očevo ime, čekala sam reakciju. Ali u jednom trenu sam skužila i rekla: ma znate šta, pucajte, šta me briga – kaže Iva Marčetić

- Kad sam u jednom neformalnom razgovoru na HRT-u spomenula da mi je taj rat, koji se ovdje naziva domovinskim, u velikoj mjeri označio život i da me u negativnom smislu formirao, voditelj mi je rekao da sam ja rođena u Banjoj Luci i da to nije isti rat. Ispada da ja, kao relativno javna osoba, ne smijem dirati u svetost tog rata. Stiče se dojam da to nije povezano s našim sudbinama koje su nas ispremještale po prostoru bivše Jugoslavije - dodaje Iva Marčetić, koja je porijeklom iz BiH.

Ratne 1992. izbjegla je u Suboticu, gdje je živjela do 2000., kad je došla u Zagreb na studij. Po dolasku na fakultet suočila se s diskriminacijom na osnovu svog naglaska.

- Čim sam došla ovdje, osjetila sam da me se stavilo na mjesto. Kao da tvoja životna priča ili mjesto odakle dolaziš zavređuju prijezir. Mislim da je to klasični manjinski problem: zato što sam žena tretira me se kao adresata neke hrvatske žrtve, a da sam muškarac, prema meni bi odnos možda bio nasilniji. Imala sam situacije da su me moji prijatelji u nekim slučajevima štitili, da u određenim društvima ne smijem reći odakle sam i da pazim što govorim - kaže.

Upitana da prokomentira eskalaciju govora mržnje, a pogotovo zadnji slučaj u kojem je ključan rodni moment, odgovara da pojačano desničarenje osjeća još od šatoraša u Savskoj i dolaska Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničku funkciju. Navijački transparent kao i političke kampanje Miroslava Škore i Nina Raspudića koji za zajedničku temu imaju silovanje žena ne vrijeđaju je nužno zbog etniciteta nego generalno kao ženu.

- Imam osjećaj da političke kampanje vode ‘muškarci koji mrze žene’. Imamo mizoginiju u javnom prostoru, a dodatni teret osjećaš ako nisi Hrvatica. Profiliranje toga da bi se samo Srpkinje trebale uvrijediti na transparent, po meni zaobilazi žensko pitanje - ističe Marčetić i dodaje da bi se sve žene trebale pobuniti i djelovati da se o njima na taj način ne govori.

- Primjera je mnogo, od Plenkovića i Bernardića koji izjavljuju da ne eksperimentiraju na listama nego stavljaju sposobne – što znači da stavljaju muškarce, a ne žene, jer su žene za njih eksperiment u javnom prostoru – do ekstrema poput Škore i Raspudića koji licitiraju našim silovanjima i do otvorenog nacionalističkog, ali prije svega mizoginog djelovanja - nabraja Marčetić i dodaje kako smatra da nacionalizam i mizoginija idu ruku pod ruku pa to treba promatrati kao generalnu priču.

- Na kraju krajeva, i predstavnici srpske manjine licitiraju nama i našim tijelima kao nečim oko čega će se muškarci prebacivati. Mislim da ne trebamo raditi distinkciju da li na transparentu piše ‘srpske žene’ ili samo ‘žene’, na kraju je poanta da su to žene - ističe.

Iako je imala sreću da se obrazuje i zbog toga kreće u krugovima u kojima nacionalna pripadnost nije važna, povremeno ima veći osjećaj nepripadanja od onog svakodnevnog. To joj se dešava najčešće za vrijeme velikih sportskih događanja, kad Hrvatska dobro kotira i kad se kod ljudi masovno budi nacionalni osjećaj koji se manifestira pjevanjem domoljubnih pjesma i cijelom tom ‘mi Hrvati’ pričom.

Djeci je u školi bilo teško. Jednom su došli s nastave i rekli: ‘Mama, mi nećemo biti Srbi jer svi kažu da su Srbi zli’ – govori Dragica Skorupan

- Ti osjećaji pripadnosti za nas koji nismo čisti Hrvati ili Srbi potpuno su nepristupačni. Cijeli taj kulturološki obrazac mi je skroz čudan, pa čak i u profesionalnom životu. Imamo stručna društva koja imaju posvojni pridjev ‘hrvatski’. Što znači Udruženje hrvatskih arhitekata i da li ja kao arhitektica u Hrvatskoj pripadam takvim udruženjima? Zašto ta krovna udruženja imaju takve nazive i kako tu pripada iko ko nije Hrvat ili Hrvatica? Uvijek se postavlja pitanje ‘kako se osjeća hrvatski čovjek?’ umjesto ‘kako se osjeća čovjek u Hrvatskoj?’ To većina ljudi ne primjećuje, ali kad si manjinac ili manjinka, te stvari jako odzvanjaju u ušima - objašnjava.

