>

novosti logo

Društvo Društvo

Na starim krovovima

‘Svaki je krov postao novi teren, a pristup svakom dimnjaku penjanje novog smjera. Znali smo doći negdje i razveseliti cijelu ulicu. Ljudi su nam čak kuhali ručak’, kažu nam ‘nindža krovnjače’, odnosno alpinisti, penjači, plesači i svi ostali volonteri koji već tjednima u Zagrebu besplatno uklanjaju u potresu urušene dimnjake, kupole i crjepove s krovova

Katastrofe mogu značiti propast ili biti prilika za promjenu. U ovoj priči riječ je i o jednome i o drugome: o nedjelotvornosti sustava gradskih službi nakon potresa u Zagrebu, osim izuzetaka poput zagrebačkih vatrogasaca, ali i o promjeni u vidu velike solidarnosti koju su prema građanima u nevolji pokazali njihovi sugrađani – alpinisti, penjači, arboristi, jedna plesačica i svi oni kojima visine predstavljaju izazov i posao. Umjesto gradskih službi ili kao njihova pomoć, u zadnja tri tjedna besplatno su uklanjali u potresu postradale dimnjake, kupole, kape i crjepove s krovova. Iako su na samom početku svoje aktivnosti 27. ožujka kao neformalna inicijativa djelovali pri Civilnoj zaštiti, s vremenom su počeli u potpunosti raditi samostalno. ‘Nindža krovnjače’, kako se međusobno nazivaju, pokazali su da se u kriznim situacijama građani nemaju na koga osloniti i da Bandićeve i Kalinićeve postrojbe i ‘tenkići’ nemaju nikakvu praktičnu, već uglavnom kozmetičku vrijednost.

U proteklom periodu ova grupa samoorganiziranih penjača podijelila bi se u nekoliko timova i svakodnevno radila na području Zagreba. I dok se šteta nakon potresa u gradu i okolici procjenjuje na 42 milijarde kuna, tek predstoji bitka za unosne poslove sanacije. Likovi iz naše priče sami su krenuli u akciju, postavili karabinere i zategnuli konope, stavili kacige i počeli raditi. Svojom akcijom zasigurno su građevinskom lobiju izbili dio profita, jer privatne tvrtke za sanaciju krovišta traže i po nekoliko desetaka tisuća kuna.

- Mi smo paradoksalan primjer kako se negativna eksternalija rješava privatnom organizacijom, što u svakoj normalnoj državi rješava javni sektor. Kod nas se posljedice ne rješavaju putem javnih službi, već putem volontera. Jedino su vatrogasci reagirali kako treba, prvih dana bio je tu i HGSS, a poslije toga Ured za upravljanje hitnim situacijama koji ocjenjujem s nula bodova. Čovjek može pretpostaviti da se tako veliki sustavi nisu sposobni mobilizirati u kratkom roku, ali mjesec dana nakon potresa očekuje se nekakav vid organizacije. Svi se protive regulatornoj državi, a u kriznim situacijama svi zazivaju državu i sada je odjednom ona kriva jer nije rekla vlasnicima kako trebaju ulagati. Važno je i to spomenuti jer je glavna stvar s privatnom imovinom sljedeća: raspolaži s njom kako hoćeš dok ne ugrožavaš drugoga - kaže Ozren Pilipović, alpinisti i profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Iako bježe od političkih pitanja i potencijalne politizacije svoje akcije, većina penjača svjesna je ekonomskog učinka koji je ona imala na građane. Neki od njih još ne bi bili u svojim domovima, a pojedinci zasigurno ne bi imali potrebna sredstva za sanaciju. Mnogi smatraju da je ovom akcijom barem privremeno zaustavljena gentrifikacija centra.

- Zadnji dan dok smo još bili pod Civilnom zaštitom došli smo na jednu zgradu u Hebrangovoj ulici, da saniramo tri dimnjaka. Tada su nam stanari ispričali da im je Gradsko stambeno-komunalno ponudilo sanaciju krovišta za sedam tisuća kuna. Sve vrijeme mi smo radili besplatno, a tako i nastavljamo. Saznao sam da su neki pojedinci od građana tražili i po nekoliko desetaka tisuća kuna. Mislim da je sada trenutak da država odredi cjenovni plafon za neke od poslova sanacije jer nije lijepo da se u ovakvoj situaciji profitira na tuđoj nesreći. A ja planiram od svega napraviti dobar znanstveni rad - kroz smijeh dodaje naš sugovornik.

