Danima nakon misterioznog ukazanja izvjesnog Tihomira Oreškovića na mjestu mandatara nove hrvatske vlade, sve što većina građana zna o njemu je da većina građana o njemu ne zna ništa. Ništa, uostalom, nisu znala ni trojica istaknutih saborskih zastupnika Mosta, HDZ-a i SDP-a, okupivši se, neposredno nakon prvog pokušaja mandatara da se obrati javnosti, u HRT-ovoj emisiji ‘Otvoreno’. Morao je zato uskočiti Ivica Mudrinić, umirivši nas: s Oreškovićem se ugodno družio u prostorijama Hrvatske udruge poslodavaca u vrijeme kada je ovoga farmaceutska multinacionalka Teva poslala da vodi upravo privatiziranu Plivu i ondje je imao sreću upoznati uspješnog menadžera, čovjeka o kojem najbolje govore njegove reference, ‘visokog profesionalca’.
Otvaranje iz ‘Otvorenog’ pokazalo se proročanskim: o najpoznatijem nepoznatom čovjeku Hrvatske govore od tada uglavnom menadžeri i entrepreneuri, iskusni poslovni vukovi i visokopozicionirani direktori, poduzetničke elite i poneki priljepak iz javnog sektora. Riječ je o ‘uspješnom timskom igraču’ koji ‘ima utakmica u nogama’, rezolutan je Radimir Čačić. On ‘istinski razumije bit poslovanja našeg suvremenog poduzetnika’, uvjerava predsjednik Hrvatske gospodarske komore Luka Burilović. ‘Onaj tko je uspješno vodio veliku i snažnu tvrtku, zasigurno ima kompetencije da to učini i s ovom državom’, umuje predsjednik Hrvatskog udruženja menadžera Vladimir Ferdelji. I ne bi u svemu tome bilo ničeg čudnog – kao da je, uostalom, ijedan ugledni menadžer ikada rekao za drugog uglednog menadžera da nije timski igrač, da je neuspješan, neodgovoran i nepopravljivo lijen – kada se ne bi činilo da o novom lideru države nešto znaju samo ljudi koji upravljaju velikim poslovnim sustavima, krajem godine čekaju šesteroznamenkaste bonuse, a u međuvremenu zbrajaju dividende na dionice iz razgranatog portfelja. Još je nekoliko prigodnih detalja – samopouzdani Oreškovićev gard, njegov hiperkompetitivni CV, vijest o basnoslovnoj plaći koje se odrekao zbog rada za opće dobro – upotpunilo takvu sliku. Pa ipak, javnost je i dalje zbunjena: mjesec i pol dana postizbornih pregovora strpljivo smo čekali premijera, a na kraju smo, evo, dobili menadžera.
O novom menadžeru hrvatske vlade saznat ćemo, nema sumnje, u idućim mjesecima sve što nas zanima: kakve su mu radne navike i kako provodi slobodno vrijeme, kakvo mu je bilo djetinjstvo i koja je važna životna iskustva stekao u inozemstvu. Doznat ćemo, valjda, s vremenom i kako gleda na izbjegličku krizu, zalaže li se za prava manjina i smatra li, recimo, da Katoličku crkvu treba preventivno lansirati što dalje od države i političkog života, u skladu s boljim ustavnim običajima. Sve ćemo ovo dakle znati vrlo brzo; u međuvremenu, preostaje slagati puzzle od nekoliko nepovezanih detalja, smijati se građevinarskom hrvatskom u rohbau izvedbi i čekati idući pokušaj obraćanja javnosti.
Ima li konzekventnijeg poteza od toga da radikalne političke promjene čiji nam je sadržaj uglavnom nepoznat provodi osoba o kojoj znamo još manje? Može li biti boljeg razloga da hrvatski građani poznaju svoga novog menadžera slabije čak i nego što on poznaje njihov jezik?
Pa opet, naizgled paradoksalno, nikada o Tihomiru Oreškoviću nećemo znati više nego što znamo upravo sada. Ili, drugim riječima: sve što o njemu trebamo znati poznato nam je baš zato što ne znamo gotovo ništa. Nije li to, uostalom, najprimjereniji epilog antipolitičke putanje Mosta, stranke čiji su birači – netom nakon što je pobijedila na izborima osvojivši treće mjesto – najednom shvatili da zapravo nikada nisu bili obaviješteni u čemu se točno sastoje njene najavljivane reforme. Ima li, zaista, konzekventnijeg poteza od toga da radikalne političke promjene čiji nam je sadržaj uglavnom nepoznat provodi osoba o kojoj znamo još manje? Može li biti boljeg razloga da hrvatski građani poznaju svoga novog menadžera slabije čak i nego što on poznaje njihov jezik? I nije li njegov izbor zapravo kruna procesa znatno duljih od kratkoročnog uspjeha Mosta?
Otprilike ovoliko – dakle skoro pa ništa – znali su birači koji su prije šest-sedam godina u redovima čekali da kupe HT-ove dionice ne bi li se ekspresno obogatili. Otprilike ovoliko znali su kada su Ivici Mudriniću koju godinu ranije povjerili zadatak da tu profitabilnu državnu firmu privatizira, kako bi polovica radnika dobila otkaze, skoro milijun korisnika jednu od najskupljih i najsporijih veza u Evropi, a sam Mudrinić sjajnu poziciju u njemačkoj središnjici Deutsche Telekoma i status povlaštenog tumača političke zbilje. Otprilike ovoliko znali su kada su rasprodavali bankarski sektor stranim investitorima kako bi kasnije mogli dizati kredite u švicarcima; otprilike ovoliko kada su, još početkom devedesetih, slobodno izabrali kapitalizam. Kroz taj kapitalizam kroče hrvatski građani već dvadeset i pet godina blaženo zbunjeni i neprestano nečim iznenađeni: oni su čuđenje u tržišnom svijetu, a oči im, velike i nijeme, rastu pored stvari zajedno s ratama kredita i brojem godina potrebnih za odlazak u penziju.
Kao u nekoj uvrnutoj parodiji poznate prosvjetiteljske parole, hrvatska se tranzicija tako odvija kao složni povratak u samoskrivljeno neznanje: ima li zato ičeg logičnijeg nego da nas na jednoj od završnih postaja tog puta dočeka premijer države o kojem ne znamo baš ništa, ima li bilo čega što nas treba iznenaditi manje od novog velikog iznenađenja?
