U predzadnjoj godini vladavine Franje Tuđmana, kad je do usijanja došla dugogodišnja bitka za prevlast nad HDZ-om, a posredno nad političkim i ekonomskim resursima Hrvatske, jedna je epizoda ponajbolje skicirala naličje državotvorne stranke. U centru skandala sredinom 1998. godine našlo se izvješće o političkoj pozadini opskurnog tabloida Imperijal. Prema tome dokumentu, iza zloćudnog medijskog proizvoda stajali su Miroslav Kutle i Ivić Pašalić, u sklopu šire operacije podrivanja takozvane tehnomenadžerske struje u HDZ-u i pripreme za preuzimanje vlasti nakon Tuđmanove smrti. U izvješću je detaljno opisano kako su novinari i urednici od agenata SZUP-a i SIS-a bliskih političkoj struji Gojka Šuška dobivali i potom objavljivali kompromitirajuće i dobrim dijelom autentične materijale o Franji Greguriću, Nikici Valentiću, Hrvoju Šariniću, tajkunima poput Luke Rajića i desecima drugih istaknutih javnih ličnosti. U širem kontekstu, izvješće je sadržavalo razotkrivajući hodogram kroz kriminalnu privatizaciju, politički talog na pozicijama moći i zastrašujuću zlouporabu obavještajnih struktura.
Na koncu se ispostavilo da je izvješće zapravo transkript višesatnog ispitivanja Velimira Bujanca, odmetnutog direktora i urednika Imperijala koji je suprotstavljenim tajnim službama drukao dojučerašnje poslodavce. Iako je u tom medijskom projektu odrađivao najprljavije zadaće, Bujanec je bio sporedan lik u široj priči o borbi HDZ-ovih političara i novobogataša za političku moć; sitni medijski doušnik koji je nakon ratnih godina fašizam dogradio isplativijim oblikom pornografije – tabloidnim novinarstvom.
Dvadeset godina nakon ovih događaja, Bujanec se opet našao u sukobu različitih frakcija za prevlast nad državom i Tuđmanovom strankom. I dalje je fašist koji upotrebljava tabloidni medijski format za širenje mržnje i obavještajnih indiskrecija za obračun s političkim neprijateljima. Ovaj put, međutim, daleko je od uloge epizodista. Kao čovjek kojemu u javnosti daju ponajveće zasluge za stvaranje političke i medijske priče o predsjedničkom kandidatu Miroslava Škori prometnuo se u jednog od ključnih dionika u ujedinjenju krajnje desnice za potrebe nadolazećih izbora. Prema pretpostavkama dobrih poznavatelja prilika na polju hrvatskog nacionalizma, Škorino političko takmičenje za predsjedničku poziciju u tom je planu od sporednog značaja. Ključni cilj njegovog eventualnog uspjeha protiv Kolinde Grabar-Kitarović posredno je rušenje Andreja Plenkovića u HDZ-u i instaliranje krajnje desnog kandidata na njegovu poziciju.
Na djelu je izgradnja ideološke i političke platforme kakvu je promovirao HDZ Tomislava Karamarka uz ponešto pristojniju vizualnu kulisu: ekstremno desna koalicija u sjeni estradnog zabavljača
Poznato je da je stvaranje alternative postojećem vodstvu HDZ-a inicirano u trenutku kad je predsjednica Grabar-Kitarović otpustila savjetnika Matu Radeljića, dotadašnju navodnu poveznicu između Pantovčaka i organizacija krajnje desne provenijencije, od militantnih branitelja do isturenih predstavnika srodne medijske i političke scene. Kao predsjednička kandidatkinja, prije pet godina imala je zapaženo gostovanje u emisiji Velimira Bujanca, koji se smatra glavnim Radeljićevim partnerom za medijsko komuniciranje zajedničkih političkih ideja. U više novinskih portreta upravo je Radeljić apostrofiran kao inspirator pomicanja predsjednice u krajnje desne pozicije, od niza skandaloznih pokroviteljstava, preko historijskog revizionizma i slanja emisara na proustaške događaje, pa do šovinističkih obrazaca u komuniciranju s predstavnicima srpske manjine u Hrvatskoj.