Stanari u Hebrangovoj su nam ispričali da im je Gradsko stambeno-komunalno ponudilo sanaciju krovišta za 7.000 kuna. Saznao sam da su neki pojedinci tražili i po nekoliko desetaka tisuća kuna. Mi smo radili besplatno i tako nastavljamo – ističe Ozren Pilipović

Volonteri su svakodnevno bili podijeljeni u deset ekipa, a procjenjuje se da su napravili oko 270 sanacija. Ako taj rad izrazimo u novcu, ispada da su besplatno napravili posao u vrijednosti od minimalno 1.350.000 kuna. A pomagali su svima, bili bogati ili siromašni. Spominju da ih je posebno iznenadila zavist periferije prema centru Zagreba koji je teško pogođen potresom.

- Slušali smo neke čudne teze da tu žive bogati i oni koji su stanove dobili nakon 1945. Ali kažemo vam, nastradali su podjednako i bogati i siromašni. Mislim da je bilo dosta solidarnosti i da su građani počeli jedni drugima nuditi pomoć. Prvi dan nismo uopće kužili zašto nam vatrogasci trube, a onda smo napokon shvatili da nas pozdravljaju jer smo im došli pomoći. Tete u pekari su nas besplatno hranile jer su vidjele u kakvom smo stanju bili prvi dan na terenu i najviše nam je u toj nesreći pomagala sirotinja - završava Ozren Pilipović.

‘Nindža krovnjače’ podijeljeni su u timove pod nazivima poput ‘Termiti’ ili ‘Čopor’, čiji se cijeli tim odazvao našem pozivu za razgovor. Među njima je i zabavni Denis Hojnik, frizer i alpinist, koji se prije 18 godina u Zagreb doselio iz Ljubljane. Za njega tvrde da je u vrijeme potresa znao nasmijati cijelu ulicu, pogotovo dok bi se svi umatali u providnu foliju.

- Nitko od nas se nije poznavao prije ovog potresa – nastao je nevjerojatan tim koji je potpuno heterogen po zanimanjima, starosti i karakterima. Jako smo potrebni ljudima kojima smo pomagali. Za njih smo prvo bili psiholozi, jer smo ih zabavljali, a tek onda pomagači. S ljudima nije bilo negativnih iskustava, za mene je jedino negativno iskustvo Bandić - kaže nam Hojnik.

U timu je i jedna žena, alpinistkinja Suzana Antolin koju zovu Alfa i koja smatra da su vatrogasci najbolja stvar s kojom se susrela proteklih tjedana, jer su im oni davali bezrezervnu podršku i hranu, a jednom su im čak dopustili da se spuste niz vatrogasnu štangu. Za nju je ovo bila prilika da svojim znanjem pomogne ljudima koje je potres teško pogodio.

Dolazim iz umjetničkog svijeta u kojem ima puno individualizma, a ovdje se funkcionira u grupama i uz suradnju. Nije bilo muško-ženskog rivalstva, jedino smo ljudima koji su nam zahvaljivali s ‘hvala, dečki’ morali vikati ‘i cure’! – kaže Nikolina Komljenović

- S obzirom na to da sam jedina žena u timu, dobila sam nadimak Alfa jer sam jedini glas razuma u grupi i zato me svi moraju slušati. Ljudi nas i dalje zovu i kada vidimo da netko nema sredstava da si priušti sanaciju, odmah mu idemo pomoći. Išli smo i u Kašinu i Čučerje jer smo željeli svima pomoći da ostanu ondje gdje jesu. Bilo je opasnih situacija jer ima dosta krovišta koja su trula i morali smo jako paziti da negdje ne propadnemo, ali sve je na kraju ispalo jako dobro - objašnjava nam Antolin.

Josip Zelić iz ‘Željezničara’ spada u iskusnije penjače i među rijetke koji, kako kaže, ‘penju ljeto i zimu’: za njega je karantena predstavljala zatvor, a krovovi šansa da barem privremeno prestane razmišljati o hrvatskim, slovenskim, francuskim i švicarskim vrhovima koji su ostali bez penjača. Smatra da je ova inicijativa kao najvrjednije istaknula ljude. Iako se to možda neće odmah primijetiti, nevjerojatno je s kojom su lakoćom uspostavljena međusobna pravila koja svi poštuju, a organizirani su zapravo veoma horizontalno.

