Novosti

Kultura

Na crnom talasu

Glavonić se nagrađenim ‘Teretom’, u kojemu je konkretan zločin uzet kao povod za univerzalna razmatranja o individualnoj odgovornosti i duhovnom stanju jedne samoprovincijalizirane zemlje i društva, pokazao kao dostojan sljedbenik velike modernističko-naturalističke tradicije srpske kinematografije

Rh06a9fjlwrd869wlb8h2zvn542

Leon Lučev u filmu 'Teret' Ognjena Glavonića

Šesnaesto izdanje Zagreb Film Festivala proteklo je u znaku filma ‘Teret’ Ognjena Glavonića. Dugometražni igrani debi 33-godišnjeg režisera, scenarista i producenta, nakon zapaženog prikazivanja u Cannesu i Sarajevu, nominacije za Zlatnu kameru te Srca Sarajeva dodijeljenog glavnom glumcu Leonu Lučevu, bio je favorit ovogodišnje ZFF-a, i tu je poziciju potvrdio. Dvije godine nakon što se u dugometražnom dokumentarcu ‘Dubina dva’ bavio zločinima srpskih vlasti nad albanskim civilima na Kosovu u doba NATO-ova bombardiranja Srbije, Glavonić istu temu razmatra i u cjelovečernjem igranom prvijencu, ali iz perspektive individualnog lika jednog od vozača kamiona koji su prevozili leševe s Kosova u okolicu Beograda. Autorova je namjera promotriti moralnu reakciju male spone u lancu zločina, pri čemu tu aktualnu reakciju smješta u evocirani povijesni kontekst partizanske antifašističke borbe, preciznije jednog od njezinih ikonskih trenutaka – bitke na Sutjesci.

U popratnim programima, među najatraktivnijim naslovima bili su ‘Prije mraka’ Laszla Nemesa i ‘Ne ostavi traga’ Debre Granik

‘Teret’ dakle nije u bitnome film o konkretnom zločinu nad pripadnicima konkretne etničke skupine, iako od toga ne bježi, no taj događaj prije svega je povod za univerzalna razmatranja – o individualnoj odgovornosti, pristajanju ili nepristajanju na zlo, o ljudskoj dobroti i solidarnosti, o njezinim izostancima, ali i o duševnom i duhovnom stanju jedne provincijske ili, bolje je reći, samoprovincijalizirane zemlje i društva. Film ambijentima, likovima, atmosferom en general umnogome podsjeća na radove crnog talasa, osobito Živojina Pavlovića, odnosno scenarističkog tandema MihićKozomara, kao i kad ‘Kad budem mrtav i beo’, pa i ‘Vrane’, samo izravnije i intenzivnije, u dosluhu je s filmom ceste, a svoju epizodičnu kompoziciju vrlo interesantno puni i narativnim ekskursima koji nikamo ne vode, ali pridonose ostranjenom ugođaju egzistencijalne izgubljenosti, praznine, beznađa.

Glavonić se pokazuje dostojnim sljedbenikom velike modernističko-naturalističke tradicije srpske kinematografije, donoseći joj i poetske trenutke, uvijek u suradnji s radom kamere, u trenucima njezina, po standardnim kriterijima, nemotivirana panoramiranja ‘u nigdje’; tu je i isprana, promonokromatska fotografija i vrstan osjećaj za izbor osebujnih ambijenata (kružni šuplji partizanski spomenik gdje svoje ispražnjeno vrijeme provode dvojica mladića na koje film slučajno nailazi najimpresivniji su ambijentalni odabir). Filmu se može prigovoriti preveliko podcrtavanje herojstva i solidarnosti antifašističke borbe, tj. provodnog motiva bitke na Sutjesci, kao suprotnosti aktualnom beščašću, kao i još neki (stereotipni ili nejasni) detalji, ali to su ipak sitnice u odnosu na sve ono dobro što nudi. Pritom ne treba zaboraviti vrlo uvjerljivog Leona Lučeva u možda ključnoj ulozi dosadašnje karijere, te još jednu dojmljivu epizodu mladog Pavla Čemerikića (‘Ničije dete’, ‘Agape’) kao protagonistova suputnika na najduljoj dionici puta.

