>

novosti logo

Kronika Kronika

Na izmaku snage

Udovica iz Pješčanice kraj Vrginmosta strepi pred neizvjesnom budućnošću: ‘Ne znam što će biti, ali ovako više ne mogu’, kaže Mirjana Macut koja nakon suprugove smrti samuje s 970 kuna mirovine

Ilija Macut, rođen u Pješčanici kraj Vrginmosta, odselio je u Karlovac 1974. godine, čim se oženio sa suprugom Mirjanom. U tom gradu otvara autoprijevoznički obrt i kupuje stan, pa bračni par započinje život u kojem im je nedostajalo samo jedno: nisu mogli imati djece. To ih je tištilo toliko da su razmišljali samo o tome tko će naslijediti sve što su stekli i što će biti s njima kad jednom budu stari i nemoćni. Posebno je, tiho u sebi, patio Ilija, koji je vlastitog oca izgubio 1941. godine, prije nego što će sam ugledati svijet. Stoga je sve češće razmišljao o rodnom selu, o njivama, šumama i voćnjacima podno Petrove gore, tražeći uporno razlog ili povod povratku na pradjedovsko ognjište. S takvim mislima na pameti, odlučio je uz rodnu kuću podignuti vikendicu, da on i Mirjana mogu uživati u vlastitom komforu kad se vrate u Pješčanicu. Da će do toga doći i prije nego što su planirali, nisu očekivali.

- Nije bilo teško početkom devedesetih primijetiti da se sprema nekakvo zlo. Na karlovačkom se području na sve strane zveckalo oružjem, ljudi su se počeli grupirati, kružile su glasine i šaputanja, a u zraku lebdjele zle slutnje. Prije no što će započeti puškaranja, Ilija je jedan kamion skrio u Pješčanici, već u strahu od najgorega. To najgore se vrlo brzo i obistinilo, započeo je rat pa smo odmah otišli u našu vikendicu. Kako je moj Ilija vazda bio boležljiv – imao je velikih problema s jetrom i pretrpio je nekoliko moždanih udara – ponijela sam, nasreću, i njegovu obimnu zdravstvenu dokumentaciju, koju bismo pokazivali vojsci i policiji samoproglašene Republike srpske Krajine kad bi svako malo navraćali do nas sa zahtjevom da se i on aktivira, odnosno da dobije pušku, ratni raspored i ode na položaj. Nekako smo uspijevali to izbjeći, unatoč tome što smo osjećali da se susjedi baš ne mire s time da moj muž nije uključen u ratne aktivnosti - prisjeća se Mirjana.

Budući da su takvi pritisci jačali što se više nazirao kraj sukoba, Oluja je Macutima došla kao veliko olakšanje, no ne zadugo. Svojim su se kamionom uputili za Srbiju, da bi vozilo u Beogradu odmah prodali pa taj novac, zajedno sa životnom ušteđevinom koju su ponijeli, položili u tamošnju Dafiment banku, koja će devedesetih postati poznato kao poprište financijske katastrofe i velike prevare.

- Poslovnica te nesretne banke, smatrane pouzdanom i vrlo sigurnom institucijom, bila je u središtu grada, na beogradskom Trgu Republike, i nitko nije očekivao da bi preko noći mogla propasti i zatvoriti vrata. No dogodilo se upravo to: zajedno s vlasnicom banke Dafinom Milanović, u nepoznatom je smjeru odjednom iščeznuo sav naš novac. Potom smo nas dvoje otišli u Zemun kod moje tetke. Ilijino stanje nije bilo dobro i često je završavao u bolnici, a bili smo bez novca i bez nade. Zato sam se bila zaposlila na pijaci u Sremčici kraj Beograda, da bismo ondje mogli iznajmiti stančić za sebe. Nekoliko smo godina tako životarili na samom rubu siromaštva, a onda smo se 2000. godine odlučili vratiti na Kordun – nastavlja naša sugovornica.

Ondje ih je dočekalo što i mnoge povratnike: njihova je vikendica u Pješčanici bila temeljito popljačkana, bez vrata i prozora, pa su prvi mjesec, dok je ne osposobe za kakav-takav život, proveli kod susjeda. Podružnica Crvenog križa iz Vrginmosta donirala im je krevete i peć, a dobivali bi s vremena na vrijeme i nešto hrane te ostalih životnih potrepština. Centar za socijalnu skrb isplaćivao je svakome od njih po 320 kuna mjesečno, pa su s tom crkavicom na jedvite jade spajali kraj s krajem, više gladni nego siti. Tako je bilo sve do 2005., kad je Ilija uspio ostvariti tisuću kuna mjesečne mirovine. Ta hiljadarka, naravno, nije podebljala kućni budžet do te mjere da on i dalje ne bude više nego skroman.

- Bili su to teški dani. Ilija je bio bolestan, valjalo je plaćati lijekove i odlaske doktorima, pa bi penzijica nestala za par dana. Kad-kad bismo doslovce gladovali, zato mi se tog doba stvarno teško prisjećati. Pune smo tri godine čekali struju, a ja sam po okolnim selima počela skupljati staro željezo, žice, odbačene lonce i slično, koje bih prodavala u otkupnim stanicama da bar nešto sitno dodatno privredim. Iako je te grozote teško i u mislima ponovno proživljavati, one nisu bile ništa u usporedbi s onim što me snašlo lani, kad je Ilija umro nakon još jednoga moždanog udara. Zamalo sam već godinu sama, bez njega, i nikada mi nije bilo gore; da je živ, barem bismo zajedno gladovali i nadali se boljemu. Sad doista više ne znam što će sa mnom biti – kroz suze će danas 64-godišnja Mirjana.

Naslijedila je Ilijinu mirovinu, ali umjesto tisuću prima tek 970 kuna, što je manjak koji mnogi ni ne primjećuju a njoj puno znači, pogotovu u situaciji kad po pitku vodu mora sa svojom krntijom od auta potegnuti sve do Vrginmosta ili Topuskog, jer u blizini nema izvora pogodnog za piće i pranje. A i to staro vozilo može svaki čas stati, i bit će sretna izdrži li s njime bez ozbiljnih popravaka mjesec ili dva; osim toga, bliži se datum registracije, za koju ne zna kako namaknuti novac. I sama je ozbiljno narušena zdravlja: svojedobno je operirala karcinom, a visoki krvni pritisak muči je iz dana u dan. Pred neizvjesnom je budućnošću sve više obuzima strah, pa joj u vrginmoškom Centru za socijalnu skrb savjetuju da podnese zahtjev za stambenim zbrinjavanjem u kakvom domu.

- Ne znam što će biti, ali znam da ovako više ne mogu. Razmišljala sam o tome da prodam vikendicu, pa odselim u Vrginmost ili k sestri u Vojvodinu. Ali i ta nada gasne, jer nešto nije u redu s papirima od kuće: tu je građevinska dozvola, potvrda nadležne inspekcije o zadovoljavanju urbanističkih uvjeta i energetskoj suglasnosti, ali vikendica nema kućnog broja. Da bih to riješila, morala bih geometru platiti tri hiljade kuna, a toliko novca teško da ću ikada više imati na hrpi, pa mi preostaje jedino da se pomirim sa sudbinom. Što bude, bit će – s rezignacijom završava naš razgovor Mirjana Macut.

1/1