Beogradsku umjetničku grupu KURS, koju čine Mirjana Radovanović i Miloš Miletić, a koja djeluje od 2010. godine, publika najviše poznaje po muralima, koje izrađuju od svog osnivanja. No to je samo najvidljiviji dio njihovih aktivnosti. Povod ovom prikazu njihova je izložba grafika i radionica koju su nedavno održali u Bazi na zagrebačkoj Trešnjevci, prostoru kustoskog kolektiva BLOK.
‘Na radionici linoreza sa zagrebačkim aktivistkinjama bilo nam je važno da osobe koje nemaju formalno umetničko obrazovanje uputimo u tehniku i da im pokažemo kako mogu samostalno, čak i u nekim ‘partizanskim’ uslovima, da izvedu jednostavnije linoreze’, ističu članovi kurs-a
Izložba se bazira na istraživanju koje, uz manje prekide, traje od 2014., a bavi se kulturnim politikama u Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP). Trebalo je pronaći način na koji bi se obimna arhivska građa pretočila u umjetnički rad. ‘Odlučili smo se za seriju linoreza, tehniku koja je bila dosta korišćena među partizanskim umetnicima i koja je istorijski vezana i uz avangardne i revolucionarne pokrete’, pišu nam zajedno autori, čije izjave dane mejlom potpisujemo imenom grupe. ‘Takođe, linorez je tehnika koja je od nas zahtevala da razmišljamo o pročišćenim formama i pojednostavimo obradu arhive. Izložbu smo podelili u tri tematske celine, narodnu, revolucionarnu i državotvornu. Ove celine se podudaraju sa podelom kulturnog stvaralaštva koju smo postavili u istraživanju. Prvi deo je kultura u NOP-u koja je okrenuta narodu, uključuje amatere, koristi folklor i epsko stvaralaštvo i obraća se masama. U drugom delu se osvrćemo na revolucionarne aspekte kulturne produkcije. Ratni uslovi i stalni pokret jedinica i naroda uticao je i na kulturu. Kulturne čete, umetnici i svi oko njih bili su prinuđeni da se dovijaju kako bi uspeli da, i u ratnim uslovima, proizvode kulturni sadržaj, i ne samo da ga stvaraju, nego da ga izvode na mestima i pred publikom koja je prvi put dobila priliku da posmatra priredbe’, ističu.
Jedan primjer KURS-ovci posebno izdvajaju: ‘Možda je tu najzanimljivija grupa zagrebačkih umetnika koja će kasnije postati Kazalište narodnog oslobođenja (KNO), a koja na početku svog ratnog puta pokušava da radi na drugačijim principima, da igra novu formu predstave koju oni nazivaju ‘plakat-predstava’. Dosta je zanimljivo svedočenje Vjekoslava Afrića gde on govori o pokušajima da se oformi jedan vid antiteatra. Revolucionarni aspekt kulture je važan jer pokazuje da kultura nije bila samo sredstvo za omasovljenje pokreta, već su umetnici i u tim trenucima promišljali na koji način mogu da oslobode polje u kome deluju i sprovedu revoluciju unutar svoje profesije.’ Za treću cjelinu kažu kako ona govori o ‘uslovno rečeno, gušenju revolucionarnog pristupa kulturi i umetnosti, to jest o tome kako je morao biti napušten zarad korišćenja kulturne delatnosti u cilju legitimisanja državotvornih težnji rukovodstva NOP-a i KPJ. Arhivski materijal ukazuje na to da posle I zasedanja AVNOJ-a počinje period institucionalizacije ovog polja i veće kontrole kulturnog sadržaja. Uspostavljaju se prve uprave umetničkih družina, pa KNO dobija svoj statut i imenuje se uprava. Kulturna delatnost postaje sastavni deo rada Narodnooslobodilačkih odbora. Nakon II zasedanja AVNOJ-a dolazi do još jasnije regulacije umetničkih programa, pre svega onih koji se izvode na priredbama u zbegovima u Italiji i Egiptu, na kojima su prisutni predstavnici savezničkih jedinica’.
Mi smo mišljenja da kada govorimo o prerastanju jednog pokreta u novi poredak, tu riječ ‘državotvorstvo’ ne pogađa prirodu osnivanja jedne antisistemske države, naročito kada tu riječ koristimo u njezinom suvremenom značenju. Istina je da nakon I. zasjedanja AVNOJ-a možemo govoriti o periodu institucionalizacije kulturnog polja, a time i veće kontrole kulturnog sadržaja. No kada jedna partizanska trupa izvodi britansku ili američku himnu kao dio svoga programa na priredbi, to nije ista himna koja se emitira u centrima moći tih država.
