>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Nagrada pod visokim naponom

Raskol u Hrvatskom novinarskom društvu nakon dodjele godišnje nagrade za televizijsko novinarstvo huškačkom izvještaju Ivane Petrović s haškog suđenja Slobodanu Praljku sve je veći, a svoja priznanja u kolektivnom je protestu vratilo jedanaestero ranijih dobitnica i dobitnika

Svjetski dan slobode medija, obilježen pretprošlog četvrtka, kod nas dolazi pod ruku s dodjelom godišnjih nagrada Hrvatskog novinarskog društva. Ono što je uslijedilo nakon prošle, održane 3. svibnja, međutim, izgleda više kao noć dugog trajanja u kojoj HND mukotrpno i neizvjesno traži sebe, a s njim to čini i dobar dio ukupne novinarske zajednice, šire od liste članstva strukovne udruge. I niti dok završavamo ovaj broj Novosti, a odnosi se polagano rasvjetljavaju – tjedan dana od početka te priče – nije sasvim jasno što će se ukazati na sceni jednom kad se razdani.

Sve je započelo proglašenjem Ivane Petrović, novinarke Nove TV, laureatkinjom za televizijsko novinarstvo; nagradom koja nosi ime nesretne Marije Jurić Zagorke ovjenčan je izvještaj o presudi šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata u Haagu. Jasno, vrhunac događaja bilo je samoubojstvo netom proglašenog ratnog zločinca Slobodana Praljka, no Petrović je nastupila huškački i zastrašiteljski. Ničim to posebno nije odudaralo van standardne prakse tih dana, doduše, gdje su se jednako korotno ponijeli javni HTV i lokalni Z1 s emisijom Bujica. Osim nešto izričitijom porukom, dakle, kad reporterka Nove TV ističe da je ‘presuda šestorci sarkazam pravde na međunarodnom sudu u 21. stoljeću’ te kako ‘destabilizacija Hrvata’, misleći pritom na one u BiH, ‘uvijek destabilizira Hrvatsku’. ‘Ako to tako nastavi’, zapitala se ona u vratolomnom finalu, ‘tko će nam čuvati ovaj uski dio granice od Splita do Prevlake? Prema ovoj presudi, vjerojatno mudžahedini-povratnici iz Sirije’.

Da nije bilo vojnika HVO-a, pitanje je kako bi BiH danas izgledala, a hrvatsko zaleđe u uskom grlu granice bi čuvali narođeni mudžosi, povratnici iz Sirije – tumačila je gledateljima Ivana Petrović još prije godinu dana

O takvom iskazu, ne samo političko-falsifikatorske naravi, nego i školsko-geografski nekorektnom, nevladina organizacija Documenta poručila je kako stoji ‘na rubu onoga što Kazneni zakon naziva javnim poticanjem na nasilje i mržnju’. S druge strane, žiri za dodjelu nagrade nalazi da je Ivana Petrović ‘jasno iz minute u minutu svojim britkim i analitičkim stilom izvještavala što se tamo događa’ te je ‘objasnila kontekst postupka uključujući njegove ispravnosti i manjkavosti’.

Obrazloženje žirija izazvalo je pravi odron nagrada dodijeljenih prethodnih godina; prvo je svoju vratio Boris Pavelić, a odmah za njim – poneki s više takvih priznanja – Ivan Kralj, Vojislav Mazzocco, Zinka Bardić, Ljubica Letinić, Drago Pilsel, Ernest Marinković, Ana Benačić, Hrvoje Šimičević, Jerko Bakotin, Ivica Grčar. I vratit ćemo se još HND-u i aktualnim zbivanjima, no zadržimo se prije toga kratko na stilu laureatkinje Petrović, i njezinu prinosu medijskoj slici Hrvatske danas.

Točnije, slici Hrvatske s makar dijelom BiH, jer takva himerična cjelina leži u srcu zločina haške šestorke s mrtvim Praljkom na čelu, kao i novinarskih im servisera. Ivana Petrović pritom zaista odskakuje od prosjeka u kojem se taj kompleks vrti, dodajući notu specifičnog novoteveovskog kiča i komercijalne estradne ležernosti, uz neka osobna rješenja. Tipičan je npr. osvrt – dopao bi se rečenom žiriju – u emisiji ‘Pregled tjedna’ od 14. svibnja prošle godine, gdje staje u obranu zagrebačkim mirovinama za vojnike HVO-a u BiH, jer ‘da nije bilo njih, pitanje je kako bi BiH danas izgledala, a hrvatsko zaleđe u uskom grlu granice bi čuvali narođeni mudžosi, povratnici iz Sirije, samo što slobodna Hrvatska to ne zna’. Pola godine prije plasmana iste teze, nadahnutog Praljkovim samoubojstvom, dakle, Petrović je mudžahedinima nadijevala imena od milja, dakako cinično, ali s očitim iznimnim opterećenjem njihovom zapravo, u praktičnom smislu, minornom pojavom u susjednoj zemlji.

