Premijer Andrej Plenković prošlog tjedna neočekivano je iskazao nepovjerenje u rad ključnih institucija represivnog aparata – Ministarstva unutarnjih poslova, Sigurnosno-obavještajne agencije i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske. Njegova izjava, jedna od važnijih i znakovitijih u čitavom Plenkovićevom premijerskom mandatu, bila je odgovor na novinarsko pitanje o usputnoj primjedbi predsjednika Zorana Milanovića da je Plenković indirektno pokušao utjecati na sadržaj SOA-inog godišnjeg izvještaja u pogledu izražene prisutnosti desničarskog ekstremizma u hrvatskom društvu, a u povodu oružanog napada dvadeset dvogodišnjeg Danijela Bezuka iz Kutine na sjedište Vlade na zagrebačkom Markovom trgu.

Taj napad, koji je završio jednim ranjenim policajcem i samoubojstvom napadača, dogodio se u listopadu 2020., a premijer je prošlog tjedna rekao ovako: "Mi smo imali teroristički napad na Banske dvore, nismo imali teroristički napad na Pantovčak. To je činjenica. Tu činjenicu treba imati na umu. To se nije dogodilo slučajno, nije se dogodilo ničim izazvano, nije se dogodilo spontano, netko je mladića koji ima 21 ili 22 godine, koji je, nažalost, počinio samoubojstvo, nagnao da takvo nešto napravi. Da biste se odlučili na takvo nešto, morate biti izloženi takvoj vrsti informacija, huškanja, difamiranja koja nadilazi sve što bi bilo racionalno i normalno. To sigurno nije mogao taj mladić s toliko godina i s takvim životnim iskustvom saznati. Tu se zbiva nešto što nadležni trebaju do kraja razotkriti. Ja smatram da nije do kraja razotkriveno. Nije napravljen dovoljan napor. Nemoguće je da netko to tako, eto, s 22 godine napravi. Previše je sijanja mržnje i huškanja u hrvatskom društvu, previše je laganja, difamiranja, izmišljanja, etiketiranja pa onda, sukladno tome, ljudi koji nisu dovoljno stabilni su u stanju i ovakve korake napraviti. To je ozbiljan problem i time se moraju baviti svi, i DORH i MUP i SOA, i to ozbiljnije, bolje i detaljnije nego dosad. To zna i Božinović, zna Hrvoj Šipek, zna Markić, sve troje. Jasno sam rekao da ono što je napravljeno nije dovoljno. To je činjenica jasna kao dan."

I još: "Nebitno je u konačnici što piše u tom izvješću, ono što je bitno je da ovakav slučaj, kakav smo imali, a nismo ga imali nikada dosad, treba najozbiljnije istražiti, dobro razmisliti odakle dolazi to. To ne dolazi samo od sebe. Priče o izoliranim pojedincima su priče za malu djecu. S te strane ja očekujem da se taj posao malo ozbiljnije napravi. Ovo nije nikakav pritisak, nego vrlo ozbiljna konstatacija gdje se treba napraviti puno, puno ozbiljniji i veći napor od sve tri institucije, bez ikakvih dilema, dugoročno i radi sigurnosti u Republici Hrvatskoj. To nije personalna stvar, to je stvar o kojoj ja imam vrlo čvrsti stav i nema ni teoretske šanse da ne bih bio u pravu u njemu. Vidjeli su to i oni, samo nije to dovoljno dobro sve skupa sagledano. Kad imate neki 'case', treba ga malo kontekstualizirati. Kad svatko radi u silosu, onda ne vidite 'big picture'. Moj je posao da vidim široku sliku." U ponedjeljak je dodao i ovo: "Mene kao predsjednika Vlade zanima odakle oružje, ja to ne znam, tko ga je naučio pucati i zašto, da ne govorim o drugim pitanjima. Kad čujem odgovore na ta pitanja ili kad dobijem širu sliku o tome što je to i odakle je to sve iznjedreno, onda ću biti zadovoljan. Dok to ne znam – neću."

Da sažmemo i pojednostavimo izjave koje smo citirali integralno zbog toga što se na ovakve bisere ne nailazi baš često. Premijer Plenković tvrdi da je stopostotno u pravu – a da MUP, SOA i DORH nisu učinili dovoljno da "dobro sagledaju" – kad kaže da je Danijel Bezuk bio izvrgnut višemjesečnoj ili višegodišnjoj nacionalističkoj ili filoustaškoj radikalizaciji čiji je krajnji smisao bio u tome da se mladić napunjen mržnjom i bijesom jednog dana pojavi s kalašnjikovom na Markovom trgu. Tajna služba i policija tokom nekoliko mjeseci intenzivne istrage nisu uspjele prikupiti iole relevantne dokaze o Bezukovoj pripadnosti nekoj ilegalnoj organizaciji ili o tome da je neki krug ljudi – indoktrinacijom i vojnom obukom – pripremao Bezuka za pohod na Banske dvore zbog izmišljenih protuhrvatskih skretanja aktualne vlasti, no premijer svejedno smatra da to "ne dolazi samo od sebe".

