>

novosti logo

Piše Igor Lasić

Na Mussolinijevom tragu

Vizija socijalnih partnera kao harmoničnih organa jednog bića, koju je gajio Benito Mussolini, opstala je sve do danas. Ispred navodno neutralne države, od fašista preuzeše to socijaldemokrati, od njih pak demokršćani, zatim neoliberali

Ako ni za što drugo, godinu dana pauze u radu Gospodarsko-socijalnog vijeća poslužilo je da bismo bolje proniknuli u smisao tog čudnovatog tijela koje za istim stolom okuplja Vladu, sindikate i poslodavce. Podsjetimo se: lanjskoga studenoga predstavnici radnika istupili su iz aktivnog saziva GSV-a, jer su ostale dvije strane uznastojale nametnuti novi, rigidni Zakon o radu. Rigidan po same radnike, jasno. I tako, njih nije bilo neko vrijeme, pa s njima ni famoznog socijalnog dijaloga, i baš nam je nekako nedostajao. A danas pak, odnosno sredinom ovog mjeseca, vijesti o nastavku rada GSV-a poručuju da se na prvoj sjednici nakon pauze 'raspravljalo o brojnim prijedlozima zakonskih promjena, između ostalog Zakona o mirovinskom osiguranju, Zakona o porezu na dohodak, Zakona o porezu na dobit, Zakona o doprinosima, Zakona o porezu na dodanu vrijednost i Zakona o porezu na promet nekretninama' (s internetske stranice Matice hrvatskih sindikata). Kao što vidimo, rasprava se vodila oko šest konkretnih zakonskih prijedloga, 'između ostalog'. Ali, dabome, nijedan od njih nije Zakon o radu.

Taj zakon je, naime, još otprije tri mjeseca definitivno zatvoreno poglavlje, osim ako u skoroj budućnosti ne bude daljnjih potreba za njegovim zaoštravanjem u istom smjeru. Međuklasna idila zvana socijalni dijalog nastavljena je dakle onda kad je neslaganje oko radnog zakonodavstva u GSV-u prevladano faktičnom privremenom suspenzijom Vijeća. Novi je zakon u međuvremenu jednostavno te jednostrano – donesen. I sukno i škare, naime, ostali su i dalje gdje su bili, u rukama dviju preostalih strana, uvijek nepogrešivo istih.

Naširoko je poznato što donosi novo radno zakonodavstvo. Spomenut ćemo tek u kratkim crtama: dulji radni tjedan, pravo poslodavca da seli radnike između više svojih firmi, pravo poslodavca na dulje razdoblje upošljavanja agencijskog radnika, ukidanje obaveza prema agencijskom radniku bez angažmana, ukidanje ograničenja za sklapanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, liberaliziranje uvjeta za otpuštanje radnika, smanjivanje iznosa naknade štete radniku u slučaju sudskog raskida ugovora o radu itd. Ako Vladi i poslodavcima, složnima na istom zadatku, zapne i u vezi s nekim od šest novih zakonskih prijedloga, sad barem znamo da postoji rješenje za krizu. Sindikalni predstavnici samo se trebaju rasrditi i na neko vrijeme tiho povući od trokutastog stola, zatim se vratiti za nj kad sabor ovjeri izmjene i dopune.

Ipak, ova skepsa prema djelu i socijalnoj svrhovitosti GSV-a kao medija tripartitne suradnje između strana zvanih socijalnim partnerima nije apsolutna. Dijalog tamo nekad i postoji, onda kad ekonomija izrazito dobro stoji i kad su poslodavci jako zadovoljni profitnom stopom. U takva je zlatna vremena učvršćen i mit o samoodrživosti rečenog partnerstva koje već samom riječju sugerira izvjesnu jednakost i ravnopravnost u dijalogu. Dok su razne vanjske okolnosti determinirale ekonomske tokove, činilo se da i unutarnji sklad među trima stranama odlučuje o nečem. No bio je to samo postrani efekt već uspostavljenih datosti. U težim je vremenima tobožnje partnerstvo ostalo funkcionalno isključivo kao smokvin list za prikrivanje sramote od terora kapitala nad radom, pa tako i u aktualnom hrvatskom slučaju.

O naopako pojmljenim tumačenjima rada GSV-a otrežnjujuće je u pretprošlom 'Zarezu' govorio Davor Rakić iz Samostalnog sindikata energetike, kemije i nemetala: 'Zakoni (…) se donose odlukom političke većine u Saboru bez obzira na općeprihvaćene floskule o javnim raspravama, gospodarsko-socijalnim vijećima, nevladinim organizacijama i medijima koji (…) navodno mogu presudno utjecati na oblik zakona koji se donose.' Utjecaj koji ne potječe od kapitala može, po njemu, usporiti zacrtanu višu politiku, ali ne i zaustaviti. Rakić zamjera sindikalnim predstavnicima u GSV-u i to što nikad nisu postavili javno pitanje s kim uopće razgovaraju na tim sjednicama. Hrvatska udruga poslodavaca nikad nije objavila popis svojih članica, što valjda znači izigravanje Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata. Ne znamo tako broj ni strukturu njihovih radnika, njihov doprinos BDP-u, udio neprijavljenog rada, stanje sindikata u njima, stanje kolektivnih ugovora, njihov odnos prema uplati poreza i doprinosa, a plaće da ni ne spominjemo. Činjenica njihove reprezentativnosti dakle nije javno utvrdiva.

- Mislim da je svrha GSV-a i tzv. socijalnog dijaloga - kaže ovaj sindikalist - prije svega u otupljivanju oštrice sindikalne borbe, koju svrhu smo svi skupa prihvatili u paketu sa sustavom u kojemu živimo, a ne zaštita interesa rada i radnika kao najslabije strane.

Strane koja pritom, tumači Rakić, reprezentativnost svojih predstavnika dokazuje svaki mjesec i to poimence za svakog radnika, prikupljanjem sindikalne članarine. Čak i Vlada reprezentativnost dokazuje makar na izborima svake četiri godine, samo HUP to ne čini. Trodijelne forme socijalnog partnerstva nastale su inače u jednoj zanimljivoj fazi prezrelog industrijskog kapitalizma i, da skratimo, njegova žestokog udara glavom u zid naraslog proletarijata. Ili kao što je prošle godine objasnio riječki škveranin Igor Zenko za 'Le Monde diplomatique': 'Tripartitni sustav – država, poslodavac, sindikat – smrt je za radnika. Radi se o sustavu znanom kao korporativizam koji je gurao Benito Mussolini, a neki ga znaju kao fašizam, jer znamo da Mussolini nije bio za radničku klasu. To je oružje EU-a da nas porobe. Mi smo ovdje kolonija i jeftina radna snaga.'

Mussolinijeva vizija socijalnih partnera kao harmoničnih organa jednog bića ipak je do danas opstala, tj. preživjelo je podvaljivanje iluzije prevladavanja temeljnog društvenog sukoba uime ostatka zajedničkog interesa. Ispred navodno neutralne države, od fašista preuzeše to socijaldemokrati, od njih pak demokršćani, zatim neoliberali. Svima je bilo stalo da uvjere narod kako sistem funkcionira beskonfliktno i kako se eventualna klasna sporenja mogu već zagladiti uz manje kompromise i posredovanja nagodnih sindikalista.

1/1