>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Naš i njihov građanin

Civilno društvo u Hrvatskoj danas odražava hegemone silnice u državnoj sferi. Zamišljeno kao liberalna korekcija liberalne vlasti, dakle kao manja čarka u obitelji, ono je sada postalo poprištem borbe crnih i žutih, fašistoidnih i liberalnih. U toj obitelji istinska je ljevica neželjeno nahoče

Nije rijetkost u kritički nastrojenim krugovima čuti kako je u današnjem društvu, a pogotovo u nas, građanin zanemaren jer je svu vlast (zlo)upotrijebila politika. Pod politikom se tu odmah krajnje redukcionistički misli samo na političke stranke, koje da su si, po ovom naivnom predteorijskom tumačenju, uzele državu pod svoje, kao leno ili naprosto plijen nakon svog legitimiranja u izbornoj pobjedi. Trenutna situacija ‘bezvlađa’, kad izvršna vlast u Hrvatskoj, u svome vladinom vrhu, iz poznato nepoznatih razloga već drugi mjesec nije formirana, većini je razlog da potvrde svoju predrasudu o svevlasti ove suženo shvaćene politike koja se, eto, s nama poigrava, a mi je uredno građanski biramo. To vrijedi prije svega za tzv. političke analitičare, čiji posao je, zašto što su preblizu partijskim centrima moći, krajnje obesmišljen u trenucima kad je u njima veliko komešanje. Sad ni njihova ‘duboka grla’ u tim strukturama, inače dovoljna za ‘političku informiranost’, nisu od neke vajde.

Za razliku od toga, manjina uviđa kako i bez te ‘svemoguće’ vlasti život građana funkcionira i dalje normalno. Pod čime se, naravno, misli na redovno izvanredno stanje, onu prozu građanskog života koja se za većinu pokazuje kao svijet nereda i nemoćne izvlaštenosti. Sljedeći korak bilo bi pitanje tko onda više strukturira taj naš svakodnevni život. Je li to politička država ili nekakvo građansko, odnosno civilno društvo, u koje bi onda spadale i banke, korporacije i slična tijela koja danas stoje na mjestu gdje je nekad postojala narodna privreda? To pitanje postavlja samo manjina u manjini. Jer imati u rukama vrh državne izvršne vlasti još ne znači imati i hegemoniju u društvu.

Očito je dakle da je odnos između građana i političke sfere malo složeniji nego što nam se prikazuje. Pojednostavljenje po kojem s jedne strane postoje građani, koji onda izborima daju legitimitet političarima da se bave politikom, jer oni imaju pametnijeg posla (tzv. realne životne probleme – koji sad provaljuju kao jedna strana kratkog spoja natrag u politiku koja ih ‘ne vidi’, iako je koliko jučer većina tražila da se ona iz te sfere makne!), služi olakšanju funkcioniranja gospodstva jedne klase. One kapitala. Koja sad više i ne mora pisati ozbiljne političke programe, jer je u nju civilno društvo provalilo sa zahtjevom da samo omogući business as usual, a to znači cirkulaciju profita po trenutnim ‘globalno’ vladajućim zakonitostima. Čime se građanski kuca na i tako otvorena vrata. Jer svi ‘realni’ političari današnjice ne samo da su zagovornici biznisu ugodne okoline, oni i sami imitiraju u svojem radu poslovnjake, lidere po uputama menadžerske ideologije, u načinu kako upravljaju svojim, navodno još političkim organizacijama.