Susjedima je ta novinarka veoma posvećena, i čini se da je potiču na dodatne proplamsaje britkosti i analitičnosti. Ne mislimo na čuveni njezin ogled sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, jer bi za primjer bolje mogao poslužiti davni prilog o Borutu Pahoru, predsjedniku Slovenije, ali u biti i o njegovim sunarodnjacima. ‘Svi Balkaneri, skupa sa petoro nativnih Slovenaca, blokirani su u svojoj deželi, ali ne politički, nego ih je za ono što izvode kaznila majka priroda’, ocjenjuje Ivana Petrović govoreći o ekstremnim hladnoćama i snijegu u Sloveniji, ‘ali dobro to oni podnose, jer većini njih su preci iz istočnih vrleti, a krv nije voda’.

Na okruglom stolu ‘Sloboda govora mržnje’, održanom 20. prosinca 2017. godine u Zagrebu, ona će o hate speechu izjaviti da s njime kod nas ‘mainstream mediji nemaju nekih velikih problema’, a u tu maticu spada Nova TV, ‘osim što ljudi često puta ne razlikuju jednu finu formu satire i čak laganog sarkazma od govora mržnje, naprosto to dobro ne razumiju’. Da, osim što Ivana Petrović pravi razliku između svoje fino formalne satire i nimalo satiričnog diskursa tako što u prvom slučaju rabi vrckavi hipokoristik ‘mudžosi’, dok u drugom kaže prosto ‘mudžahedini’, no ostalo je navlas isto: ogoljeni poziv na strah i netrpeljivost, uz falsificiranje činjenica.

Mislim da je Leković najbolji predsjednik društva još od devedesetih, ali HND je slika i prilika ukupnog hrvatskog društva u prevladavajućem dijelu kojem ne želim pripadati – govori Boris Pavelić

Uostalom, dan nakon samoubojstva Slobodana Praljka, Ivana je Petrović poručila iz Haaga da, što se tiče reakcija u Saboru, ‘male stranke ne bi komentirala, ali bi komentirala SDP’. Pa je i napala tu stranku zbog spominjanja tabu izraza ‘građanski rat’, pozivajući se na presude Haškog suda koje stoje usuprot takvom označavanju ratnih sukoba u BiH i Hrvatskoj, što će reći da joj isti sud jednom služi za primjer kako činiti ne treba, jer bi se moglo opet zaratiti, a drugi put kako treba, da se ne bi zaratilo pod pogrešnim naslovom, i sve u istom loncu, dan za danom, baš onako britkoanalitički.

I sve to promaklo je žiriju, odnosno većinskom njegovu dijelu gdje su se okupili Mario Sladić (predsjednik), Sabina Tandara Knezović i Anka Bilić Keserović; naspram njih, u manjini su ostali Marijana Kranjec i Zoran Šprajc. No obratimo pažnju na daljnja previranja pod krovom HND-a gdje će, nakon protestnog vraćanja nagrada, Izvršni odbor više dana zasjedati. Vodstvo udruženja zatim se raskolilo do mjere u kojoj se, ako ćemo pravo, više ne doima popravljivim, pa će njegov predsjednik Saša Leković izjaviti da s dužnosti mora odstupiti on ili potpredsjednici Denis Romac i Slavica Lukić. Jer Leković nije potpisao priopćenje Izvršnog odbora čiji je član, sročeno većinskom voljom tijela, a oni jesu. Na ovome mjestu napuštamo atraktivnu materiju vezanu uz predmet Ivane Petrović i zalazimo u suhoparniji, mada politički i društveno važniji prostor odnosa u epicentru novinarskih snaga u ovoj zemlji.

