Malo se kontinentalnih gradova i krajeva Hrvatske može usred ljeta pohvaliti živošću na ulicama, punim kafićima, gužvom oko trgovačkih štandova, raspjevanom omladinom. Glina, recimo, dobar je primjer. ‘Ali ne’, objasnit će nam prodavačica u pekarskom kiosku na ulazu u to banijsko mjesto, ‘ovo je zbog koncerta. Inače baš i nema prometa, stane tu i tamo poneki kamiondžija da kupi burek.’ A sve ovo naroda što se muva sad, oni su baš na odlasku, njih 50 tisuća, ili 30, ili 60, ne zna se točno, ima ih odsvukud, vidi se i po registracijama. ‘Ima puno stranih, ne bosanskih’, kaže, ‘nego pravih stranih.’
Doslovno stotine zastava; navodno su tu od Dana državnosti. Pokraj njih nailazimo na jumbo-plakate s najavom glavnog muzičkog događaja sezone. Sve je to umješno spojeno s Danom grada Gline i Danom pobjede i domovinske zahvalnosti
Na dolasku iz smjera Petrinje i Marinbroda gledamo kako se kolovoško sunce odbija o maglu što se iz doline rječice Gline lijepi uz nevisoke padine gora rastegnutih južno. Nije gusta magla, više je maglica, fluidni talog žege i omorine. Nema vjetra, pa državne zastave po kandelabrima uzduž glavne ceste između centra Gline i sela Prekopa miruju kao uštirkane. Doslovno stotine zastava; navodno su tu od Dana državnosti. Pokraj njih nailazimo mjestimično na jumbo-plakate s najavom glavnog muzičkog događaja sezone. Sve je to umješno spojeno s Danom grada Gline i Danom pobjede i domovinske zahvalnosti. U zgradi općine ne nalazimo gradonačelnika Stjepana Kostanjevića ni njegovu zamjenicu Branku Bakšić. Provjeravamo i na internetu, ali nema posebnih upozorenja, ako ne računamo neka poput onog za suzbijanje komaraca larvicidnim tretmanom.
Komunalci u parku preko puta za to vrijeme privode kraju detaljno pospremanje i čišćenje prostora oko montažne bine, dok pokraj njih kolnikom prolazi vesela kolona posjetitelja svečanosti održane na gradskom stadionu prethodnu noć. Nakratko komentiramo prizor s dvoje građana ispred općinske porte. ‘Hvala njima na posjeti, ali zaboravit će Glinu prije nego što izađu iz nje. Pa šta da nas i pamte? A nema života ako ga ima samo jedan dan u godini, i to ti je to’, rezolutna je starija jedna žena. Mlađi muškarac samo se osmjehuje, kima glavom, čini se da joj povlađuje, usput piše nešto u mobitel.
‘A to je Dražen Žanko sinoć nastupao, je li’, obraćamo se njemu, i pokušaj konačno uspijeva. ‘Neee, Thompson bio, bio ustvari i Žanko, ali Thompson je glavni’, progovara čovjek, no tu mu odmah priznajemo da se šalimo, dodajući da znamo listu izvođača. Uostalom, nismo ovdje primarno radi Marka Perkovića, u protivnom bismo došli dan ranije da i njega vidimo. Ali jesu nam zanimljive lokalne okolnosti koje omogućuju posjetu toga crnog cirkusa i Glini, u sklopu većeg projekta koji podjednako uključuje estradu i Crkvu, te određene stranke i udruge. Iznad svega, međutim, interesira nas taj život kojeg nema, a traje.
Glina dakako uvelike funkcionira kao diptih određen etničkom različitošću. U općini koja broji oko devet tisuća stanovnika, nešto više od dvije trećine su Hrvati, ostalo Srbi. Prije rata je tu bilo puno više ljudi, možda i dva i pol puta, a omjer je bio obrnut, ugrubo kazano. Osnovni statistički pokazatelji otkrivaju i daljnju mijenu, po ekonomskoj razini: do rata je petrinjski Gavrilović u ovom kraju imao približno 17 tisuća kooperanata, jer je svaki seljak tovio barem jednu svinju za tu veliku mesnu industriju. Čuli smo da danas nema nijednog, pa više ni Gavriloviću baš ne cvjetaju ruže, pogotovo butne.
