Novosti

Društvo

Nacionalnost nije jestiv pojam

‘Novosti’ na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu obitelji Džakula u Sjeverovcu: ‘Cijenu su platili oni na selu, gdje je radni sat i danas najjeftiniji. Zato se ljudi sele u gradove. To se moglo riješiti, ali se od toga odustalo krajem 1990-ih’, kaže Rodoljub Džakula, čija je obitelj u banijskom selu Sjeverovcu razvila uspješno gospodarstvo na 184 hektara

Preostali stanovnici Sjeverovca, banijskog sela u trokutu između Siska, Petrinje i Hrvatske Kostajnice, kažu da je ovamo najlakše doći padobranom. Ipak, većina dolazi makadamskim putem prepunim rupa ispunjenih vodom, koji vodi kroz poluprazna, zapuštena i siromašna banijska sela. Sam Sjeverovac danas broji tek 24 ljudi i selo ne bi bilo ni po čemu posebno da u njemu ne žive tri generacije obitelji Džakula: baka Maca i đed Žarko, njihov sin Rodoljub i supruga mu Višnja, te povremeno njihova djeca, studenti Sofija i Damjan, i sedamnaestogodišnji Miloš. U Sjeverovac redovito svraća i Rodoljubov brat Aleksandar Džakula, liječnik koji sa svojom obitelji živi u Zagrebu.

Priča o Džakulama priča je o uspješnom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu koje se rasprostire na oko 184 hektara, od čega je 20 hektara predviđeno za ratarsku proizvodnju. Ostalo su livade i pašnjaci, na kojima ima najviše goveda, njih 150 komada, nešto manje ovaca, a slijede svinje, perad, magarci… Sva proizvodnja je ekološka, a naglasak je na proizvodnji mesa. Pred dvije godine Džakule su u sklopu projekta ‘Zlata vrijedan’ bili proglašeni za drugi najbolji OPG u Hrvatskoj.

Tu su goveda, ovce, svinje, perad, magarci… Sva je proizvodnja ekološka, a naglasak je na proizvodnji mesa. Pred dvije godine Džakule su bili proglašeni za drugi najbolji opg u Hrvatskoj

Treba napomenuti da se ipak ne radi o tipičnom obiteljskom gazdinstvu. Riječ je o ljudima koji su fakultetski obrazovani, mobilni i koji školuju svoju djecu. Rodoljub, po struci veterinar i autor važnog priručnika o ovčarstvu, gost je brojnih predavanja u zemlji i inozemstvu, a član je i velikog broja različitih inicijativa i projekata, poput Etične banke. Dolazimo im dan poslije Uskrsa, a atmosfera je radna i užurbana. Ovdje se ponajprije cijeni rad, nakon toga rad i onda opet rad.

- Ne smijemo stati. Praznici su prošli i već nas čeka novi krug sezonskih poslova. Dvoje djece nam je na studiju u Zagrebu, dobro im ide, kći je na četvrtoj godini, a sin na prvoj. Sada smo na prekretnici i pitanje je tko će nastaviti tradiciju. Trebalo bi zadržati nešto od postojeće proizvodnje i naći strategiju za dolazeći period. Ne radimo pritisak na njih, jer oni sami moraju odlučiti kada će i kako nastaviti živjeti svoje živote - govori nam diplomirana ekonomistica Višnja Džakula dok prebire po računima OPG-a.

Tradicija ovog gazdinstva, na čijem su porodičnom grbu danas krava, ovca i svinja, počinje 4. rujna 1919., kada se njihov predak Đuro Dragović vratio iz SAD-a i kupio zemlju na kojoj su danas Džakule. Stari Đuro, kojeg Džakule interno zovu Pantelija prema istoimenom liku iz filmskog klasika ‘Maratonci trče počasni krug’, tražio je, našao i potom kupio dobru zemlju preko koje teče potok, a na susjednoj čestici se nalazio i bunar. Do Drugog svjetskog rata na toj je zemlji nastalo solidno imanje: kuća, štala i pripadajuće zgrade. Pantelija je imao četvero djece, a jedino je Petar Dragović preživio i ostao na imanju koje su 9. svibnja 1945., prema sjećanjima starijih, zapalili ustaše pri povlačenju iz Jasenovca. U cijelom selu tada su ostale netaknute svega tri kuće.