Budući da zbog prirode svog posla često nastupa javno, na internetskim kanalima udruge u kojoj radi u porukama i komentarima zna dobivati opomene zbog jezika kojim govori.

- Nekad mi se javljaju neki ljudi i kažu da se tako ne priča u Hrvatskoj, dakle šikaniraju me kroz aspekt mog govora. U dvadesetima sam skrivala ko sam i odakle sam, nisam govorila ime svog oca. Svaki put kad sam negdje izgovarala njegovo ime, čekala sam reakciju. Ali u jednom trenu sam skužila i rekla: ma znate šta, pucajte, šta me briga - poručuje Iva Marčetić.

Jovana Vlaisavljević

Na samom početku razgovora nedavno diplomirana dizajnerica Jovana Vlaisavljević rekla nam je kako nema potrebu isticati da je pripadnica bilo čega. I to ne zbog straha nego zato što je kroz život naučila da nacionalnost nije nešto što je definira.

- Jedino s čime se ja identificiram je Lika jer su moji ondje već generacijama - kaže Vlaisavljević, koja danas živi u Zagrebu, gdje je završila srednju školu i fakultet.

Rođena je 1995. godine u Beogradu pa je izbjegla traumu izbjegličke kolone srpskog stanovništva iz Hrvatske. No ne i osudu nove okoline u kojoj se nastanila njena obitelj. Najranije doba provela je u vrtiću u jednom malom mjestu južno od Beograda. Već tada se susrela s nacionalizmom. Na kući su im pisali da su ustaše, u vrtiću ju je jedan dječak tukao jer nije bila odande.

- Već kao mali ubačen si u priču da si drugačiji i da nešto nije u redu s tobom, a ne znaš zašto. Nisam shvaćala. Kad me udario, boljelo me. To je sve što sam tada znala - prisjeća se Vlaisavljević.

Kad bi se požalila tetama u vrtiću, rekle bi joj da je sama pala, da je nitko nije udario. Ondje je živjela do osnovne škole. Kad je trebala krenuti u prvi razred, te 2002. godine s roditeljima i starijim bratom vratila se u Liku. U početku joj je u školi svaka treća riječ bila ‘bre’.

- Začudo, nitko me nije zafrkavao zbog toga - ističe i dodaje kako je u toj sredini bilo i Srba i Hrvata.

- Lika je sama po sebi vrlo multikulturalna, sjecište različitih kultura, pa su valjda i zbog toga ljudi malo otvoreniji, koliko god se mislilo da su ‘seljačine’ jer se bave poljoprivredom - objašnjava.

No i ondje je bilo sukoba na nacionalnoj razini, recimo za manifestacija poput utakmica, prvenstava i nekih praznika, kad pojedinci imaju potrebu isticati svoje stavove. U Lici je doživjela, kako kaže, ‘drugi val diskriminacije’ i shvatila da ‘nije ni jedno ni drugo’.

- Što bih bila kad me očito nigdje ne vole - razmišljala je tada.

Srednju školu upisala je u Zagrebu. No za razliku od većine srpske djece koja iz manjih sredina odlaze školovati se u Zagreb, ona nije išla u Srpsku pravoslavnu gimnaziju, nego u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Ondje se najviše susrela s negativnim iskustvima. Na pitanje da li se sjeća nekog primjera, odmah odgovara: ‘Naravno.’ Pisala je jednom prilikom na ploči, a kolegica u razredu je dobacila: ‘Kaj ti to pišeš? Srpski?’ Jednom su je čak optužili da je ukrala jednoj curi mobitel samo zato što ima čudno ime. U srednjoj školi često nije išla na satove povijesti ako bi se gledao film o Vukovaru ili obrađivale slične teme.

- Izbjegavala bih taj dan i još dva dana nakon jer bi se osjetila promjena u odnosu ljudi prema meni - kaže nam, objašnjavajući kako bi njeni dotadašnji prijatelji, potreseni onim što su vidjeli, promijenili odnos prema njoj. I trebalo bi nekoliko dana da to prođe.

Danas smatra kako nije samo na ugroženoj osobi da se zaštiti i bori sama jer kad se dogode nepredviđene situacije, poput verbalnih napada ili fizičkih sukoba, žrtva je uglavnom u stanju šoka i teško joj je u tim trenucima uopće razmišljati.

- Tada je teško povjerovati i uopće povezati zašto se netko prema tebi odnosi napadački na osnovu onoga što ti je urođeno ili čak društveno nametnuto - kaže.

Ističe da društvo, okruženje i institucije imaju ključnu ulogu u zaštiti ugroženih i diskriminiranih osoba, počevši od prijatelja i profesora koji bi trebali stati na stranu diskriminiranih, preko šire okoline u kojoj se osoba u takvim situacijama zatekne, do institucija i službi koje bi ih trebale štititi, a ne tretirati kao građanke i građane drugog reda.

