U sastavu opštine Udbina nalazi se selo Grabušić. Iako je stanovnika po podacima s posljednjeg popisa svega 66-oro, mještani kažu da ih je svake godine sve manje. Najudaljeniji od svih, bez prilaznog puta i daleko od civilizacije, živi Manojlo Mane Korać s 84-godišnjom, teško pokretnom majkom Anđelijom. Mane, autentični Ličanin, kako imenom tako i neizmjernom ljubavi prema svom kraju, rodio se u Grabušiću prije 44 godine. U periodu kada je stasao u momka, koji je mogao otići u potragu za drugačijim i lakšim životom, desio se rat, a Mane je sa roditeljima izbjegao u Srbiju.

- Bili smo pet godina u izbjeglištvu kod Valjevske Kamenice. Živjeli smo u nekoj vrsti zajednice sa tim ljudima. To područje nije bilo ni predviđeno za izbjeglice, pa nismo mogli računati na bilo koju vrstu humanitarne pomoći. Pomagali smo seljacima koji tamo žive odrađujući najrazličitije poslove, a oni bi nam davali hranu ili ono što nam je potrebno, pa se čak i koji dinar mogao zaraditi. Ipak, nemoguće je biti u nečijoj tuđoj kući doživotno. Nije bilo mnogo izbora. Roditelji nisu imali nikakva primanja, ja nisam imao stalan posao i jedino što je tada bilo logično jeste da se vratimo svojoj kući. Ovdje su roditelji i baka, koja je tada živjela s nama, mogli da ostvare penziju ili socijalnu pomoć, zdravstveno osiguranje. Nama je to bilo sasvim dovoljno, jer je bilo više od onoga u izbjeglištvu - prisjeća se Korać.

- Teško je bilo probiti se do kuće koliko je sve bilo obraslo i zapušteno. Krda divljih svinja svakodnevno su obilazila oko kuće. Trebalo je u takvim uslovima sve nekako prilagoditi potrebama troje starijih i bolesnih ljudi koji će tu živjeti. Dosta su nam pomogli ljudi, različite nevladine organizacije i Crveni krst. Od njih smo dobili nešto materijala za adaptaciju kuće, malo stoke pa čak i mehanizacije kako bi mogli nešto raditi. Meni je to bilo sasvim dovoljno da se krenem baviti stočarstvom, jer sam znao da nemam drugih mogućnosti - kaže Mane.

U Korenici i Udbini nije pokušavao tražiti posao, svjestan činjenice da nema mogućnost da putuje, a s druge strane ni da ostavi troje starijih ukućana same. Nabavio je ovce i krave te odlučio da se time bavi u sasvim pustom selu.

Od dana kada su se Koraći vratili u selo pa sve do prošle godine, nisu imali čak ni struju. Punih šesnaest godina napora da dobiju struju bilo je uzaludno, sve do prošle godine kada su dobili solarne panele i kada je svjetlo konačno zasijalo u njihovom domu. Otac i baka taj dan nisu dočekali, ali je ionako težak život konačno postao za nijansu bolji.

- Slušajte, na sve se čovjek navikne, pa tako i na život bez struje. Da je teško - jeste, ali je jednako teško to objasniti ljudima koji nisu imali ista iskustva. Dugi sam niz godina pokušavao da struju žicom dovedemo u selo, ali to nije bilo izvodljivo iz nekoliko razloga. Najgore je bilo zbog roditelja, oca koji je ionako slabo vidio, te bake koja je već tada bila dementna - skromno kaže naš sugovornik.

Danas Mane i Anđelija žive sami, na kraju sela u nepristupačnim uslovima. Do njihove kuće nema čak ni seoskog puta. Glavni put ka Korenici udaljen je četiri kilometra, Korenica odatle još deset, a Udbina preko dvadeset kilometara. Za sve ono što mu treba, Korać mora pješke brdom do asfalta, a preko brda i pašnjaka do njegove kuće mogu tek vrsni poznavaoci ovih krajeva. Anđelija je već u poznim godinama, a nakon operacije u kojoj joj je odstranjen bubreg, teško i pokretna. Kroz selo ne vozi pokretna trgovina, medicinske službe ovamo ne zalaze, pa su majka i sin najčešće prepušteni sami sebi.

- Imam traktor kojim mogu do puta, preko brda, a onda uvijek naiđe neko, ili nekoga pozovem da me odveze do Korenice kako bih uzeo ono što nam treba. U vrijeme kada nije sezona poslova oko kosidbe ili kad je manje obaveza oko stoke, odem i pješke do grada. Sat vremena tamo i sat u povratku nije mi problem prepješačiti, a nekada je i bolje nego plaćati previsoku cijenu nekome da te odveze. Put je stvarno loš, nije to čak ni ona prohodna seoska staza i zaista je teško doći ovamo, osim terenskom vozilu. Problem je kada treba doći veterinar ili neko od otkupljivača janjaca, teladi, pa oni često negoduju. Kako je prihod od prodaje stoke jedini koji imam, onda je u neku ruku sreća što ljudi ipak dođu, a navikli na svakakve uslove i oni su bolje pripremljeni vozilima za ovakve terene - kaže Manojlo.

Ono što bi mu olakšalo svakodnevicu jeste bar put. Dvije godine njegova majka Anđelija bila je vezana za krevet. Do nje nisu mogli ni doktori, ni medicinske sestre, ni njegovateljice koje u većini drugih krajeva obilaze stare i nemoćne osobe. Pomagao je samo Mane, uz sve obaveze i poslove koje je svakodnevno imao. To joj je bio dodatni motiv da se ne preda, već da u osamdeset i četvrtoj godini ponovo stane na noge. Danas se teško kreće uz pomoć hodalice, ali zadovoljna je da bar može sama o sebi brinuti. Najteže od svega ipak im oboma pada samoća, zbog koje Anđelija nerijetko zaplače.

- Kada sam se udala u ovo selo, bilo nas je pet familija pa se može reći da je i bilo naroda. Puno se radilo, čuvala se stoka, orala se zemlja s konjima, a pješke se išlo do grada po petnaest kilometara kako bi se trgovalo. Jeste bilo teško, ali kada smo izbjegli bilo nam je još teže. Nije ona sredina za nas, ne možemo mi bez naše Like. Sve je bilo porušeno i zapušteno, ali opet naše. Hrane smo imali, narod koji se ranije vraćao pomagao nam je, pa smo stali na noge. Nismo imali struje ni vode, ali eto - struju smo dobili prošle godine, pa nam je lakše. Najteže je to što nema naroda, da ti šta zatreba nema ti ko ruke pružiti, nemaš sa kim popričati ni nasmijati se. Ničega ja željna nisam nego naroda, jer ko može voljeti samoću? Niko. Zato često zaplačem, zbog Mane više nego zbog sebe - pripovijeda Anđa, ne skrivajući uzdah i suze.

Ni ljudi, ni puta, ni razgovora, ni pomoći kada im zatreba, ništa osim prirode, teškog života, stoke i mukotrpnog rada. Tako danas žive Koraći, u 21. vijeku u kojem mnogi svega toga imaju više, samo skromnosti i zadovoljstva neuporedivo manje.