- Svi ljudi koji su se tada vratili iz Amerike, uključujući i našeg Panteliju, donosili su za naše uvjete solidan novac, najčešće u obliku zlatnika. Nakon što je imanje zapaljeno, na njemu je ostao jedino moj djed Pejo Dragović, koji je do 1968. radio kao traktorist. I tada na scenu dolaze Džakule, moja majka se udaje za mog oca kojeg je upoznala za školovanja u Petrinji, odnosno ‘privodi’ muža Džakulu koji je porijeklom iz Stupovače kraj Garešnice, i oni se 1970. odlučuju vratiti na selo. Dok su drugi odlazili u Kanadu i Njemačku, oni su otišli na selo - objašnjava nam Rodoljub.

Kaže da su njegovi roditelji imali ispravnu viziju razvoja imanja, što je dovelo do suvremenog OPG-a, koji je od 1970. do 2017. porastao s oko tri na čak 180 hektara zemlje. Dobar razvoj imanja trajao je sve do početka rata 1991., kada su Rodoljub i Višnja te njegov brat Aleksandar svojom odlukom ostali u Zagrebu, dok su njihovi roditelji cijeli rat proveli u Sjeverovcu. Imanje im nitko nije dirao. Nakon kratkog boravka u Slavoniji, Višnja i Rodoljub donose odluku da se vrate u Sjeverovac, gdje razvijaju ekološku proizvodnju, ovčarstvo i uzgoj goveda po sustavu krava-tele. Po svom znanju, i onom teorijskom i praktičnom, Rodoljub bi danas mogao postidjeti i ministra poljoprivrede, dok menadžerskim dijelom uspješno rukovodi supruga Višnja. Malo je profesija na svijetu poput poljoprivrede, u kojima postoji toliko varijabli na koje se ne može utjecati, bile to vremenske prilike, požari, poplave ili kakve druge nepogode, partneri koje će odabrati njihova djeca i njihova odluka hoće li željeti živjeti na selu…

Propadanje ruralnih sredina problem je na nivou EU-a, a ne samo Hrvatske, koja se očigledno teško nosi s njime. U obitelji Džakula tvrde da je propadanje sela započelo 1991.

- Ljudi su početkom devedesetih mislili da je nacionalnost jestiv pojam. Možda nacionalnost jeste lijepa stvar, ali nije jestiv pojam. Na kraju su cijenu platili na selu, gdje je radni sat i danas najjeftiniji. Zato se ljudi sele u gradove. To se najbolje vidi na primjeru doseljenih ljudi iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku i iz Hrvatske u Srbiju. Nitko od njih nije otišao živjeti na selo. To se moglo riješiti, ali se od toga odustalo krajem 1990-ih, kada se prihvatio koncept ortodoksnog kapitalizma bez socijalne komponente - govori Rodoljub.

Na Baniji danas smatraju da bi ljudi koji žive recimo u Dvoru na Uni, do kojeg nema javnog prijevoza i gdje se kafići zatvaraju prije sumraka, trebali imati neke olakšice, poput manjeg poreza, besplatne struje ili besplatne registracije vozila, čime bi se radnici stimulirali da ostaju u svojim sredinama. Od Austro-Ugarske do Drugog svjetskog rata sva banijska sela bila su izrazito naseljena. Osipanje i odlazak stanovništva započeli su još za vrijeme Jugoslavije, a zadnji rat samo je ubrzao propadanje ruralnih zajednica. Nakon Oluje naglo su nestala stara sela i staro stanovništvo. Desilo se sve ono što će se desiti i u zagorskim ili dalmatinskim selima, no tamo je taj proces bitno sporiji. U Hrvatskoj danas raste broj sela u kojima nitko ne živi: prema posljednjem popisu stanovništva, riječ je o 119 sela i nestanku oko 150.000 ruralnih stanovnika. Sve veći problem predstavlja i neriješeno poljoprivredno zemljište, čega su svjesni i u Sjeverovcu.