I dok je ‘Teret’ izazvao opći respekt, službeno drugi dugometražni ostvaraj Bobe Jelčića (zapravo treći, ali se autorov slabašni prvijenac ‘Ono sve što znaš o meni’ iz 2005., nastao u suradnji s tadašnjom kreativnom partnericom Natašom Rajković, ‘službeno’ ne računa) pretežno je naišao na slab prijem. Pet godina nakon vrlo hvaljene, koncepcijski svakako zanimljive (spoj dokumentarističkog realizma i poetike apsurda) ‘Obrane i zaštite’, Jelčić je polučio stilski vrlo slično ostvarenje ‘Sam samcat’, što prije svega znači da kamera protagonista takoreći neprestano prati iz velike blizine, no ovaj put takvo se rješenje čini manirističkim. Veći je problem, međutim, dojam da autor zapravo ne zna što bi sa svojim središnjim likom. On je dobrica koji bi nakon rastave želio češće viđati kćerkicu, a njegovi rođaci i prijatelji u tome mu, navodno, žele pomoći preko svojih navodnih političkih i inih veza; situacije koje se najčešće ponavljaju one su povećih okupljanja oko stola gdje nerijetko svi istovremeno pričaju o protagonistu i njegovom problemu, a najmanje on sam. Usamljen u gomili, nesretan, kontrapunktalne trenutke sreće pronalazi u druženju s kćeri, i to su dva osnovna stanja središnjeg lika i Jelčićeva filma, stanja koja se izmjenjuju, cijelo vrijeme ostajući na površini problema koji i nije najjasnije izložen, jer valjda se zbijenom minimalističkom strukturom prožetom nervozom te odustajanjem od preciziranja htjelo sugerirati protagonistov košmarni aktualitet. Taj je postupak dobro proveden, Rakan Rushaidat u glavnoj je ulozi standardno dobar, međutim bez zarona u dubinu i širinu, strategijom samoskučavanja, film si radi medvjeđu uslugu.

U glavnom programu kritika je isticala i film ‘Sve je dobro’ Eve Trobisch, dobitnice nagrade za najbolju debitanticu u Locarnu, tvrdeći da je autorica nova njemačka filmska nada. Neuobičajeni pristup problematici silovanja – gdje se umjesto ‘standardnog’ oblika koji podrazumijeva grubu primjenu sile radi o nečem nalik iznuđivanju seksualnog snošaja, a protagonistica ne pokazuje vidljivu trauma nego se trauma, kao sastavni dio njezina općeg nezadovoljstva, akumulira u njoj – donosi tematsko osvježenje, međutim izvedbeno film ostaje u granicama prosječnosti, tako da cjelina ne prelazi solidne domete.

U popratnim programima, među najatraktivnijim naslovima bili su ‘Prije mraka’ Laszla Nemesa i ‘Ne ostavi traga’ Debre Granik. Nakon što se proslavio Oscarom i u Cannesu nagrađenim debijem ‘Saulov sin’ o košmaru Auschwitza u vrijeme pripreme pobune logoraša, Nemes je i u novom ostvarenju, smještenom u Budimpeštu uoči Prvog svjetskog rata, ‘bobojelčićevski’ demonstrirao isti stil – kameru iz ruke u neposrednoj blizini protagonistice, mlade žene koja se zapošljava u prestižnoj robnoj kući specijaliziranoj za prodaju šešira čiji su prvotni vlasnici bili njezini pokojni roditelji, te otkriva da se protiv novog vlasnika sa svojom hajdučkom bandom bori njezin brat. Kao i prošli film, novi uradak snažno eksploatira zvučne surround efekte, no njegovu početnu intrigantnost u oslanjaju na oniričku romantičarsku literaturu s vremenom zamjenjuje trivijalnost, da bi naposljetku završio u banalnosti, potvrđujući neke sumnje iz doba ‘Saulovog sina’ o Nemesovim stvarnim kreativnim potencijalima.

I Debra Granik, autorica ‘Zimske kosti’, jednog od najrazvikanijih nezavisnih filmova u zadnjih desetak godina, manje je dojmljiva u svom novom uratku ‘Ne ostavi traga’ o ratnom veteranu i njegovoj kćeri koji nastoje živjeti izvan društva, u prirodi, pri čemu se suočavaju s represijom vlasti i vlastitim međusobnim razilaženjima. Film je dobar, ali ništa više od toga, te ostaje u popriličnoj sjeni ‘Zimske kosti’, koliko god ona bila precijenjena.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više