U općini koja broji oko devet tisuća stanovnika, nešto više od dvije trećine su Hrvati, ostalo Srbi. Prije rata je tu bilo puno više ljudi, možda i dva i pol puta, a omjer je bio obrnut
Takvi podaci djeluju pomalo nestvarno jer, primjerice, s 14 tisuća krava ukupnog lokalnog fonda, spalo se na današnjih nekoliko stotina. S gotovo šest tisuća radnih mjesta, na manje od tisuću. Od većih subjekata opstala je drvna industrija u vidu pogona Sherif grupe, i tvornica dječje hrane Vivera, nekoć dio Plive, danas u vlasništvu njemačkog HiPP-a. Ukinuta je i željeznička linija Sisak-Karlovac koja je ovuda prolazila nekoliko puta dnevno. Srbima u Glini, i naročito oko Gline, pritom je osjetno teže, s tim da ne treba objašnjavati razloge – bar neki aspekti jada su odavno više nego samorazumljivi. Kako im je točno, a tamo gdje i vuk sve rjeđe navraća, može se najbolje pročitati u čestim reportažama našeg redakcijskog kolege Vladimira Jurišića. On sam održava čitavu tu populaciju na Baniji i Kordunu – ali i šire, do Like i Dalmacije - još uvijek javnom činjenicom, dok su mimo njega zaboravljeni. U redu, ajde, ne baš sasvim, budući da na terenu funkcioniraju još poneke službe, mada su daleko premalene da sve zbrinu.
‘Nije tajna, najveći problem općenito su financije’, kaže nam o tome Željko Gavrilović, predsjednik glinskog Vijeća srpske nacionalne manjine. ‘Srbi pritom imaju svoje dodatne probleme, ali one osnovne dijele s Hrvatima. Trebala bi nam stacionarna ekspertna skupina koja bi istražila situaciju i sugerirala rješenja. To je što se tiče generalne slike, dok ova srpska ima uzroke u tome što su Hrvati već imali riješene izbjegličke svoje probleme, kad su se Srbi tek suočili s njima. I to nije obavljeno do danas, a nema sreće dok je tako. Što se tiče Thompsona, reći ću samo da to zapravo uopće nije stvar Gline.’
Gavrilović tumači da je iz Gline i okolice tek svaki peti ili šesti sudionik slavlja prethodne noći, ostalo su oni koji ilustriraju zašto se radi o organiziranoj pojavi iz puno šireg konteksta. No ima i Glina svoje probleme na istoj relaciji. Ovdje su 1941. ustaše izvele niz pokolja u kojim su stradavale po stotine Srba najednom, a vrhunac je bio onaj čuveni zločin sa spaljivanjem ljudi zatvorenih u pravoslavnu crkvu. Nakon akcije Oluja, hrvatske vlasti prenamijenile su Spomen-dom koji je na mjestu spaljene crkve podignut 1969. godine i nazvale ga Hrvatski dom. Prije mjesec dana, pak, postavljena je u Glini jedna senzacionalna memorijalna ploča, novi hit iz opet sve popularnijeg ciklusa Revizionizam & mitomanija, gdje taj medij trpi sve osim ćirilice. Ovo popločavanje posvećeno je ubijenim zarobljenim vojnicima Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske i njemačkog Wehrmachta. Inače, u istu poetiku se neposredno uoči Oluje uklopio i tada mladi Aleksandar Vučić, došavši iz Beograda mitingaški huškati glinske Srbe. No pustimo sad predsjednika Srbije, ima on dovoljno problema – kao i mnogi drugi zbog njega – s aktualnim izjavama mimo Gline.
Nazvali smo telefonski i Branku Bakšić koja je na funkciju zamjenice gradonačelnika birana iz redova srpske nacionalne manjine, kao nezavisna kandidatkinja. U prethodnom izdanju Novosti izjavila je da ne zna detalje incidenta s pločom, pa smo je upitali je li se u međuvremenu informirala, da bismo saznali kako je trenutno na godišnjem odmoru izvan Gline. ‘Moj stav je načelno jasan, ja sam antifašistkinja i ne slažem se s prekrajanjem povijesti’, ponovila je iskaz, ‘ali nemam ovlasti za to, ne mogu ništa poduzeti. I u raznim drugim pitanjima, npr. financijskim, ovisim o suradnji s gradonačelnikom.’
Nadalje smo se interesirali znači li to možda kako ona zbog tih drugih pitanja ne inzistira na onima prvim. ‘I to ima veze s tim, jer moram kumiti i moliti da ljudi dobiju put do svog sela, a to nitko ne radi osim mene. Skupljam okolo dobrovoljne priloge u novcu i radu da bi pripadnici srpske manjine dobili priključak za struju. I premda sam uvjerljivo pobijedila na izborima, jer ljudi znaju što od mene da očekuju, kolega iz vijeća koji je ovdje i predsjednik SDSS-a nije se udostojio da mi čestita. Kažem to jer sam jako nezadovoljna odnosom, pošto bismo mi morali surađivati, radi tih ljudi’, rekla je Bakšić.