Nakon srednje škole Jovana je upisala Studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, nedavno je diplomirala i traži posao. Tijekom studija, a i danas zna joj se dogoditi da joj netko sa strane, kad je iz njenog društva pozovu po imenu, pristupi i pita tko je ona. Jednom joj je jedna osoba rekla da bi, da je muško, dobila batine.

Na pitanje što je pomislila kad je vidjela transparent iz uvoda teksta, odgovorila je kako je prvo pomislila da je to fotoshop, a potom automatski osjetila gnušanje i bijes. A kasnije je pomislila da je to tužno jer ti ljudi vjerojatno ne znaju nabrojati ni sedam rijeka u Hrvatskoj.

- Toliko se trudiš uspjeti u zajednici, izgraditi reputaciju, karijeru, a onda netko razvije takav transparent i nitko u tom trenutku ne reagira. To me je dosta potreslo jer ne mogu vjerovati da društvo to još uvijek dopušta - kaže Jovana Vlaisavljević.

Dragica Skorupan

- Bog nam je dao slobodnu volju, nekad pomislim da bi bilo bolje da nam je to uskratio. Pobjesnjela sam na te mlade ljude, na njihove roditelje, na sve one koji i dalje stvaraju novo žarište mržnje, a ono se sada u potpunosti prebacilo na žene. Nasilnici osobno ne riskiraju ništa, oni riskiraju tuđe živote, žene, majke i djecu - o transparentu s Kustošije govori Dragica Skorupan, pripadnica srpske nacionalne manjine iz Rijeke.

Duboko je potresena najnovijim govorom mržnje koji je progovorio s transparenta navijačke skupine te se u političkim kampanjama kandidata desnice proširio na sve žene.

Šezdesetogodišnja Dragica Skorupan živi u Rijeci od 1979. godine. Rođena je u Plaškom, a gimnaziju je završila u Karlovcu. Tajnica je Vijeća srpske nacionalne manjine Primorsko-goranske županije i potpredsjednica Odbora za ravnopravnost spolova u Gradu Rijeci.

Ratnih godina u Rijeci, kaže, nije bilo lako. Kao samohrana majka s dvoje djece, zaposlena u velikoj firmi, doživljavala je šikaniranje u radnom kolektivu, ali je posao uspjela sačuvati jer su je, kako nam je ispričala, nadređeni jako cijenili. U tom periodu najteže su joj padale osjetljive godine njene djece, ali se nije libila da im objasni tko su.

- Djeci je u školi bilo teško. Jednom su došli s nastave i rekli: ‘Mama, mi nećemo biti Srbi jer svi kažu da su Srbi zli.’ Pokušala sam im na najbližem primjeru objasniti da to nije istina, pitala sam ih jesam li ja zla, jesu li zli njihovi baka ili ujak. Svašta smo doživljavali, imali smo pravo vježbanje života. Moj sin nije išao na natjecanje iz matematike jer je nastavnica rekla da Srbin ne može predstavljati školu. Kad ih danas gledam u kakve su divne ljude izrasli, osjećam se ponosno, to je moja najveća pobjeda - kaže Skorupan.

Budući da je zaposlena u srpskoj organizaciji, svakodnevno se susreće s obespravljenim Srbima i Srpkinjama koji traže pomoć, bilo za pravno savjetovanje, stambeno zbrinjavanje ili rješavanje mirovine i državljanstva. Kod Dragice ljudi često dolaze samo da bi s nekim razgovarali, a ona za svakog ima razumijevanja. Uz sve teškoće posla, ona voli ono što radi.

- Srpkinje u Hrvatskoj su vrlo tihe i trude se biti nevidljive, to je moj dojam. Većina žena je u vrlo teškoj poziciji jer su ekonomski ovisne o drugima i imaju niske mirovine. Moj posao nije lak, ali mislim da kao žena imam veći raspon prihvatljivosti prema drugim ljudima. Općenito mislim da su žene u organizacijama fleksibilnije, lakše iskomuniciraju problem, imaju više empatije i rade s više srca - smatra Dragica Skorupan.

U slobodno vrijeme sa svojim prijateljicama pjeva u amaterskom pjevačkom kulturnom društvu Vreteno, u čijem je fokusu očuvanje tradicionalnih pjesama i običaja naroda Banije, Like i Korduna. U toj skupini vladaju žene: predsjednica Vretena je žena, kao i sekretarica, voditeljice dramske sekcije i pjevačke grupe. Ništa čudno, zaključuje naša sugovornica, jer gdje god se dešava neka nova energija, tu su upravo – žene.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1