- U svemu ovome ima masa faktora, od ljudi s kojima smo radili do uzbuđenja kada se naiđe na neki novi komplicirani dimnjak za srušiti. U Đorđićevoj smo skidali dimnjak i dvije kape iznad stana jedne gospođe kada je za nama počela trčati bakica koja nam je željela dati trideset kuna jer nam nema više za ponuditi. Takve stvari te pogode. Ljudi su nam čak kuhali ručak. Često smo znali doći negdje i razveseliti cijelu ulicu. Većina nas je došla ovdje jer je željela primarno izaći iz kuće. I onda je svaki krov postao novi teren, a pristup svakom novom dimnjaku penjanje novog smjera. Uvijek je bilo nešto novo. A u zadnja dva tjedna počeo me pogoniti inat, prvenstveno prema građevinskom lobiju jer je užasno bezobrazno na koji način sada pokušavaju zaraditi na ljudima. Niti jedna građevinska firma ne može se mjeriti s nama u brzini rada, prvenstveno zbog načina na koji djelujemo. Međutim, ne želim da nas itko koristi za političke stvari. Imali smo svakakvih poziva od političara. Žao mi je da u gradu nije bilo previše razumijevanja jer smo mogli napraviti još puno više samo da su nam dali pristup opremi koju posjeduju - govori Zelić.

U dosadašnjim medijskim istupima češće su se pojavljivali muškarci, dok je četrnaest žena bilo manje vidljivima, no i to se promijenilo, za što je zaslužna i jedina plesačica među penjačima, Nikolina Komljenović, koja je postala već prepoznatljivo lice cijele akcije.

- Bilo je sigurno više cura i uglavnom su to alpinistkinje i speleologinje. Iskreno, moram reći da većina na početku nije znala puno toga, ali u timovima smo imali barem jednog visinca koji je do u detalje znao što treba napraviti. Dolazim iz svijeta plesa i znam se uvezati za ples po vertikali, ali nemam neko veće iskustvo u drugim uvjetima. Recimo, da bismo došli do krova vaše redakcije Novosti trebalo je bez zaštite prijeći preko tri krova i od toga sam odustala jer sam bila tek došla. Sada bih to vjerojatno napravila bez problema jer sam naučila kako se pridržavati i kretati po krovovima. Želim naglasiti da nitko od nas nije bespotrebno riskirao. Meni je super entuzijazam alpinista i speleologa koji su naviknuti da se međusobno paze. Mislim da je to potaknulo ljude da pomognu drugima. Zato što dolazim iz umjetničkog svijeta u kojem ima puno individualizma, uočavam da se ovdje funkcionira u grupama u kojima ima puno suradnje. Nitko ne želi biti u prvom planu. U ekipi nije bilo muško-ženskog rivalstva ili da nam netko govorio ‘cure, vi nemojte, to nije za vas’. Jedino smo ljudima koji su nam zahvaljivali s ‘hvala, dečki’ morali vikati ‘i cure’! - priča Nikolina Komljenović.

Rad izvan sustava značio je da ne smiju napraviti ni najmanju štetu, niti se smjela desiti i najmanja pogreška, a morali su i paziti da se nitko od njih ne zarazi. I zaista, nitko nije dobio Covid-19, ali su u šali znali reći da će dobiti azbestozu jer su na krovovima često nailazili na azbest. Ali su zato svojom akcijom spasili mnoge koji su nakon potresa ostali prepušteni sebi.

- Na Britanskom trgu zaustavio nas je čovjek s mentalnim teškoćama i molio da mu pomognemo. Uzeo sam broj telefona i u svoj toj gužvi zaboravio na njega, sve dok ga jedne večeri nisam sanjao. Proradila je savjest, poslao sam poruku u grupu da okupim ljude i odmah se javilo njih dvadeset. Otišli smo do njega, do trošne prizemne zgrade u kojoj živi s ocem alkoholičarom i teško bolesnom majkom. Po njihovoj su kući iz susjedne četverokatnice danima padale cigle iz stana jednog bogataša, gdje se cijeli zabatni zid urušio. Vlasnika nije bilo previše briga, sve dok ga nisam uplašio da će ljudi poginuti i da će i on sam ostati bez stana. Napravio sam dramu i vlasnik je na kraju odlučio pozvati radnike. Za Uskrs sam od tog čovjeka dobio poruku da su majstori došli i sanirali taj stan na dva nivoa. Da to nismo napravili, mislim da bi ti ljudi poginuli jer nisu bili ni u čijoj nadležnosti. I da, posebno me pogodila situacija jedne bakice koja je živjela sa psom i kojoj nitko nije želio doći i ukloniti dva dimnjaka iznad glave. Da stvar bude gora, žena je u terminalnoj fazi raka pluća. Sve je drugačije kada vidiš kakva je situacija - kaže nam jedan od penjača Ivan Filipović.

A mi i bez penjanja na krovove vidimo tko je zapravo na vrhu Zagreba – naši sugovornici i svi ljudi slični njima.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.

1/2