>

novosti logo

Kronika Kronika

Najpotrebniji jedno drugom

Pola stoljeća zajedničkog života bračnog para iz Polače: Znao sam se naljutiti na ženu i ona na mene, ali kad imate porodicu, kompromis uvijek mora biti jedino rješenje – kaže slavljenik Milan Crnogorac o supruzi Jovanki

U vrijeme kada brak nema ni približnu vrijednost kao nekad, ima primjera ljudi koji ga poštuju kao u vremenima prošlim. Pola vijeka zajedničkog života, pola stoljeća zajedničkog napora da se opstane u datim zavjetima; u dobru i zlu, zdravlju i bolesti, ispunili su Milan i Jovanka Crnogorac iz Polače baš ovih februarskih dana. Prilika je to, kažu, ne da se slavi jedna u nizu godišnjica već da na jednom mjestu okupe članove najuže porodice, rodbina, kumovi i prijatelji, bar oni koje rat i sve nedaće nisu rasuli širom svijeta.

- Kada smo se mi uzeli pre pedeset godina, sve je bilo drugačije nego danas. Čeljadi puno, svega ostalog malo. Danas, svega ima; trpeza puna, ali nema dovoljno nas da za istom sjedimo, nema tko ni jesti ono što se spremilo. U kući nas je bilo devetoro; otac, majka, baka, i nas šestoro dece. Mlad sam se oženio, sa dvadeset i jednom, ali to je za to doba bilo normalno. Bilo je pure, ne i kruha, ali sam znao da se za njega treba pomučiti, da treba stvoriti familiju, graditi svoj život. Tek neko vrijeme nakon ženidbe počeo sam raditi u Kninu, zaradio prvu platu, i odmah je bilo drugačije. Rodilo se dvoje djece. Bavili smo se stočarstvom, otac i majka su puno radili oko stoke, u polju, a za djecu se podrazumijevalo da im u tome pomažu od najranijeg djetinjstva. Drugačije su se tada djeca vaspitavala, drugačije nego danas stariji poštovali, ali se zato uspijevalo opstati u zajednici i kad je bilo najteže - kaže Milan Crnogorac

Nedugo nakon rođenja djece, stvorila se prilika da ode raditi u Austriju. Sjeća se kako mu je majka tada rekla: ‘Idi zajedno sa svojom ženom, ili nemoj nikako ići. Ja ću vam čuvati djecu, a vi čuvajte zajednicu koju ste stvorili’. Te riječi neće nikada zaboraviti, jer drugačije možda i ne bi sačuvali brak. Nakon četiri godine u Austriji vratili su se životu na selu. Rodila se najmlađa kćerka, a oni nastavili raditi i graditi. Sve do rata išlo je uzlaznom putanjom.

- Nikad čovjek ne može reći da je sve bilo dobro ili loše. Znao sam se naljutiti na ženu i ona na mene, ali kad imate porodicu, kompromis uvijek mora biti jedino rješenje. Taman kad smo stali na noge, djecu izveli na put i pružili im mogućnost da postanu svoji ljudi, desio se rat i ostalo se bez ičega. Mi na jednu, sin na drugu, svaka kćerka na svoju stranu. Par godina života i seljakanja u Srbiji, a onda opet nazad, među ruševine. Sve iz početka. Kad je najteže, nemaš se kome požaliti nego ženi, a ona opet bližeg nikog od mene nije imala. Da čovjeku žena ne treba ne bi je Bog ni stvorio. Moja je čuvala novčanik, ja sam donosio odluke, eto nas i danas zajedno - odaje Milan recept za uspješan brak.

Ono što su zajedno stvorili - porodicu, djecu, unučad i praunučad - prave su vrijednosti, kažu. Kuće se zidaju i ruše, u njih se neprestano ulaže, ali je to sve prolazno dok je porodica jedina investicija u koju čovek neprestano mora ulagati sebe.

- Imamo troje djece, šestoro unučadi i dvoje praunučadi. Jedni su ovdje, drugi u Srbiji, treći u Irskoj, ima nas na sve strane. Bitno je da su svi Bogu hvala živi i zdravi, da se jave i da su dobro, a moj stari i ja smo tu da brinemo jedno o drugom. Kad treba jedno na drugo viknuti, kad se treba oko ručka dogovoriti, ili jedno drugom čašu vode dodati. Danas smo najpotrebniji i najvažniji jedno drugom, i sve dok je tako dobro je - kaže Jovanka.

Recept za dobar brak trebao bi biti isti i danas. Samo ljubav, poštovanje i beskrajna tolerancija potrebni su da uspije porodica. Neophodno je da svatko da svoj maksimalni doprinos i da ne očekuje od druge strane previše.

- Nije to samo potpis na papiru, već osjećaj odgovornosti. Dok je mlad, čovjek o tome ne razmišlja. Zdravi ste, mladi, sposobni, sve vam je otvoreno, dostupno i dozvoljeno, ali život prođe za čas i starost pokuca na vrata, a vi više ne možete ono što ste mislili da ćete uvijek moći. E, tada, više nego u mladosti treba muž ženi i žena mužu. Najgore je da čovjek ostari sam, da dane odbrojava u samoći i četiri zida koja niti čuju niti govore. Sve možete stvoriti, ali porodicu ne možete stvarati kad vrijeme prođe za to. A i najgora kora hljeba slatka je kad je možete podijeliti s onim tko vas u dušu poznaje - kažu gotovo jednoglasno.

To je ono što ih je vodilo kroz čitavo zajedničko, bračno putovanje od pet decenija, i jedini savet koji bi dali prvo svojim nasljednicima, a zatim i svima ostalima.

1/2