>

novosti logo

Kronika Kronika

Nadoknada izgubljenih godina

U posjetu štićenicima Doma za starije i nemoćne osobe u Glini: ‘Rođen sam u ovoj zgradi, nekadašnjoj bolnici, a sada i starost provodim tu’, kaže Adam koji je među prvima uselio u glinski Dom za starije i nemoćne, otvoren u sklopu Regionalnoga stambenog zbrinjavanja

Štićenici Doma za starije i nemoćne osobe u Glini, njih 48-ero, čekaju svoje prvo proljeće u lanjskog maja obnovljenoj zgradi bivše bolnice: objekt rekonstruiran u sklopu programa Regionalnog stambenog zbrinjavanja namijenjen je danas vremešnijim i siromašnijim izbjeglicama, prognanicima i povratnicima, čije su životne priče umnogome vrlo slične. Nikoga od njih, naime, život nije mazio – puno im je uzimao a malo dobrim uzvraćao, najsnažnije tijekom prijelomnih ranih devedesetih, kad se nakon destrukcije svega što su poznavali, nisu mogli ili uspjeli prilagoditi ‘novim pravilima i okolnostima’.

Počesto stariji i umorniji od stvarne biološke dobi, s teškim bremenom ratnih strahota i sjećanja, svoje su posljednje utočište pronašli u Glini, pokušavajući među domskim zidovima uloviti još koju godinu kakvog-takvog života, možda čak zadovoljstva i mira, unatoč tome što su svakodnevno odvojeni od svojih: djece, unuka, rodbine, prijatelja.

- Ovdje ne razmišljam o smrti, još uvijek razmišljam o životu. Rođen sam u ovoj zgradi, nekadašnjoj bolnici, a sada i starost provodim tu - kaže nam Adam Hot, Glinjanin koji je među prvima uselio u Dom.

- Nesrećom životnih okolnosti dospio sam ovamo: morao sam, pošto sam operirao oba koljena. Mnogi su me i prije toga nagovarali da idem u starački, ali bih uvijek odgovarao onako kako priliči našem mentalitetu: da još ima vremena za to, neka me kod kuće, nemam ondje što raditi, poslije ću tamo… I tako. Ali više stvarno nisam mogao sam, a svi moji bili su digli ruke od mene. Sad ovdje opet imam veliku obitelj, s kojom se dobro slažem. Što se pak mog zdravstvenog stanja tiče, preporodio sam se: normalno hodam, idem redovito na tjelovježbu organiziranu triput tjedno. Dom bih preporučio svima i da ne razmišljaju previše, jer će poslije biti prekasno za takvu odluku – nastavlja čovjek koji je tek u novom glinskom objektu, u 64. godini života, otkrio svoje brojne talente.

- Da, ovdje sam shvatio što sve znam i što mogu: otkrio sam da mi od ruke ide pisanje i slikanje, a cijeli sam život radio najteže fizičke poslove. Kad ih više nisam mogao obavljati, bio sam na socijali jer za mirovinu još nemam uvjeta. Formalno, imam samo 22 godine radnog staža, ostale su ‘nestale’ u ratnim i poratnim bespućima. U Domu sam za nepunu godinu napisao 44 pjesme. Pišem noću kad ne mogu zaspati ili kada cimeri odu u šetnju – s ponosom nam Adam priča o novom životu i aktivnostima. Adamu društvo pravi i Ivan Šitum iz Dervente, kojeg je ratni vihor devedesetih doveo u Zagreb.

- Po statusu sam još uvijek izbjeglica, po profesiji umirovljenik, a u sretnija vremena radio sam kao ugostitelj koji je još 1967. u prometu nastradao kao pješak. U Zagrebu sam, kroz organizirani smještaj, promijenio više lokacija. U sklopu stalnog stambenog zbrinjavanja nudili su mi stan u Vukovaru ili Petrinji, ali sam odbio. Živim od 120 eura mirovine zarađene u Bosni, a sada mi ovdje ostane sto kuna džeparca i ništa mi ne fali – sažima nam svoj životni put jedini štićenik Doma koji je u Glinu došao sa zagrebačkog područja.