Priopćenje IO-a HND-a jest već na prvi pogled čudan tekst u kojem se zaobilazi eksplicitna osuda Ivane Petrović i dodjele nagrade njezinu izvještaju, premda se ona spominje kao povod, ali se u dva navrata tematizira metoda takvog žurnalističkog grijeha. Izvršni odbor ukopava se na rubu izričitije odluke, tek se naginjući preko njega, i signalizirajući kako je njemu – ako ovdje možemo govoriti o kolektivnom poimanju – jasno u čemu je problem s tim prilogom. No bit će da nije moguće govoriti o kolektivnom doživljaju, jer je taj dokument dokaz kako je IO jedva okupio većinsko mišljenje i oko napola nemuštog stajališta. Za imalo više stava nije bilo šanse, jer bi pobornici odrešitije pozicije ostali u manjini.

Zauzvrat, predsjednik HND-a objavio je vlastiti proglas o svemu tome; Lekovića smo zatražili izjavu kako bismo rezimirali poruku, jer bi citiranje obaju tekstova zauzelo pola ovog članka. Upitali smo ga za mišljenje vodstva HND-a o nagradi Ivani Petrović i o protestnim reakcijama te može li vodstvo u krajnje spornim slučajevima opozvati odluku žirija ili mora bezrezervno stati iza nje, makar time davao širi strukovni legitimitet širenju mržnje i straha.

Ostali smo ipak tek na izdanom priopćenju Saše Lekovića koji nije odstupio od načelne, institucionalne podrške žiriju, pri čemu se nije čulo njegovo osobno mišljenje o prilogu nagrađenoj novinarki Nove TV. Leković drži da se većinski dio IO-a ponio neodgovorno i nedosljedno, narušavajući propisanu autonomnost žirija, a inzistirajući na propisima ‘dok ti rezultat takvog ponašanja odgovara’. Dodaje kako je i najava vraćanja nagrada već izazvala ‘proizvodnju moralne panike pomiješane s histerijom, licemjerstvom, emocionalnim ucjenama i samoreklamerstvom, a sve pod krinkom navodne brige za profesionalne kriterije i dobrobit HND-a’. Nismo imali priliku Lekovića upitati što da se radi ako žiri zloupotrebi ovlasti i nanese tešku štetu HND-u i zašto npr. Sudu časti HND-a mandat nije proširen na pregledavanje radova kandidiranih za nagrade, da ne bi došlo do ovakvih svinjarija. To apsurdno organizirano tijelo inače djeluje isključivo po prijavi – bilo čijoj – dok mu pred nosom bez efekta promiču razne najcrnje objave.

Osim s predsjednikom HND-a, loše sreće bili smo i s Ankom Bilić Keserović, koja nam je kazala da ne može ništa komentirati. Ta novinarka televizije N1 zazvučala je potreseno, kao da je zatečena posljedicama i stvarnim značenjem odluke da glasa za Ivanu Petrović, no bolje da se u tome dalje ne ravnamo po golim dojmovima. Nazvali smo potom Danku Derifaj, članicu Izvršnog odbora HND-a, a u njegovu većinskom dijelu za ovu priliku, no ona je kazala da može samo ponoviti iz IO-ovog priopćenja: ‘Novinarke i novinari koji izvještavaju o ratnim zločinima, u svom radu moraju se uvijek i isključivo voditi elementarnim načelima novinarske profesije.’

Boris Pavelić, koji je prvi HND-u vratio nagradu, bio je ipak razgovorljiviji, pa nećemo između tolikih novinara ostati bez par rečenica klasične izjave. Naglašava da se u zajedničkom nastupu kolega koji su vratili nagrade kaže da je riječ o građanskom i profesionalnom prosvjedu protiv nagrađivanja neprofesionalnog izvještavanja. Zato je ta grupa pozvala HND da spornu nagradu povuče te da mijenja pravila kako se takvi ekscesi ne bi događali. ‘Moja osobna namjera’, dodaje Pavelić, ‘nije bila da utječem na odnose u HND-u. Štoviše, mislim da je Leković najbolji predsjednik društva još od devedesetih. On se dokazano borio za profesionalizam, ali pitanje je – ako se ovo dogodilo u njegovu mandatu, što nije u redu s HND-om čija priopćenja samo odražavaju jalovost udruge? Znam odgovor: HND je slika i prilika ukupnog hrvatskog društva u prevladavajućem dijelu kojem ne želim pripadati.’

HND zaista, ako podvučemo crtu, nije ono što se posljednjih godina često sugerira, s tim da su vodstva te udruge i ranije znala biti politički naprednija od prosjeka svog članstva. Leković se zalagao ne samo za načela struke, nego i za njezin bolji položaj u proizvodnji i javnom prostoru, primjerice u polemici s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek oko šikaniranja neprofitnih medija, da spomenemo samo novije momente. A što god mislili o njegovu inzistiranju na propisima po svaku cijenu, ne sastoji se u tome okosnica problema s HND-om.

