Trumpova administracija ipak je odlučila prije predsjedničkih izbora još jednom na američki vrtuljak posjesti srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i kosovskog premijera Avdullaha Hotija. Vučić i kosovski predsjednik Hashim Thaci trebali su se, pod paskom Trumpovog specijalca za Kosovo Richarda Grenella, suočiti u srpnju u Washingtonu, ali je Thaci otpao nakon što je u Haagu protiv njega ispisana optužnica zbog ratnog zločina. I njegova zamjena, premijer Hoti, nakon kraćeg premišljanja odustao je od puta u Washington, pa se Grenellovo posredovanje naprasno izjalovilo. I kad se učinilo da je SAD digao ruke od posredovanja u pregovorima Beograda i Prištine, definitivno ih prepuštajući Europskoj uniji, Grenell je nedavno pozvao Vučića i Hotija da 2. rujna dođu u Bijelu kuću i barem pokušaju dogovoriti intenzivniju ekonomsku suradnju.

Prethodno je američka administracija pritiscima natjerala kosovske vlasti da ukinu dodatne carine na uvoz robe iz Srbije, pa se srpska roba u većoj mjeri vratila na kosovsko tržište. Ceh je platila vlada Albina Kurtija jer lider Samoopredjeljenja, najjače albanske stranke na Kosovu, nije htio ni čuti za ukidanje dodatnih carina dok Srbija ne prizna kosovsku državnu samostalnost. Kurti i Samoopredjeljenje sada iz opozicijskog prikrajka uglavnom šutke promatraju što će se iz američke kuhinje ovaj put ponuditi srpskim i kosovskim pregovaračima.

Mnogima je američka ponuda postala još zagonetnija nakon što je Grenell odgodio sastanak za dva dana i zakazao ga za 4. rujna. Odgađanje je u srpskoj i kosovskoj javnosti razigralo maštu brojnih domaćih i stranih političara i analitičara. I premda su iz američke administracije poručili da je sastanak odgođen zbog tehničkih razloga, nevjerni Tome iz Srbije i s Kosova već danima uvjeravaju javnost da je to učinjeno kako bi se glavom i bradom Donald Trump na njemu pojavio i trijumfalno amenovao sporazum koji će pred njim potpisati Vučić i Hoti. Pregovori Beograda i Prištine postali su dio Trumpove kampanje za predsjedničke izbore i koliko god bili na njezinoj margini, uskomešali su političke procese u Srbiji i na Kosovu.

Službeni Beograd poručuje da će u Washingtonu pregovarati o ekonomskim pitanjima i da je spreman potpisati sporazume o razvijanju ekonomskih odnosa, ali ne isključuje mogućnost da im američka administracija na stol stavi i paket političkih, odnosno statusnih pitanja. Predsjednik Vučić pritom se javno zaklinje da neće potpisati nikakav sporazum kojim bi Srbija priznala kosovsku državnu samostalnost. S druge strane, iz Prištine šalju poruku da u Washington putuju kako bi s Beogradom dogovorili sveobuhvatni sporazum kojim će i formalno zaokružiti status Kosova kao samostalne i suverene države.

Bivši premijer Kosova Ramush Haradinaj, čija je stranka Alijansa za budućnost Kosova i sada dio vladajuće koalicije, izjavio je da ne isključuje mogućnost da se u Washingtonu postigne sporazum o međusobnom priznanju, makar kao predsporazum o ekonomskim odnosima. Vučić s druge strane odgovara: ‘Mi idemo u Washington da razgovaramo o temama o kojima smo već razgovarali. Nemamo problem da razgovaramo o svakoj temi. A da razgovaramo o statusu i da bude kako su oni zamislili, a to je da oni dobiju sve, a mi ništa i mi njih da priznamo, pa će oni nas tobože da priznaju – taj film neće da gledaju.’ Međutim, nije otklonio mogućnost da se na vašingtonskom sastanku otvori i pitanje statusa Kosova, pa i da se na njemu ukaže Donald Trump, jer se Bijela kuća nije decidirano izjasnila hoće li se američki predsjednik pojaviti na pregovorima Beograda i Prištine koji će se pod njezinim krovom održati.

Dio analitičara smatra da Trump nakon sporazuma koji su uz američko posredovanje potpisali Izrael i UAE želi sličnim srpsko-kosovskim sporazumom postići još jedan međunarodni uspjeh kojim će mahati u svojoj predsjedničkom kampanji. Kako se i sporazum Izraela i UAE-a nije bavio pitanjem statusa Palestine, lako je moguće da Trump osobno pred Vučića i Hotija stavi papir sa sličnim tekstom. Tim prije što i glasnogovornik američkog Nacionalnog vijeća za sigurnost John Ullyot, u izjavi za Radio Slobodnu Europu, najavljuje da će se u ‘Vašingtonu razgovarati o ekonomiji, jer je SAD uveren da su te teme prvi korak u unapređenju mirovnog procesa. Verujemo da je napredak u ekonomskim pitanjima, uključujući otvaranje novih radnih mesta, zapošljavanje i ubrzanje ekonomskog rasta, prvi korak u unapređenju mirovnog procesa’.

