Biskupija je jedna od četiriju dalmatinskih općina s većinskim srpskim stanovništvom: do posljednjeg rata cijelo je to područje bilo u sklopu općine Knin, ali su kasnije skrojene neke nove administrativne granice te je tako i to selo postalo općinsko središte. Da je u cijelom kraju nacionalno postojanje dugotrajno i seže vjekovima u prošlost, svjedoči i hram Sv. Trojice sagrađen davne 1460. godine, a obnavljan 1577. i 1989. godine, s čijeg su ikonostasa devedesetih odnesene, odnosno ukradene mnoge ikone. I parohijski dom u porti, podignut za episkopa dalmatinskog Stefana Kneževića, zapaljen je u to zlo vrijeme, pa je i danas u ruševnom stanju. Ipak, u tamošnjem selu Orlić još stoji spomenik koji govori o srpskom nacionalnom buđenju i preporodu te danima kad je u ovom kraju boravio veliki književnik i prosvjetitelj Dositej Obradović, koji je upravo ovdje - na molbu Jelene, kćeri sveštenika Avrama Simića – 1764. godine napisao svoju čuvenu ‘Bukvicu’.
Meni je ipak dominantan taj osjećaj da treba živjeti ondje gdje ćete ono što imate nazivati svojim: svoju kuću, komad zemlje, ulicu, školu ili crkvu - Milan Đurđević
Za razliku od većine dalmatinskih sela, biskupijsko je područje bogato vodom. Na putu što od Knina vodi prema Splitu vide se Šarena jezera, prosječne dubine jedanaest metara, koja nastanjuju šarani, amuri, klenovi i bjelice. Riječica Kosovčica presjeca zamalo cijelo polje čineći ga plodnim, a tu su i brojni izvori koji su život ovdašnjih ljudi oduvijek činili lakšim i boljim. Na vrelo Ćukovac, koje ni ljeti ne presahne, po osvježenje su vazda dolazili i slučajni prolaznici i putnici-namjernici.
- Općina Biskupija smještena je južno od Knina, a obuhvaća osam sela Kosova-polja: Vrbnik, Ramljane, Zvjerinac, Orlić, Markovac, Uzdolje, Riđane i Biskupiju. Rijeka Kosovčica dijeli je na dva dijela, istočni i zapadni, a u svakom su po četiri spomenuta sela. Realno, na općinskom teritoriju danas živi oko 1.200 stanovnika, premda nas je na posljednjem popisu stanovništva zabilježeno 1.700. Poznato je da su to uglavnom ljudi srpske nacionalnosti, većinom starije životne dobi. Imamo svega šezdesetak osnovnoškolaca, dvadesetak srednjoškolaca te tridesetak-četrdesetak mališana predškolskog uzrasta - objašnjava općinski načelnik Milan Đurđević.
Poput većine starosjedilaca srpske nacionalnosti koji su u kolovozu 1995. godine napuštali zavičaj noseći sa sobom tek uspomene, i Đurđević je otišao prema Srbiji premda je netom prije završio tek prvi razred osnovne škole.
- Put nas je odveo u Beograd, gdje sam završio osnovnu i srednju školu, a potom i Fakultet političkih nauka. No želja za povratkom u moj kraj bila je jaka od prvoga dana, pa svi moji prijatelji iz tog doba mogu posvjedočiti da nikada ondje nisam dočekao podjelu svjedodžbe ili diplome: posljednji dan škole uvijek je bio rezerviran za pakiranje stvari i povratak kući. Definitivni povratak bio je samo logičan slijed pa nitko tom mojom odlukom nakon školovanja nije bio iznenađen jer sam se cijelo vrijeme ‘hranio’ pričama o svom kraju i uspomenama koje sam dijelio s drugima. Svi su znali koliko me sve vuče natrag - priča načelnik, pa navodi razloge koji, po njegovu mišljenju, biskupijsko područje čine toliko dobrim mjestom za život.
- Objektivno govoreći, nema ovdje ničega toliko specifičnoga ili drugačijega od drugih krajeva, ali postoji u čovjeku ta neka potreba, neki poriv koji ga vuče da živi ondje gdje je rođen. Srbija je zemlja puna prirodnih potencijala, i vjerojatno nisu pogriješili oni koji su u njoj pronašli sebe i svoje mjesto za život, ali meni je ipak dominantan taj osjećaj da treba živjeti ondje gdje ćete ono što imate nazivati svojim: svoju kuću, komad zemlje, ulicu, školu ili crkvu - pojašnjava Đurđević.
Jedan od stanovnika Biskupije je i 80-godišnji Mirko Rusić, koji u rodnom selu živi sa suprugom. Događaje koji su obilježili život njegove porodice dobro pamti, no o njima rijetko i nerado govori jer se ne želi prisjećati ružne prošlosti.