Jer ta udruga i dalje je minsko polje sa sivom masom članstva u kojem odmetnuta etnodesničarska družba iz političko-konkurentske udruge HNIP, ili struje bliske takvom svjetonazoru, nisu više u mogućnosti realizirati većinski upliv, ali mogu zagorčavati normalan rad i proizvoditi čak ovakve hnipovske situacije u malom. Da ne govorimo što smo sve od HND-a doživljavali prethodnih desetljeća, kakve izdaje struke i civilizacijskih vrijednosti, kakve inertnosti, kalkulantstva, hipokrizije. Realno, kad se osvrnemo na cjelinu problema, raspolagali smo posve malenom vjerojatnošću da nam se s HND-om ne dogodi i ovako nešto.

Ako u domeni samih nagrada ovo možda i jest najveća sramota tog društva, ne treba smetnuti s uma da na njih otpada tek manji dio pojavnosti i djelovanja HND-a. To je samo jedan aspekt problema, ma koliko bio patološki iritantan, i neće se izravno kroz njega doći do rješenja za širu sliku, a zbog koje bi trebalo zasjeći puno dublje i šire, do temeljnih odnosa i sukoba u medijskom sektoru i polju, od ekonomskih do zanatskih. Varljivo pitanje nagrade koje se u aktivnijem dijelu HND-ova članstva već počelo smatrati osvojenim područjem borbe, može u tome poslužiti eventualno kao povod, inicijalni poticaj. Ako ništa drugo, nagradama je odmjerena njihova najveća vrijednost, pa makar u mogućnosti da budu protestno vraćene instituciji koja iza njih tako čvrsto stoji.

Ostavka Saše Lekovića

Nepuna 24 sata nakon zaključenja aktualnog izdanja Novosti, a s člankom o burnim zbivanjima u HND-u oko dodjele nagrade Ivani Petrović, predsjednik HND-a Saša Leković dao je ostavku na tu dužnost. Time je zatvoreno prvo poglavlje krize vlasti u glavnoj domaćoj novinarskoj organizaciji, iako brojna pitanja ostaju i dalje jednako zjapećima. Je li se moglo doći do drugog rješenja, ili je sve moralo biti svedeno na pojedinačne oglede? Konkretnije i važnije, nije li situacija sa zlosretnom odlukom žirija koji nagrađuje evidentno huškački te falsifikatorski TV-prilog, ipak dovoljno dobar razlog da HND revidira taj potez i modus vlastitog službenog fukcioniranja, ili zadani pravni okvir mora ostati nedodirljivim, i gotovo pa svrhom samome sebi? Zar doista svako zadiranje u sumnjivi smisao takvog okvira košta više od cijene koju on sam ispostavlja ovom prilikom? Zbog čega bi, uostalom, ijedna greška ili namjerno učinjena šteta pod ingerencijama autonomnog žirija, ostala fatalnom poput tempirane bombe kojoj nitko nema pristup radi spasonosne demontaže i suspenzije donesene odluke?

Sad već bivši predsjednik HND-a, međutim, postupio je dosljedno svojoj indignaciji nad kolegama koji su na gornje upite uznastojali odgovoriti drukčije od njega, i koje smo već u bitnom istaknuli kroz spomenuti članak, pa i u kontaktu s Lekovićem. A kao što je postupio, dakle, i u ultimatumu koji je sam postavio nakon zasjedanja Izvršnog odbora o kojem smo izvijestili – ili on ili oni, potpredsjednici udruge. U konačnom priopćenju, uz obavijest o predanoj ostavci, optužio ih je za faktično manipuliranje stajalištem HND-a, pa i za dublje posljedice koje se, po njegovu mišljenju, realiziraju njihovim činom. Objasnio ih je pak stanovitim neprincipijelnim odnosima koji su u toj udruzi postavljeni još ranije. ‘Nažalost očito se sve ipak sve svodi na ‘naše’ i ‘njihove’. Sve što se ovih dana događa’, napisao je Saša Leković u zaključku priopćenja, ‘potvrđuje da je sporna nagrada HND-a Ivani Petrović bila samo okidač. A kada je eksplodiralo vidjelo se da su ponekad i oni koji se doživkljavaju najviše ‘našima’ zapravo pomogli ‘njihovima’ da nepomaknuvši prstom konačno ostvare ono što se upiru svim silama učiniti već tri godine.’

1/2