- I za vrijeme Marije Terezije stimulirali su se ljudi koji su bili u službi na primjer u Glini, jer su i tada znali da se radi o vukojebini. Pronašli smo čak dokument u kojem je propisano koliko svaki čin smije primiti mita, dakle mito je bilo legalizirano. Uvijek su postojale određene mjere za život u teškim sredinama. Ne pričam napamet, jer one postoje u Europi. Kod nas su godinama djecu plašili pričom da ako ne budu išli u školu, morat će musti krave i svi će ih smatrati debilom. Kada se rodi Austrijanac, njega nauče da je čast musti krave, jer nitko na svijetu ne proizvodi mlijeko tako dobro kao Austrijanci. Kada odrastate u takvoj afirmativnoj priči, i sustav vas tjera na drugačije ponašanje. Ne radi se samo o financijama, jer danas za 2.500 kuna možete naći radnika za čišćenje toaleta, ali ga nećete naći da vam čuva ovce - rezigniran je Džakula.

Tvrdi da je u vrijeme koalicije HDZ-a i SDSS-a postojala dobra volja da se zakonski riješi problem poljoprivrednog zemljišta, ali je sve palo na Ustavnom sudu jer se navodno radilo o zadiranju u privatnu imovinu. U Zakonu o poljoprivrednom zemljištu piše da zemljište morate održavati za namjenu za koju je registrirano, iako to u praksi nije slučaj.

- Vjerujte mi da bi i EU dala novac za sređivanje tih stvari, jer će na kraju oni kupiti zemlju, kao što će sada recimo kupiti zemlju od Agrokora. Već su sređeni katastri najplodnijih dijelova Hrvatske uz Dravu i Dunav - kaže naš sugovornik.

Mnogima nije jasno zašto je hrana u supermarketima jeftinija od one domaće sa sela, što proizvođače često dovodi u nepovoljan položaj. Danas je masovna proizvodnja hrane dovela do toga da se životinje truju i tove uz različite štetne preparate…

- Ljudski mozak prije svega vidi biološke potrebe: vodu, hranu i seks. Kada omogućite radniku da od svoje plaće ne troši 80 već 15 posto, onda njegova plaća postaje fiktivno velika. Zato je u industriju hrane ubačen novac od kemijske industrije i industrije vještačkih gnojiva, da bi se na kraju dobio jeftin proizvod koji mora biti proizveden po principu masovne proizvodnje. Takav proizvod nije zagađen i štetan, ali smo stalno na rubu. Nemoguće je na primjer odrediti koliko je puta neki proizvođač špricao jabuke. Svi mehanizmi kontrole počivaju na svijesti čovjeka koji to radi, a Balkan nije mjesto gdje je svijest baš na cijeni, jer ljudi pokušavaju jednokratno zaraditi bez obzira na posljedice. No jedemo hranu kakvu jede i ostatak Europe, samo je žalosno da smo brzo pokleknuli pred trendom da ćemo prije odabrati veliku količinu lošije umjesto manju količinu kvalitetnije hrane - objašnjavaju nam Džakule.

Godinama su radili kao kooperanti Belja, odnosno Agrokora, za koji kažu da je toliko velik sustav da ga je nemoguće izbjeći. No ne boje se za svoju egzistenciju, jer su u međuvremenu počeli surađivati s drugim malim dobavljačima i direktno plasirati svoje proizvode.

- Naši su ljudi donekle uljuljkani u bezbrižnost planske ekonomije koja je vladala do 1990. Valjda su zato mnogi u Agrokoru vidjeli nekoga tko će voditi brigu o njima, ali to nije bilo tako. Europa dozvoljava regulaciju tržišta, što znači da je sada trenutak da se npr. prije sjetve kukuruza pozovu proizvođači i da se formira proizvođačka cijena kukuruza. Europa to ne brani, ali se taj mehanizam zaštite kod nas ne koristi. Ako sjetva propadne, nitko neće zaraditi, ali bi se tako proizvođači zaštitili od propadanja. Naša država je taj mehanizam u potpunosti napustila. Zato se mali proizvođači moraju direktno okrenuti svom kupcu - dodaju.

U Europi takve grupe solidarne razmjene funkcioniraju već godinama. Da je situacija loša i da bez strategije nema i neće biti mladih ljudi govori i činjenica da je samo tri posto voditelja OPG-ova mlađe od 55 godina. Zato ovakav tip gospodarstva danas u Hrvatskoj predstavlja izuzetak, a ne pravilo. Ipak, nisu sve priče crne. Jedna od inicijativa koju Džakule predlažu je mogućnost registriranja pašnjaka za svinje i veću proizvodnju domaćeg mesa. No, kako ističu, država bi trebala biti tri koraka ispred njih u postavljanju smjernica. Ovako, država je tri koraka iza onih o čijim bi uvjetima rada i života trebala brinuti.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više