Prema njegovom mišljenju, to dolazi iz "sijanja mržnje i huškanja u hrvatskom društvu, previše laganja, difamiranja, izmišljanja, etiketiranja", i to je možda u nekoj mjeri i točno, ali kakve to veze ima s poslom za koji su zaduženi policija, tajna služba i Državno odvjetništvo? Ta tijela bave se prikupljanjem informacija i dokaza o povezanosti konkretnih građana s krivičnim djelima te opasnostima koje za nacionalnu sigurnost predstavljaju konkretni ljudi ili grupe sačinjene od pojedinaca s imenom i prezimenom, a opća društvena atmosfera, korištenje teških riječi i laži u političkom i javnom govoru te sijanje međuetničke i svake druge mržnje spadaju u nadležnost MUP-a, DORH-a i SOA-e samo ako su prijetnja konkretnim osobama ili nekom precizno definiranom aspektu nacionalne sigurnosti i pravnog poretka, ako su izravni poticaj nekom građaninu da počini određeno kazneno djelo. Uvrede, klevete, etikete i laži jesu materijal za privatne tužbe, demantije, polemike, svađe... Kad bi se represivni mehanizmi bavili time, a u interesu vlasti i državnih dužnosnika, bio bi to politički teror nespojiv s liberalnom demokracijom.

Danijel Bezuk, čije je samoubojstvo u velikoj mjeri onemogućilo da se eventualno dozna više o njegovim motivima, psihičkom stanju i pitanjima koja je postavio Plenković, od rođenja je živio u ambijentu kontinuiranog sjećanja na pogibiju svog strica Zdravka Bezuka, dragovoljca HOS-a, u jesen 1991. u Vukovaru. Danijel je još kao dječak počeo njegovati kult HOS-a, što se uglavnom svodilo na antisrpstvo i filofašizam, bio je fasciniran starijima od sebe povezanima s ratom i jedinicama HOS-a i nastojao im je biti blizu, pronašao je životni smisao u veličanju stričevog herojstva, u desnom ekstremizmu i u tom obliku isticanja među vršnjacima. Cijeli Bezukov život bio je, zapravo, proces samoradikalizacije kojoj je, naravno, pogodovalo i okruženje u kojem je rastao.

Damir Markuš, veteran HOS-a, kutinski pravaš i sadašnji član Domovinskog pokreta, bio je prijateljski povezan s obitelji Bezuk i uključivao je Danijela u svoje lokalne političko-sportsko-veteranske aktivnosti. Markuševi medijski istupi i objave na društvenim mrežama u proteklih nekoliko godina obiluju netrpeljivošću prema Srbima, pa onda i prema HDZ-ovoj koaliciji sa SDSS-om, te zalaganjem za slobodnu javnu upotrebu ustaškog pozdrava "Za dom spremni". Ne treba isključiti da su Markuševi stavovi bili neka vrsta inspiracije Danijelu Bezuku, ali istražitelji tokom osam mjeseci, svjesni političkog dahtanja za vratom, nisu uspjeli pronaći ništa što bi dokazalo da je Markuš bio Bezukov pomagač ili da ga je nagovorio da zapuca po Banskim dvorima i policajcima iz osiguranja. Ni Markuš, ni itko drugi iz relativno uskog Bezukovog obiteljsko-prijateljskog kutinskog kruga. Zašto bi SOA, MUP i DORH zataškali dokaze o upletenosti Damira Markuša ili bilo kojeg drugog lokalnog političkog ili braniteljskog aktivista proustaške provenijencije? Tko bi se od profesionalaca u policiji, sigurnosnoj službi i tužiteljstvu usudio zanemariti takve dokaze i riskirati da netko iz "ćelije" ponovo zapuca? I opet: zašto bi istražitelji to učinili?

Plenković se, međutim, teško miri s time da stravični događaj, prema dosad dostupnim činjenicama, nije imao organiziranu političku pozadinu i ozbiljnu terorističku pripremu. On neće biti zadovoljan dok ne dobije odgovore na sva pitanja, odnosno one odgovore koje očekuje da mu donesu, premda bi mu moralo biti jasno da na neka od njegovih pitanja nije moguće naći odgovor, s obzirom na to da je Bezuk mrtav: čak kad bi se i saznalo tko ga je naučio da puca iz automatske puške, kako ustanoviti zašto ga je taj netko podučavao baratanju oružjem?; kad bi se i ustanovilo tko je Bezuku dao ili prodao pušku, kako utvrditi u kojem se trenutku to dogodilo i koja je bila namjera čovjeka koji je mladiću pomogao da se domogne oružja? Naprosto se širom svijeta događalo i događa da ljudi, pa katkad i premijeri i predsjednici, izgube život u napadima psihički rastrojenih osoba kojima okidač može biti bilo što iz zone njihovog nezdravog interesa i opsjednutosti, pa tako i društvena atmosfera vezana uz političke i ideološke podjele. Inzistiranje da se dokaže zavjera ne pomaže nikome i ničemu, osim Plenkovićevoj tezi da su njegovi nabrijani politički protivnici zdesna spremni na sve da mu naude.

No ona premijerova "šira slika" – "big picture" – morala bi, barem u drugom planu, sadržavati i njega, Plenkovića, kao i stranku i Vladu kojima je na čelu. Umjesto pritužbi na račun represivnih tijela, korisnije bi bilo da je tim institucijama osigurana zakonska poluga za kazneni progon veličanja ustaštva, a ne da se već godinama ustrajava na "dvostrukoj konotaciji" pokliča "Za dom spremni". "Dvostruka konotacija" uvijek je mač s dvije oštrice.