Na Baniji i Kordunu u posljednje vrijeme bilježimo nekoliko uzastopnih priključenja povratničkih obitelji na elektromrežu, zahvaljujući agilnijoj suradnji Centara za socijalnu skrb, lokalnih zajednica, SNV-a i nadležnog ministastva, odnosno Vlade RH.
Smatram da Gojko mora svakako u dom. Očigledno nije više u stanju da brine o sebi. Možemo mu osigurati smještaj u domu, ali on to ne želi - socijalna radnica Dubravka Miličić
Svima njima uglavnom je bio problem novac kojim su morali platiti novo priključenje, jer je riječ o ljudima čija su mjesečna primanja manja od 1.000 kuna. Činjenica da su prije četrdeset godina imali struju i priključke uredno platili, nije im sve ove godine bila nikakva olakotna okolnost. Hrvatska elektroprivreda bila je jasna da jasnija ne može biti – nemaš novca za novi priključak, nema struje. Kruti stav HEP-a nije se promijenio ni za dlaku, ali koordinirana akcija gore navedenih institucija daje rezultate, pa su državne blagajne odškrinule vrata dobro zaključanih sefova i pomalo plaćaju elektrine usluge. Oni koji još nisu dobili struju, neslužbeno saznajemo, dobit će je uskoro. No da li će sijalica zasvijetliti u kući Gojka Samardžije iz Crevarske Strane, kraj Vrginmosta, ovoga trenutka nitko ne može jamčiti.
Naime, Gojko je imao struju sve do 2012. godine. Od 800 kuna skromne socijale redovito je plaćao svoje obaveze i sve je bilo u redu. Jednoga dana susjeda je angažirala ‘divlje’ radnike iz BiH za građevinske radove, a kako nije imala mjesta za njihov boravak, zamolila je Samardžiju da ih primi na konak. On je pristao, ali se prije toga dogovorio s radnicima da plaćaju struju i vodu, ne tražeći ništa drugo za uzvrat. Prolazili su mjeseci. Gojko je uplatnice za struju davao radnicima, no nakon nekog vremena struja je isključena uz obrazloženje da duguje nekoliko rata. Odmah je razgovarao sa gostima koji su ga umirili i obećali da će, koliko sutra, platiti dug. I zaista, nakon par dana struja je uključena i sve je naizgled bilo normalno.
Gotovo dvije godine radnici su ostali kod Samardžije i struje je bilo. No odjednom stiže poziv iz Suda jer se ispostavilo da radnici nikad nisu platili ni dinara za struju, ali su sa bandere elektrovoda prespojili žice i cijelo vrijeme krali struju za koju je domaćin smatrao da je uredno plaćena. Čim je stigla tužba, radnici su pobjegli, a Samardžija i danas obilazi sudove, Elektru, općinu i razne službe, tražeći rješenje. Svagdje je odgovor isti – najprije platite zaostatke od gotovo 9.000 kuna, pa će se ponovo priključite na elektro mrežu.
- Već sam dvije godine u mraku. Nisam imao pojma da se struja ne plaća jer sam bio priključen. Tko bi pomislio da će me tako prevariti ti divljaci. Pobjegli su glavom bez obzira, nazad u Bosnu, a ti Gojko lijepo plati devet hiljada kuna! Problem mi je i dokazati da to nisam ja prespojio. Kažu mi, to je tvoja kuća, struja je na tvoje ime ukradena i moraš platiti. Što sad? Sudski proces je u toku, kako će završiti ne znam, ali od ovih 800 kuna socijalne crkavice, to jednostavno ne mogu platiti. Čini mi se da ću i umrijeti, a struju neću dobiti - jada se Gojko Samardžija.
I bez tog, za Gojka nepremostivog problema sa strujom, ovaj samotnjak ima dovoljno nevolja. Dok iz susjednih kuća kroz dimnjake vijori dim, kod Gojka dim kulja kroz rubove vrata i prozora. Štednjak, za koji više ni ne pamti kada ga je i od koga dobio, potpuno je propao i strulio, pa se dim vraća u prostoriju. Svako malo otvara vrata kroz koja ulazi studen, a kada ih zatvori od dima se ništa ne vidi i jedva diše.
Ta trula peć nije Gojkov najveći problem. Naime, još kao dijete prebolio je tešku upalu mozga što je ostavilo trajne posljedice koje ga tište cijelog života. Teško govori, još teže se snalazi, ne zna čitati ni pisati, nikada se nije ženio pa djece nema, roditelji su pomrli i Gojko kroz život prolazi sam samcat, kako zna i umije. A u glavnom, ne umije. Kad primi onih 800 kuna, skupi se oko njega nekoliko lažnih prijatelja sklonih alkoholu, za čas ga nagovore da skrenu u birtiju na jedno piće. Samardžija ih posluša i nerijetko se, u sitne sate, prevaren, vraća kući sa jedva pola socijale. Idućeg mjeseca, u isti dan i sat ‘prijatelji’ opet vrebaju.
Da nije Gojkove prve susjede Ljube Slišković koja je odnedavno, iz Zagreba preselila na djedovinu u Crevarskoj Strani, njegov život bio bi još teži.
- Žao mi je tog čovjeka. Dobra je duša i mnogi ga iskorištavaju. Viđala sam ga zapuštenog, gladnog i nisam mogla ostati po strani. Vrlo često mu skuham ručak, pomognem mu da kupi potrepštine od onog novca koji je preostao nakon što su se namirili lažni prijatelji. Za njega bi bilo najbolje da ode u nekakav dom, ali on o tome neće ni da čuje - objašnjava Ljuba Slišković.
Predrag Mraović iz udruge Suncokret vrlo dobro poznaje Gojka i nerijetko mu, na razne načine, također pomaže.
- Nedavno su kod nas boravili volonteri iz Belgije. Doveo sam ih kod Gojka, iscijepali smo mu te složili pod krov sva drva za zimu i pokosili dvorište. Ali, to je samo kap u moru od onoga što Gojku treba. O njemu se netko mora ozbiljno pozabaviti, jer ovako on dugo neće moći - smatra Mraović.
Socijalna radnica u Vrginmostu, Dubravka Miličić, ohrabrujuće kaže da će prije zime Samardžija dobiti novu peć.
- Imamo tu njegovu potrebu na umu, ali to je samo mali dio njegova problema. Smatram da on mora svakako u nekakav dom gdje će o njemu brinuti. Očigledno sam nije više u stanju da se brine o sebi. Bez ikakvih problema možemo mu osigurati smještaj u domu, ali on to ne želi, pa smo nemoćni - objašnjava socijalna radnica.
