>

novosti logo

Kronika Kronika

Na pravoj strani

Ustaša me pitao koliko imam godina. Rekao sam da imam 13. Pustili su me. Tako sam izbjegao smrt, priča partizanski veteran Mile Knežević, koji je kao 16-godišnjak izbjegao ustaški pokolj u Ivanović jarku

Kako trenutno stvari stoje zbog epidemije, brojna lokalna obilježavanja godišnjice ustanka 1941. tokom juna i augusta bit će skromna ili otkazana. U svakom slučaju, neće biti govora i evociranja uspomena malobrojnih svjedoka tih slavnih i tragičnih dana.

Jedan od onih kojima su zbivanja 1941. umnogome odredila životni put je Mile Knežević iz kordunaškog sela Vojišnica kod Vojnića. Kao šesnaestogodišnji mladić iz naroda, Knežević u početku rata svakako nije imao saznanja o savjetovanju sekretara Komunističke partije Hrvatske s Korduna i Banije u šumi Abez kod Vrginmosta 19. jula i njihovoj odluci o podizanju općeg ustanka kao odgovor na ustaški teror u kojem je do tada u tim krajevima stradalo stotine ljudi. No ipak se pročulo kako su već 23. jula u selu Stipan na Kordunu, Nikola Vidović i Mile Kličković ispalili prve metke i razoružali dvojicu domobrana. Istovremeno je na Baniji grupa ustanika pod vodstvom Vasilja Gaćeše, izvršila napad na željezničku stanicu i žandarmerijsko uporište. Nakon njihovog povlačenja, došlo je do surove odmazde – velikog pokolja u Banskom Grabovcu.

Na Kordunu je već do oktobra 1941. djelovalo 60 gerilskih odreda koji su do kraja 1941. prerasli u krupnije partizanske jedinice, odnosno u Prvi kordunaški odred u čijem su sastavu bila četiri partizanska bataljona.

- Slijedilo je formiranje brigada, a pred kraj 1942. godine i Osme kordunaške divizije. U njoj sam bio do kraja rata, kad smo 7. maja kod Ilirske Bistrice i Klane prinudili na predaju njemački 97. korpus - ističe Mile Knežević.

Kako je počeo njegov ratni put? Selo Vojišnica u kojem je živio Mile prvo su držali talijanski bersaljeri koji su se 27. jula povukli i na njihovo mjesto, kao i u cijelom srezu, došle su ustaše sa zadatkom likvidacije muškaraca srpske narodnosti. Šef ustaškog redarstva Božidar Cerovac održao je sastanak sa šefom karlovačke policije te povjerenicima vojnićkog sreza (kotara) i općine Krnjak Mijom Žuncem i Draganom Muićem na kojem je odlučeno o prikupljanju i prijevozu muškaraca na lokaciju Ivanović jarak. Tog dana pokrenuto je masovno hapšenje, trpanje u kamione i privođenje po selima od Vrginmosta do Vojnića. U kamionu je završio i Mile Knežević.

- Držali su nas dvojica ustaša i jedan me pitao koliko imam godina. Rekao sam da imam 13. Pustili su me. Tako sam spletom sretnih okolnosti ostao živ i izbjegao smrt - priča Knežević. Pohapšene su doveli u Vojnić gdje je Žunec dio pustio, dok ih je 380 otpremljeno u Ivanović jarak prema Krnjaku, gdje su zvjerski poubijani hladnim oružjem. To je uvjerilo narod da se hitno mora skloniti na sigurno, izvan dohvata ustaša.

- Ponovo su me uhapsili u crkvi, ‘na pokrstu’. Bio sam jedan dan u zatvoru ali su pustili grupu ljudi u kojoj sam bio i ja. Nakon toga krio sam se od ustaša koji su hapsili ljude i silovali žene, uključujući moju tetku. Zatim sam krišom otišao na Petrovu goru gdje je već bilo više odreda, sastavljenih od mjesnog stanovništva - sjeća se Mile.

U Vojišničkom odredu gdje mu je bio stric, nisu ga primili jer nije bilo oružja. Potom je otišao u Radonjski odred gdje za njega također nije bilo oružja, ali je zadržan kao kuhar. Kasnije je bio kod partizanskog obućara gdje je učio osnove zanata.

- Petrova gora kao slobodna teritorija pružila je utočište brojnim Srbima tog područja. Stoga su staše i domobrani u maju 1942. isplanirali okruženje i zauzimanje tog područja kako bi likvidirali ustanike, a narod pobili ili odveli u logore, kako su to uspjeli učiniti kasnije na Kozari. Naravno da je rukovodstvo prozrelo njihovu namjeru i naredilo da se pripremimo za proboj. U toku tih priprema, s grupom omladinaca izvodio sam obuku za borbu sa štapovima, a u proboj hladnim oružjem sam krenuo i ja. U prvom pokušaju nismo uspjeli jer su nas ustaše otkrile i odbile, a nakon analize neuspjeha prve akcije, ponovo smo krenuli 13. maja uvečer. Razvili smo se u streljački stroj; u općoj pucnjavi upao sam u rov u kojem je bio jedan ranjen ili mrtav ustaški vojnik, zgrabio pušku i nastavio napredovanje s drugima. Kasnije smo se zaobilaznim putem vratili u svoj logor, a ja sam ostao u odredu s puškom – kazuje Knežević.

Radonjski odred je bio u sastavu Drugog partizanskog bataljona koji je kasnije uključen u Prvu ličku udarnu brigadu.

- Djelovali smo po Lici, Baniji i Kordunu, sve do decembra kad je brigada ušla u sastav Šeste ličke, a mi u sastav 15. kordunaške brigade Osme divizije s kojom sam prošao rat. Bio sam i u jedinicama PPK (Protiv pete kolone) koje su imale odlučujuću ulogu u borbi protiv neprijateljskih elemenata, ubačenih špijuna, diverzanata i preostalih četnika. Kraj rata sam dočekao kao komandir voda u s više odlikovanja - završava Knežević svoje ratno kazivanje, koje je nastavio službom u Jugoslavenskoj narodnoj armiji.

Podsjeća da su u četiri ratne godine, od aprila 1941. do maja 1945. živote izgubile 7.923 osobe srpske nacionalnosti ili 27,62 ukupnog stanovništva vojnićkog sreza. Unatoč ogromnim gubicima, tada mnogoljudni Kordun je bio baza za širenje ustanka na Pokuplje, Žumberak i Cazinsku krajinu.

- Bili smo na pravoj strani i borili se za slobodu naroda, bez obzira što od 1990. mnogi blate narodnooslobodilačku borbu i njene sudionike. Zbog toga je potrebno da se o tim stvarima govori i da ih se sjećamo, pogotovo mladi. Jer mi odlazimo, a nakon nas ostaju samo sjećanja i zapisi ako ih netko želi čitati - podvlači Knežević.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1