Liberalna ideologija davno je postavila okvir. Po njemu postoji građansko društvo i politička država. Odmah na početku stvaranja ove države, kad se paradigma mijenjala iz socijalističke u liberalnu, jedan od argumenata zašto to događanje trebamo gledati kao pozitivno bio je da će se ove dvije sfere napokon razgraničiti u svojoj čistoći. Napokon će se političari s demokratskom legitimacijom moći baviti politikom. A u privredi, koja u biti i ne treba biti polje demokracije, privrednici će se, oslobođeni političkog pritiska, baviti svojim poslom. Stvaranjem nove vrijednosti, bez štetne marksističke kritike proizvodnje profita. I onih gluposti da kapital nije vreća novca nego društveni odnos. No preimenovanje privrede u gospodarstvo dalo je odmah naslutiti da će prva gospodarska aktivnost u novoj državi biti grabež imovine, uz izvlašćivanje većine iz odlučivanja ne samo o obliku vlasništva (još danas se fabricira mit kako je većina htjela vlast krupnog privatnog kapitala), već i o bilo kakvom smjeru privrednog razvoja. Samoupravljanje je dokinuto zakonom i postupno zamijenjeno upravljanjem ljudskim resursima. Isprva u okviru tehnologije ‘vožnje bicikla’ koji ne smije stati da vozač ne bi pao, u aranžmanu vladajućih familija, a poslije i šire. Pregnantno je tu potrebu za tržišnom privredom, a u odnosima materijalnog zbrinjavanja, dakle u civilnom društvu, tada izrazio jedan od dosljednijih politologa, pokojni Ivan Prpić. On je hvalio tržište kao posredovanje, pošteno govoreći ne bez potrebe korektiva, za razliku od totalitarne socijalističke neposrednosti zadovoljenja materijalnih potreba. Jer što je socijalizam? Pa to vam je pokušaj da se cjelina života stanovništva određenog teritorija ustanovi kao realna zajednica. Zato i zvati ga realnim, a takav je svaki, nije sasvim promašeno. To je društvo pokušaj zadovoljenja potreba uglavnom seljačkih masa, putem promjene u ‘karakteru naroda’. Putem industrijalizacije. No tu je na djelu ‘industrijalizacija bez civilizacije’, a to znači bez pograđanštenja individua. Falio je dakle građanin, jer je normativno osigurano građansko društvo bio (u socijalizmu i postsocijalizmu, gotovo jednako) još nerealizirani program. Profesor Prpić bio je u jednome u pravu, kad je primijetio da je ‘uvođenjem’ demokracije, pa onda i ‘pravog’ civilnog društva, odmah zatrta i svaka načelna rasprava o njegovoj prirodi.

No je li to jedini mogući pristup odnosu ovih sfera? Uz opasku Žarka Puhovskog u ‘Leksikonu temeljnih pojmova politike’, koji je izdala Školska knjiga 1990., da se u ne samo našoj tradiciji brkaju pojmovi građanina i državljanina te da je u klasičnoj novovjekovnoj tradiciji građanin (bourgeois) ‘oznaka za čovjeka kao subjekta u odnosima civilnog društva, dakle u odnosima zbrinjavanja materijalne egzistencije’, dok je citoyen ‘politički subjekt u demokratski ustrojenoj zajednici’, dakle državljanin.

Za razliku od liberala koji, baš kao i naši vulgarni državotvorci, u državi vide osnovu političke zajednice, onu sferu koja nadodređuje sve, pa i ‘vlastito’ civilno društvo, naravno u formalnoj odvojenosti (‘Što je narod i njegovo civilno društvo bez države’, mogli bismo prošireno parafrazirati poklič ‘zaboravljene’ novinarke Đurđice Ivanišević, ‘nego govno na kiši’), u lijevoj tradiciji, od Lenjina do primjerice Gramscija, stvari stoje obrnuto. Civilno društvo je stvarna osnova države! Političko društvo ‘samo’ je kondenzacija društvenih odnosa i ‘metafizičko događanje’ buržoaske klase. I zato je, a ne samo zbog kazališta, Bertolt Brecht dobacivao svojoj, od fašizma ustrašenoj publici: ‘Ne buljite (u državu) tako romantično!’ U situaciji kad, Gramscijevim riječima, pred sobom ponovno imamo buržoasku ‘integralnu državu’ kao hegemoni projekt jedne posebne klase – međunarodne buržoazije, nama treba političko ‘potpuno drugog tipa’ od onoga koje vlada na primjer u stranačkom sistemu u Hrvatskoj. Za razliku od onih koji nas plaše totalitarizmom u slučaju ‘miješanja sfera’, jer svaki čovjek mora imati jednako pravo da spava pod mostom, nama treba dijalektičko jedinstvo civilnog i političkog društva.

Civilno društvo u Hrvatskoj danas odražava hegemone silnice u državnoj sferi. Zamišljeno kao liberalna korekcija liberalne vlasti, dakle kao manja čarka u obitelji, ono je sada postalo poprištem borbe crnih i žutih, fašistoidnih i liberalnih. Dakle i opet čarka u široj, na jedan način shvaćenoj građanskoj obitelji. U njoj je istinska ljevica neželjeno nahoče. Zato nam je potreban naš prostor političkog, prostor novih političkih organizacija odmaknut od kapitalo-parlamentarizma i njegovog civilnog društva. Da i naš građanin može nešto reći i učiniti njihovom.

1/1