- U početku, dok se još nisam adaptirao na novu sredinu, bio sam malo izvan sebe, posebno stoga što sam ‘upao’ u trokrevetnu sobu, a obećali su mi jednokrevetnu. Prolazio sam kroz svakakve psihičke krize i unutarnje sukobe, ali sam se morao prilagoditi i uklopiti u društvo. Shvatio sam da se volim zabavljati i volim pomagati, pa smo sada prezadovoljni, barem zasad. Jednom mjesečno imamo sastanak s ravnateljicom Renatom Tominović Ceković, kojoj je stalo do toga da svi ovdje imamo kvalitetan i ugodan život. Samo da nas ne ureknem, pa da se to ne izmijeni: da kucnem o drvo, kako se kod nas u Bosni kaže – zaključio je Ivan Šitum. U glinski je Dom iz okolice Gračaca dospio i Nikola Sovilj, ponijevši sa sobom tek kofer krcat i ne uvijek najugodnijim uspomenama.

- Vratio sam se kući iz izbjeglištva 2010. i zakasnio podnijeti zahtjev za obnovom porušene kuće, pa sam životario u staroj djedovoj: bilo je to mojih osam godina muke. Nisam imao vode, a bio sam sam u pustom selu, prvi mi je komšija bio udaljen dva i pol kilometra; da bih došao do Gračaca, do doktora i trgovine, morao sam plaćati po sto kuna za prijevoz. Zahvalan sam do groba onima koji su mi pomogli da dođem ovamo. Ovo je za mene raj. Razlika između sadašnjeg života i onog u pustom selu je kao ona između neba i zemlje. Ovdje je toplo i ugodno, obroci su redoviti, možeš se okupati, ošišati, pere se veš, sve je čisto i uredno. Ne znam što bi mi više trebalo. Inače, penzije još nemam. Tražio sam je, ali je riješeno da sam sposoban za samostalan život. Imam samo 13 godina predratnog staža, a poslije me odnijelo u izbjeglištvo i nevolju do nevolje te bolesti, sve jednu goru od druge - priča nam Nikola. Iz Prognaničkog i izbjegličkog centra Polikarp kraj Pule u Glinu je došla Razija Šabić, izbjegla iz Bosanske Gradiške.

- Odavno je za mene život prestao biti životom. Sve smo nekada imali, svoje stanove i kuće, vrtove i bašte, prijatelje i planove. Sada je sve preživljavanje. Djeca su mi daleko, natjerao ih život na borbu, moraju brinuti o sebi i o svojim porodicama. Jedna mi je kći u Puli, druga u Njemačkoj, treća u Danskoj. Ali dođu ovamo, posjete me ponekad. Mirovinu nemam, iako sam radila prije rata. Predala sam dokumente, ali neće od toga biti ništa. Pokušat ću ove godine otići do Gradiške, ne pamtim kada sam zadnji put bila. Tamo nemam više ništa, samo grobove. Sada je ovdje moj dom. Ovo je naše prvo proljeće u staračkom domu i već sam se navikla, ništa nam ne nedostaje. Što je najvažnije, sve je čisto, prozračno, imamo odličnu zdravstvenu brigu i prehranu. Samo da tako ostane. Tu su razne radionice, pjevamo u zboru, organiziraju nam izlete, slavimo rođendane. Često nam dođu tamburaši, pa imamo plesne večeri: proslavili smo Valentinovo, sad ćemo i Osmi mart. Radujemo se proljeću, da nam priroda procvjeta i da prošetamo na suncu – kaže Razija, sretna što je u Glini dobila priliku ostvariti makar najmanje i najskromnije želje i radosti.

1/1