Na ulici i dalje nailazimo na političke turiste, mnogima se još ne žuri na put. Pojedinci se ističu po raznim prepoznatljivim simbolima čija dovitljiva rješenja, donedavno smišljana zbog određenih zabrana, više nema smisla posebno nabrajati. Ako je pjevaču službeno dopušteno da na masovnim skupovima koristi fašistički pozdrav, ako po novome pijani hrvatski branitelji koji prijete smrću nisu kršitelji zakona, nismo ni mi pozvani da remetimo idilu. Sve tako razmišljajući naletjesmo i na zaljubljeni par u tzv. domoljubnim majicama, a oni se obradovaše interesu našeg fotografa. ‘Aa, pa za koje je to novine’, pita cura, s blagim dijasporskim akcentom. ‘Za tjednik Novosti’, veli kolega, ‘iz Zagreba’. I drago im je bilo, nema veze što očito nisu čuli za naš medij, te su otišli razgaljeni, ne puštajući jedno drugo. Ljubav iznad svega.
Uz kružni tok u centru promatramo spomenik Josifu Runjaninu, skladatelju hrvatske himne – uglazbljene u kući iza ugla – a ispred njega sjedi vidno alkoholizirani muškarac, i to jedva sjedi. Ali, jedini je danas koji ne izgleda kao da je previše popio radi nacionalnog interesa, nego onako. Dalje se pruža Zagrebačka ulica, odmah u blizini je i veliki glinski zatvor. Zagrebačka je devastirana, poput konzerviranog primjerka štete rata i poraća. Lagano prolazi glomazni tamni džip iz kojeg odjekuje nešto bolno o Hrvatskoj, inače nigdje ni žive duše, sve se razbježalo od zvizdana. Natrag u glavnu ulicu, gdje se poneki lokalni namjernik u zaštiti sjene izdvaja neangažiranom majicom, i još zarolanom s trbuha nagore, radi hlađenja.
Upoznajemo umirovljenog glinskog suca Radovana Jovića koji sve skupa sažima u jednu riječ – potonuće. Dobivamo i širi opis: ‘Nisam bio za ovu državu, ali joj nisam niti stao na put. A ispala je takva da je sva njezina privreda, što se ovog kraja tiče, slabija i od sive ekonomije u onoj nesretnoj Krajini. Kažu da je Jugoslavija propala zato što nije valjala. Ne slažem se, vidim da ovo ne valja. Ne što se zove Hrvatska, iako je jasno da je ovdje Srbima teže nego Hrvatima. Nego ne valja jer se ovakva jadna demokracija ne može nositi s tolikim indoktrinacijama. To je što se tiče generalnog nivoa. A za nas ovdje mogu reći samo da se ne bi smjeli svađati međusobno, niti dopuštati više da nam netko sa strane unosi razdor.’
Na kraju razgovaramo i s Goranom Davidovićem, gradskim vijećnikom s nezavisne liste na čelu s Radomirom Lončarevićem, koja je proljetos uspješno obranila Glinu od gradnje deponija azbesta pokraj tvornice dječje hrane. Sugrađani su ih prepoznali, dali im odmah četiri od 17 mjesta u vijeću, iako su se aktivirali tek par mjeseci uoči izbora. Njih četvoro pokazali su se vijećnicima koji ne drže toliko do etničkih prioriteta, i čini se da je to unijelo nešto svježeg zraka u politički život Gline. Davidović je inženjer sigurnosti rada u Gradskom groblju, bio je direktor javnog poduzeća Komunalac.
‘Željeli smo pokazati ljudima’, veli, ‘da ne moraju pristati na zadane okvire koje postavljaju veće stranke. No kad je riječ o međunacionalnim pitanjima, ovdje se u pravilu ne osjeća takva tenzija kao sad. Ne bi se trebalo njoj posebno ni čuditi, doduše, s obzirom na sve gore materijalne okolnosti.’
I odavde mladi bježe u Irsku, posvjedočio je netko od naših sugovornika. Ostaju pretežno starci, a disbalans je osobito izražen među Srbima; oni su već nakon povratka bili u prosjeku stariji. Starcima je namijenjen i najveći poslovni bum u gradu - sve veći broj staračkih domova, dosad 17, od malih do većih, i od zakonskog minimuma s četiri kreveta, do preko 70. Biznis cvate na doznakama sa zapada. Ne spominje se dioba domova po narodnosti, mada je naivno pomisliti da i toga nema. Ali ne bi bilo loše malo se odmoriti od toga pred smrt, kad se zna da je u Glini i tretman odavno umrlih tako pomno etnički dirigiran.
