Često iz ratom pogođenih područja izvještavamo o povratnicima, mahom starijim ljudima, koji žive u krajnjoj neimaštini. Priča o 40-godišnjem poljoprivredniku Željku Rađenu iz Otišića kod Vrlike, jedinom dalmatinskom uzgajivaču sorte ovaca ‘ličke pramenke’ koju je država zaštitila kao autohtonu sortu, govori da ima onih koji su se vratili da bi privređivali, ali i davali primjer da se od zemlje, pa bila bezvodna i škrta, može živjeti. Željko je uspješan stočar s preko 500 grla ličke pramenke, a kako je u toku sezona janjenja, pretpostavlja da bi njegovo stado barem privremeno moglo narasti za još 400 janjadi. Željko je rođen u Otišiću, po površini najvećem selu na području nekadašnje sinjske općine.

- Prije rata u selu je živjelo 1.200 stanovnika - kaže Rađen koji je iz sela s porodicom početkom devedesetih otišao u Srbiju gdje je završio mašinsku školu, oženio se i skućio u Zemunu. I njega, njegovog brata Jovicu, a naročito njegove roditelje, majku Darinku i sada pokojnog oca Iliju nešto je vuklo nazad.

- Roditelji su se vratili prije desetak godina, prvo otac koji je podnio zahtjev za obnovu kuće, a onda i majka. Kuća je bila teško oštećena, pa smo je građevinskim materijalom koji smo dobili za obnovu ponovo osposobili - kazuje Željko koji se u Otišić vratio 2013. s namjerom da se bavi stočarstvom, odnosno da s majkom i bratom uzgaja ovce.

- Krenuli smo sa 150 grla i kupili matično stado ličke pramenke. Početni kapital smo dobili prodajom nekretnina - kaže Željko dok pomaže ovcama kod janjenja, a svako janje važe jer su takvi propisi za ovce iz matičnih stada. Ovce ove sorte su otporne na zimu i imaju kvalitetno meso, a zbog ispaše imaju i posebnu aromu, zbog čega su janjad vrlo tražena kod ugostitelja od Splita do Sinja. Osim od prodaje janjadi, Željkov OPG ostvaruje prihod i od ovčje balege koja je također vrlo tražena.

- To je ekološko gnojivo, a prodajemo ga za maslinike, vinograde i staklenike s cvijećem u južnoj Dalmaciji, od Ploča preko Pelješca do Dubrovnika jer je zemlja tamo još oskudnija. Naravno, dio bacamo i na njive jer se zemlja pod livadama koje kosimo ovcama za ispašu iscrpljuje, pa nakon gnojenja i trave ima više – kaže naš sugovornik. Jedino od čega ne ostvaruju prihod je vuna koju nitko ne otkupljuje.

- Znamo da ima jedna tvrtka u Sloveniji koja se bavi otkupom vune i plaća u naturi, ali to nam se ne isplati zbog dugog puta. Ovce strižemo, a vunu poklanjamo pa ljudi pletu za svoje potrebe. Čak i da postoji organizirani otkup, vuna je neisplativa jer je uvozna mnogo jeftinija – govori. S obzirom da je ovo pust kraj jer u Otišiću danas živi tek tridesetak stanovnika od kojih su Željko i Jovica najmlađi, zemlje ima pa ovce napasaju i na zemljištu odsutnih komšija koje su im dale punomoć za korištenje.

- Sada kod Hrvatskih šuma apliciramo da nam daju još pašnjaka u najam. Nadamo se da ćemo ih dobiti, pogotovo nakon što je izmjenama propisa otežano da zemljišta na osnovu puke prijave u registar, u najam dobivaju ljudi iz drugih krajeva, a što je ranije bio čest slučaj pogotovo u Lici – kaže rađen. Željko dobiva i poticaj koji je po grlu kod matičnih stada dva puta veći nego kod ‘običnih’. Svaka ovca mora imati zabilježen rodoslov s obje strane, mora imati ušnu markicu i biti čipirana. Zbog veterinarske kontrole ovce ne pate od bolesti, a jedina opasnost su vukovi.

- Imamo pse koji čuvaju ovce od vukova – šarplaninca i kavkaskog ovčara. Osim njih imamo i dva škotska kolija koja služe za vraćanje izdvojenih ovaca u stado, a svaki od njih napravi više od dva čobana - kaže Rađen koji međutim nema sreće s projektima za dobivanje sredstava. Za projekt pomoći OPG-ovima u manjinskim zajednicama, ekonomska veličina OPG-a nije smjela biti veća od 3.500 eura, a on s 500 ovaca ima nekoliko puta više. Sredstva bi mu trebala jer mu mehanizacija postaje stara i istrošena. Prije svega trebale bi mu balirke i priključne cisterne za vodu. No voda je najveći problem Rađenovih koji se snalaze skupljanjem kišnice ili molbama da im Grad Vrlika po povoljnoj cijeni doveze cisternu vode. Kopanje bunara prilično je upitno; neki su to pokušali i ustanovili da je voda tek 120 ili 150 metara pod zemljom, pa bi za izvlačenje trebale snažne pumpe.

- S obzirom da u našem selu nema vodovoda, gradske vlasti imaju razumijevanja za nas. Ipak, gradnja vodovoda je za Vrliku prevelika investicija koja bi bila moguća samo preko EU fondova - ističe Rađen i dodaje da mu je pomoć što je u njegovom dijelu sela, struja stigla prije nekoliko godina. Na pitanje kako on, brat i majka mogu izdržati tempo rada, odgovara da je držanje stoke jako zahtjevno jer više puta dnevno moraju brinuti o njoj.

- Obično se kaže da tko ima stoku, ima 500 radnih dana godišnje. Naravno, postoje mjeseci kad se baš intenzivno radi; najnapornije je kod janjenja zbog administracije, ali i kod pripreme hrane za zimu jer za 500 ovaca treba mnogo sijena. Imam radnike i prijavljujem ih, ali to je težak posao i ljudi izdrže pola godine ili godine. A kako je ljudi sve manje, teško je doći do njih. Ipak, uz volju i znanje OPG se može uspješno voditi i od toga lijepo živjeti. Iako je posao naporan i zahtjevan, imamo svoju slobodu, živimo daleko od gužve i stresa. Vrlika udaljena 12 kilometara gdje sređujemo administraciju i liječnika, niti Sinj udaljen 25 kilometara gdje idemo u nabavu zbog veće ponude, ne čine nam se predalekima – govori Rađen. Dio slobodnog vremena troši na rad lani formiranog VSNM-a Vrlike čiji je predsjednik.

Kako je spomenuto, Željko i Jovica su najmlađi stanovnici sela. Preko ljetnih i zimskih raspusta Željku se priključuje porodica – žena Snježana, inače rođena Beograđanka, kćerka Milena koja sada ide u treći razred osnovne škole i troipogodišnji sin Vuk koji u igri pokazuje interes za očevo zanimanje. Međutim, nemaju vršnjaka za druženje u skoro pustom selu.

- Zato bi mi bilo drago da se u Otišić vrati još ljudi koji bi se bavili stočarstvom, da nas bude što više kako bi se udružili. Znam i da je za pokretanje OPG-a potreban početni kapital. Zato sam spreman da onom tko se vrati ustupim deset ovaca i jednog ovna da ima za početak - poručuje Željko.