Nakon otpuštanja Radeljića, koji je ispao kolateralna žrtva u zatopljenju odnosa između predsjednice i premijera, iniciran je osvetnički ‘projekt Škoro’, strategija koja je mjesecima transparentno promovirana u ‘Bujici’. U prvoj epizodi nakon odlaska njegovog prijatelja s Pantovčaka voditelj je najavio odmazdu za izdaju saveznika i ujedinjenje desnice protiv Plenkovićevog HDZ-a. Na Škorinom predizbornom skupu koji je prošloga tjedna održan u zagrebačkoj dvorani Lisinski mogle su se vidjeti posljedice višemjesečne operacije. Došli su ga podržati proustaška eurozastupnica Ruža Tomašić iz Hrvatske konzervativne stranke, ideološki srodni saborski zastupnik Željko Glasnović, vrhuška Mosta koju čine Nikola Grmoja, Božo Petrov i Miro Bulj, zastupnik Hrvoje Zekanović iz Hrasta, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i mnogi drugi. Minulih mjeseci Škoro je dobio podršku i od dijela braniteljske zajednice, vjerskih fundamentalista i dijelova Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Na djelu je izgradnja ideološke i političke platforme kakvu je promovirao HDZ Tomislava Karamarka uz ponešto pristojniju vizualnu kulisu: ekstremno desna koalicija u sjeni estradnog zabavljača. ‘HDZ i Franju Tuđmana izdao je Andrej Plenković. A glas za Kolindu Grabar-Kitarović je glas za Andreja Plenkovića. Obraćam se i simpatizerima HDZ-a, bit ću vaš predsjednik’, poručio je Škoro s govornice, dajući do znanja da ima dugoročnije planove od kandidature za predsjednika.
Ako aktualna predsjednica osvoji drugi mandat, Škoro i srodni nacionalistički blok nastojat će na izborima za Sabor utržiti glasove s predsjedničkih izbora, koji prema zadnjim anketama nisu zanemarivi
U slučaju poraza Kolinde Grabar-Kitarović od bilo kojeg kandidata, s naglaskom na Škoru, oni računaju na unutarnji sukob u HDZ-u i posljedični pad Andreja Plenkovića. Dođe li do realizacije takvog scenarija, otvara se put za stranačke kandidate koji će slijediti politiku ujedinjenja ‘domoljubne’ desnice i zajedničkog krojenja izvršne politike nakon sljedećih parlamentarnih izbora. Ako aktualna predsjednica osvoji drugi mandat, Škoro i srodni nacionalistički blok nastojat će na izborima za Sabor utržiti glasove s predsjedničkih izbora, koji prema zadnjim anketama nisu zanemarivi.
Bez obzira na epilog navedenih operacija za političko širenje ili promjenu HDZ-a, naličje ideologije koju zastupaju već se duže vrijeme osjeća u hrvatskom društvu. Mjesecima se javni prostor zagađuje porukama iz izbornih stožera Miroslava Škore i Kolinde Grabar-Kitarović, čiji se diskurs po malo čemu razlikuje od redovnog sadržaja spomenute emisije ‘Bujica’.
U Škorinom slučaju nepotrebna je službena potvrda proširene teze da se radi i o projektu medijskog i političkog polusvijeta: dovoljno je vidjeti spektar tema koje u kampanji nameće izvođač bljutavih patriotskih pjesmuljaka. U jednoj od prvih predizbornih najava zaprijetio je stopiranjem financiranja tjednika Novosti nakon naše priče o tome kako je nezasluženo uzeo povlašteni kredit i otpremninu od HRT-a. Potom je koketirao s idejom o zabrani SDSS-a, da bi prije dva tjedna zaprijetio i Srpskom narodnom vijeću da će nakon izbora ‘puno bolje razumjeti svoju ulogu u hrvatskom društvu’. Uz sirove nacionalističke nasrtaje na medije i autonomnost manjinskih organizacija, Škoro je najavio mogućnost slanja vojske na granicu zbog izbjeglica, branio ustaštvo u insignijama veteranskih organizacija i legitimirao vjerske radikale koji stoje iza Hoda za život. U totalitetu, radi se o tupoj nacionalističkoj politici koja stremi ograničenju manjinskih, medijskih, ženskih i političkih sloboda. Ne čude stoga i tlapnje iz Škorinog stožera o povećanju ovlasti predsjednika za sprovođenje proklamiranih prijetnji.