Metodologija rada KURS-a je obraćanje primarnim izvorima, arhivima i svjedočanstvima učesnika: ‘Deo toga smo uključili u postavku izložbe. Na sredini galerije je sto sa literaturom i malim delom prikupljene arhive, što publici pruža mogućnost da se dodatno informiše i nastavi samostalno da istražuje. Izložbu smo postavili tako da grafike funkcionišu kao celina za sebe, a da svakome ko želi da sazna više o kulturi u NOP-u stavimo na raspolaganje materijal kojim može da proširi svoje znanje.’
O radionici, koja je pratila izložbu, KURS-ovci kažu: ‘Nakon otvaranja smo imali radionicu linoreza sa zagrebačkim aktivistkinjama iz nekoliko organizacija. Skoro sve učesnice su se prvi put susrele sa ovom tehnikom, pa je i za njih i za nas ceo proces bio dosta uzbudljiv i nepredvidiv. Bilo nam je važno da radimo sa osobama koje nemaju formalno umetničko obrazovanje, da ih kroz jednu radionicu od par sati uputimo u tehniku i da im pokažemo kako one mogu samostalno u budućnosti, čak i u nekim ‘partizanskim’ uslovima, da izvedu jednostavnije linoreze, koji mogu biti dosta efektivni kao propagandno sredstvo. Dosta smo zadovoljni rezultatima radionice, posebno što su polaznice odlučile da urade jedan kolektivni rad. Jedan transparent je podeljen na nekoliko delova, svaka učesnica je samostalno pripremala linorez za svoj deo, a krajnji rezultat je neka vrsta kolažne grafike kompozicije, koja je vizuelno jako zanimljiva.’
Sve to otvara dalje mogućnosti u životu rada ove grupe, koje se ne ograničavaju na historizaciju i memorijalizaciju Drugog svjetskog rata. Njima je bitno da svaka tema bude poticaj za stvaranje nove kulture, kao sastavnog dijela borbe za pravednije i bolje društvo. Zato je i pristup znanju u njih shvaćen otvoreno, kao nešto što se dijeli s novim učesnicima u radu, koji se time uvlače u procese suradnje i razmjene što mogu imati dalji samostalan život.
Pitamo ih što su to ‘Lekcije o odbrani’, višegodišnji rad koji je rezultirao i s dvije objavljene knjige i jednom konferencijom. Prethistorija ovog istraživanja, šireg od jednog projekta, u istoimenom je muralu koji su napravili 2014. u Muzeju suvremene umjetnosti u Metelkovoj u Ljubljani, a za potrebe izložbe ‘Politizacija prijateljstva’. Sve je počelo suočenjem s problemom depolitizacije kulture i umjetnosti i razmišljanjem na koji način bi kultura mogla doprinijeti borbama današnje ljevice. ‘Smatrali smo’, kažu, ‘da prvo treba da se osvrnemo na rad umetnika koji su bili povezani sa revolucionarnim pokretom na prostoru Jugoslavije i koji su uzeli učešće u partizanskom pokretu. Ubrzo smo shvatili da je takvih umetnika mnogo, a da polje kulture u Narodnooslobodilačkom pokretu ide mnogo šire od proslavljenih pojedinaca. Poražavajuće je da su ovo znanja koja se ne dobijaju tokom formalnog obrazovanja u umetničkim školama i na fakultetima. Dakle, ceo jedan segment istaknutih umetnika i njihovog delovanja je potpuno zanemaren, a njihovo stvaralaštvo u velikoj meri istrgnuto iz konteksta u kom su stvarali.’
Mogućnost da objave dvije knjige i organiziraju malu konferenciju na kojoj su govorili, uz domaćine iz KURS-a, kustoski kolektiv BLOK (Ivana Hanaček, Ana Kutleša i Vesna Vuković), Gal Kirn, Miklavž Komelj i Vida Knežević, otvorila je podrška Zaklade Rose Luxemburg za 2016. i 2017. godinu. No i nakon toga istraživanje su nastavili. Prva knjiga (izdana 2016.) nosi naslov ‘Lekcije o odbrani. Prilozi za analizu kulturne delatnosti NOP-a’ i bavi se organizacijom kulture na oslobođenim teritorijima, od Užičke republike do Jajca. Uvod je napisala povjesničarka umjetnosti Mirjana Dragosavljević, a da bi obradili period od početka ustanka i njegov prvi dio, KURS-ovci su radili u arhivima i muzejima u Užicu, Jajcu, Sarajevu i Beogradu. Druga knjiga drugačije je koncipirana. Pod naslovom ‘Lekcije o odbrani. Da li je moguće stvarati umetnost revolucionarno?’ (2017.) krije se zbirka tekstova na teme revolucionarne ‘kinofikacije’ u SSSR-u (Gal Kirn), odnosa između nadrealističke i partizanske revolucije (Miklavž Komelj), slučaja Udruženja umjetnika Zemlja (BLOK), rad o ilegalnoj grupi Život i pitanju organiziranja u takvim uvjetima (Vida Knežević). Sami KURS-ovci, Miloš Miletić i Mirjana Radovanović, nastavili su svoj rad iz prve knjige, ovoga puta fokusirajući se na drugi dio NOP-a i izgradnju kulturne djelatnosti iz narodne i revolucionarne u državnu. Željelo se prikazati promjene kroz koje je prošla kulturna politika u četiri ratne godine. Istraživanje je završeno oslobođenjem Beograda i opisom situacije koja je nastala u prvih par mjeseci nakon rata. U kojem smjeru će se ono nastaviti, ostaje da vidimo.