Dušan Janjić iz beogradskog Foruma za etničke odnose tvrdi pak da se u protekla dva mjeseca, otkad je odgođen srpanjski sastanak u Washingtonu, ništa nije promijenilo. ‘I tada i sada je bila planirana Deklaracija o normalizaciji odnosa koja je podrazumevala pre svega pitanja ekonomije, mira i saradnje Beograda i Prištine. Ukoliko obe strane potpišu taj sporazum i uz fotografiju sa Trampom, moguće je da taj dogovor bude predstavljen kao istorijski. Nezavisno od toga da li će predsednik SAD-a i formalno biti uključen u razgovore. Možda će biti pozdravnog govora ili pohvalnih reči. Sve je to stvar Trampove retorike i tvitovanja’, rekao je Janjić u ‘Blicu’. On procjenjuje da najviše spekulacija o sastanku u Washingtonu dolazi iz Europske unije i Njemačke jer u njima ‘ima puno lobista, diplomata i obaveštajnih agenata koji se boje za svoj posao, pa preventivno dižu galamu. A nema razloga za to pošto postoji nacrt Deklaracije o normalizaciji odnosa koja nije ni istorijski sporazum ni rešenje kosovskog pitanja. Svako na taj sastanak gleda prema svojim interesima’. Janjić je zato uvjeren da će Vučić i Hoti razgovarati o ekonomskim temama. Dodaje, međutim, da u sporazumu, koji će eventualno potpisati, ‘možda bude uvodnog dela u kome će se govoriti o istoriji sukoba Beograda i Prištine i koracima ka uspostavljanju mira, saradnje i normalizacije odnosa. Međutim, sigurno tema neće biti međusobno priznanje ili pitanje granica’.

No kako vrag ne spava, a na Balkanu već desetljećima ni na tren oči ne sklapa, i u Beogradu i u Prištini uključeni su svi senzori uoči putovanja njihovih političkih lidera u Washington. Predsjednik Vučić odgodio je i najavljeno donošenje odluke o sastavu nove vladajuće koalicije i izbor nove vlade, što se trebalo dogoditi ovoga tjedna. Posredno je poručio da će i sastav koalicije i vlade ovisiti o ishodu pregovora u Washingtonu. Iz njegovih izjava između redova da se iščitati da će u novu parlamentarnu većinu i vladu uključiti skoro sve parlamentarne stranke i zastupnike ako ga američka administracija suoči sa zahtjevom da potpiše sporazum kojim se makar i u natuknicama najavljuje da će Srbija kad-tad priznati kosovsku državu. Odgovornost za odbijanje takvog sporazuma, koje je decidirano najavio, ali i za njegovo potpisivanje, pokušat će podijeliti sa svim parlamentarnim strankama kako se ne bi svalila na leđa samo njegove Srpske napredne stranke.

I vlast u Prištini nastoji uoči sastanka u Washingtonu osigurati širu podršku za potpis koji će eventualno staviti na sporazum u kojem se ne spominju statusna pitanja, već se njime definiraju ekonomski odnosi Beograda i Prištine te preciziraju konkretni projekti o kojima se i do sada pregovaralo (izgradnja autoceste i pruge između Niša i Prištine, avionski promet između Beograda i Prištine…). U Prištini su privremeno utihnuli i opozicijski zahtjevi za održavanje izvanrednih parlamentarnih izbora jer i Kurtijevom Samoopredjeljenju odgovara da teret suočavanja s Trumpovom administracijom i njezinim zahtjevima ovaj put ponesu njihovi politički oponenti, jer je nedavno odbijanje američkog zahtjeva da ukine dodatne carine na srpsku robu Kurtijevu stranku koštalo gubitka vlasti, pa ne bi još jednom ulazili u klinč s Grenellovim inicijativama, barem ne dok ne završe predsjednički izbori u SAD-u.

Zato i kosovska, ali i srpska opozicija, skoro nijemo sa strane promatraju pripreme svojih vladajućih za odlazak na američki vrtuljak u Washington, nadajući se da će se otuda vratiti makar s mučninom i vrtoglavicom s kojom će ubrzo opet morati sjesti na već najavljeni europski vrtuljak, na kojem će nastaviti pregovore o normalizaciji međusobnih odnosa započetih potpisivanjem Briselskog sporazuma pod patronatom Europske unije, a na kojemu se nataložila skoro desetogodišnja prašina koju ni Trumpova Amerika ne može samo tako pomesti.