Kroz Biskupiju bi u 24 sata prošlo sedamnaest redovnih autobusnih linija punih đaka i radnika, a danas nema nijedne. Nije bilo ni centimetra zemlje koja se ne obrađuje – Mirko Rusić
- Izbjegli smo kao i ostali, ni bolje ni gore od drugih. Kako sam radio kao vozač, išao sam po zadatku preko Bosne u Srbiju, od Užica do Kosjerića, a potom do Šimanovaca, gdje sam radio godinu i pol. Ovamo sam se vratio 1998. godine, jedno vrijeme radio u komunalnom preduzeću, a onda se povukao u mirovinu. Nikad nisam razmišljao o tome da ostanem u Srbiji, čovjeku je najljepše i najkomotnije ondje gdje je rođen: ovdje sam radio i sve u životu stekao, a tamo nisam imao ništa. Mnogi su me pitali kako se snalazim i zašto sam se uopće želio vratiti, a ja bih uvijek odgovarao da sam to učinio radi ove vode i ove smokve u dvorištu te da mi je dobro - tumači vremešni Rusić.
Nekad je u ovom kraju ipak bilo puno više ljudi, kao i u većini dalmatinskih sela. Današnje brojke i pokazatelji naseljenosti neusporedivi su u tom smislu s predratnima.
- Ja sam 1957. godine bio u prvoj generaciji onih koji su ovdje završili osmogodišnju školu. Iako sam bio odličan đak, ipak ostao brinuti o kući, zemlji i imanju, jer su brat i sestra već otišli dalje na školovanje. Mnogi su odlazili, a ja sam ostao, bavio se poljoprivredom pa počeo raditi i kao vozač autobusa na relaciji Knin-Markovac-Riđane. Kroz Biskupiju bi u 24 sata prošlo sedamnaest redovnih autobusnih linija punih đaka i radnika, a danas nema nijedne. Nije bilo ni centimetra zemlje koja se ne obrađuje, a sada nam je plodno polje uglavnom zapušteno. To vam najbolje pokazuje koliko nas je malo ovdje - objašnjava nam Mirko.
Dragan Katić jedan je od najuspješnijih poljoprivrednih proizvođača Šibensko-kninske županiji. Privremeni život i vozački posao u srpskom Ljigu je napustio i vratio se svojoj kući, pa se danas zajedno s cijelom porodicom - majkom, suprugom i djecom - bavi uzgojem i prodajom voća i povrća. Njihovo obiteljsko gospodarstvo obrađuje 12 hektara zemlje: pored uzgoja lubenica i kupusnjača, uz pomoć suvremene mehanizacije u tristotinjak četvornih metara plastenika proizvode pa tržištu plasiraju i svoje sadnice.
- Prošla godina, radi nepovoljnih vremenskih uvjeta, nije bila dobra za poljoprivrednike, a i ova je izrazito sušna, pa su uvijek nužna dodatna ulaganja. Sustav navodnjavanja zemlje koju obrađujemo vrijedi nekoliko hiljada eura, pa smo i ove godine jednom trgovačkom lancu ipak uspjeli isporučiti oko 500 tona lubenica, a očekujemo i oko sto tona prinosa kupusa. Nabavili smo i najsuvremeniji sustav za kalemljenje voća, plastenike za rasadni materijal i puno druge dodatne opreme. Ovo je težak i mukotrpan posao, ali smo sami svoji gazde, radimo i proizvodimo na svojoj zemlji. Odluka o povratku, nakon tolikih godina provedenih daleko od kuće, nije bila laka, ali smo imali jasnu viziju o tome čime se želimo baviti i što ćemo ovdje raditi - kaže Katić.
Čini se da je stanje u Biskupiji barem donekle bolje nego u drugim dalmatinskim općinama. I infrastrukturni su problemi dobrim dijelom riješeni, ali je plan općinskog načelnika da svaki stanovnik što prije na raspolaganju ima sve preduvjete normalnog života u 21. stoljeću. To se ponajprije odnosi na vodovodnu mrežu u nekim općinskim selima, ali i nužnu pomoć ovdašnjim malim poduzetnicima i poljoprivrednicima koji bi time, smatra Đurđević, lakše stali na vlastite noge, osiguravajući pritom egzistenciju svojih obitelji, ali i popravljajući kvalitetu života cijele sredine.
Biskupija ima prirodnih potencijala za razvoj turizma, a to je prednost koja se mora iskoristiti. Na općinskom području posluje i tvrtka Knauf, u kojoj su se zaposlili i neki lokalni ljudi. Uz komunalno poduzeće, ovdašnji DVD, postojeću Udrugu za pomoć starijima i planove mladog i aktivnog načelnika, Biskupiji se smiješi bolja budućnost po pitanju povratka i po pitanju mogućnosti pronalaska posla. No da bi se sve to ostvarilo, potrebno je još mnogo volje i zajedničke želje da sve ne ostane samo na uspomenama i prisjećanju na neke davne dane i bolju prošlost.