Očito je da KURS prvenstveno slijedi onu nit koja će povijesno istraživanje na ‘estetikama otpora’ pretvoriti u novi i suvremeni umjetnički izraz. To rade muralima, ilustracijama, izdavanjem zidnih novina. Prije nekoliko godina odlučili su odustati od projektnog financiranja koje ima svoja ograničenja i sada pokušavaju opstati i širiti svoje aktivnosti kao dizajneri, što im služi kao osnova iz koje mogu krenuti i u realizacije svojih drugih interesa. A da rad na takvoj platformi ne prolazi bez otpora u našim konzervativnim sredinama, govore nam njihova ne samo beogradska iskustva: ‘U Beogradu imamo četiri oslikana murala i za oslikavanje skoro svakog vodili smo malu bitku sa državnim birokratskim aparatom za dobijanje dozvola. Vrlo nam je važno što smo uspeli da izvedemo murale posvećene oslobođenju Beograda, osamdesetoj godišnjici osnivanja internacionalnih brigada i studentskom revolucionarnom pokretu. Možemo i moramo da se borimo u polju u kom radimo, tako da smo za dva murala, ‘Borba, znanje, jednakost’ i ‘Solidarnost – internacionalnim brigadama’, po godinu dana istrajno insistirali na dobijanju svih dozvola od nadležnih institucija, koje su pokušavale da zadrže status quo tako što nisu ni davale ni odbijale dozvole za oslikavanje. Na kraju smo ipak pobedili i Beograd sada ima tri antifašistička murala.’
U Hrvatskoj je postao poznat mural koji su izradili u tvornici Itas – Prvomajska, u suradnji s kolektivom BLOK. Ovako opisuju sam proces nastajanja djela: ‘To što je mural u fabrici, a ne na njenom spoljnom zidu, već je bio važan korak. Slikali smo u radno vreme i tako provodili dosta vremena sa radnicima. Gledali smo kako se menja njihov odnos i prema muralu i prema nama. Na kraju, njihovo poistovećivanje sa muralom i komentar radnika da na zidu ima mesta za upisivanje budućih borbi samo je potvrdilo našu izvornu ideju – da mural treba da bude podrška za radnike i opstanak Itasa.’
Zanimljiva je i sudbina izrade murala koji su prošle godine oslikali u gradu Ramali, u Palestini, u okviru bijenala Qalandiya International. Na njemu su spojili dvije naizgled daleke tematike. Jedna su naslijeđe NOB-a i solidarnost kao tema bijenala, a druga današnja politička situacija u Palestini. Tako su stihovi Branka Ćopića koji poetski govore o boljoj budućnosti, ‘zaboravljeni’ kod kuće, završili na drugom kraju svijeta, gdje ih je publika odlično razumjela. Iako je vrijeme veza PLO-a i Jugoslavije odavno prošlo, nove gradske vlasti i organizatori učinili su sve da im olakšaju produkciju. I nije riječ samo o kurtoaznosti ili dvoličnosti zatvorenog svijeta umjetničkih institucija, jer rad je ostvaren na reprezentativnom mjestu u gradu.
Kako da kultura postane dio revolucionarne borbe danas? Kako doprinijeti aktualnim borbama za ravnopravnije društvo? Odgovor na ta pitanja KURS traži u proučavanju i osvrtanju na progresivna iskustva prošlosti, zadržavajući punu svijest da se povijesna iskustva avangardne i revolucionarne umjetnosti ne mogu naprosto uzeti u nekom supermarketu povijesti umjetnosti i slijepo prenijeti u suvremenost. Zato je njihov rad kritičkog izučavanja i prepoznavanja pozitivnih i primjenjivih praksi jedna vrsta rada na prevođenju.
I što dalje? Ovako su saželi ono što planiraju u skoroj budućnosti: ‘Od januara KURS će biti na rezidencijalnom boravku u Insbruku. Planiramo da za tih pet meseci na neki način zaokružimo svoj dosadašnji rad na periodu NOB-a kako bismo se posvetili nekim drugim temama. Ideja je da napravimo jedan potpuniji umetnički rad koji će komunicirati sa širom publikom. Materijala za to imamo dovoljno i već duže vreme imamo ideju za jedan kompleksniji rad, ali kako radimo u prekarnim uslovima, umetničke produkcije uvek čekaju da oni budu povoljniji. Sada nam se pruža prilika da tome posvetimo više vremena.’