Na drugoj strani konflikta nalazi se predsjednica Grabar-Kitarović, koja se po odlasku Radeljića dodatno pomjerila prema rubnoj desnici. Svjesna prijetnji od dojučerašnjih savjetnika i medijskih promotora, uronila je u politički idiotizam koji bi bio smiješan da se ne sastoji od sustavne apologije ustaštva i ratnih zločinaca poput Slobodana Praljka, bešćutnih izjava o izbjeglicama, revizije vlastite biografije i širih narativa o historijskim događajima na ovim prostorima, najčešće garniranih lako provjerljivim lažima.
Za razliku od Škore, koji je oprezniji kad je riječ o isticanju kontroverznih pojedinaca i grupacija koji ga podržavaju, aktualna predsjednica poprilično je transparentna. Nedavne skandalozne izjave o višestrukom optuženiku Milanu Bandiću, koji se u javnosti smatra blistavom metaforom za klijentelizam i korupciju u rukovođenju javnim resursima, precizna su mjera predsjedničinog političkog morala i pojedinaca s kojima profesionalno surađuje. Drugi simbol je notorni Zdravko Mamić, njen dugogodišnji prijatelj i bjegunac od hrvatskog pravosuđa. Prema najavama iz HDZ-a, određeni doprinos u predsjedničinoj kampanji daju i pojedinci poput vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, nacionalističkog radikala koji sa savjetnicima zadnjih nekoliko godina provodi huškačke kampanje protiv preostale srpske manjinske zajednice.
Politički gledano, Grabar-Kitarović sa Škorom dijeli i forsiranje takozvanog tuđmanizma, političke filozofije koja podrazumijeva veličanje najgorih odlika prvog hrvatskog predsjednika. Oboje kandidata, naime, u izjavama reproduciraju njegovu konfliktnu politiku prema BiH i okruženju, prezir prema medijskim slobodama, preostaloj srpskoj manjini i cementiranje Katoličke crkve kao duhovno-političkog arbitra u suvremenoj Hrvatskoj. Ostale negativne stvari koje su nastale pod upravom Franje Tuđmana, poput kriminalne pretvorbe i privatizacije koja i dalje definira hrvatsko gospodarstvo te klijentelizma koji im je omogućio nezaslužene kreditne privilegije sredinom devedesetih, ne nalaze mjesto u predizbornoj kampanji patriotske desnice. Umjesto toga, obje kampanje temelje se na nacionalnoj mitomaniji, svjetonazorskom mraku i mobilizaciji birača nauštrb najranjivijih skupina u hrvatskom društvu.
Po mnogočemu, aktualni politički udar na HDZ dolazi kao zaslužena kazna. Osim na premijera Plenkovića, koji je od početka mandata dao nemali doprinos legitimaciji nacionalističkih politika koje mu sada rade o glavi, valja podsjetiti i na to da Škoro nastoji doći na poziciju predsjednika preko istih metoda i pojedinaca koji su doveli do tekućeg mandata predsjednice Grabar-Kitarović. Zamah su joj dali šatoraši, priručna stranačka armija koju sada mora dijeliti sa Škorom. Dojučerašnja bliskost s Bujancem najbolje se pritom može ilustrirati njegovom izjavom da je u dogovoru s njenim izbornim stožerom prije pet godina u emisiju zvao ratnog zločinca Vojislava Šešelja koji je preko telefona podržao protukandidata Ivu Josipovića. Upravo zahvaljujući Kolindi Grabar-Kitarović i tadašnjem HDZ-u, odmetnuti doušnik i fašist s početka priče postao je srednjostrujaška činjenica.
