Talijanska grupacija UniCredit, vlasnica Zagrebačke banke, sprema se otpustiti gotovo deset posto svojih zaposlenika, iliti njih 12 tisuća – ako je vjerovati onome što prenosi agencija Bloomberg. Hrvatski mediji zapitali su se na tu vijest koliko bi otpuštenih moglo biti u Hrvatskoj, ali nismo za ovaj tekst motivirani pitanjem o broju naše čeljadi stradale u nesreći. Prije negoli UniCredit u trenutku štampanja ovog broja ‘Novosti’ objavi potpuniju informaciju o budućoj mu reakciji na manje prinose uslijed kamatnog pada, naime, pažnju nam je privukao jedan drugi aspekt problema. Forumski komentari na vijest o padu Zabe, recimo, bili su tako po svim očekivanjima razumljivo zluradi i zažareni.
Generalno, banke su zacijelo najomraženije institucije današnjice, pojava kojoj se s razlogom pripisuje krivnja za globalnu krizu i čemer nebrojenih ljudi diljem svijeta. I teško da bi se itko mogao osjetiti ucviljenim zbog toga što određenoj banci – ili čitavom financijskom sektoru – pada profit i zbog toga što i on dolazi na red za notorne bolne rezove. Ipak, malo tko će pomisliti da bi sve te kontrakcije ozbiljnije ugrozile status vlasničkog i menadžerskog sloja. Ispast će i njima koja vreća para iz kamiona kojim odvoze svoje mjesečne plaće, bonuse i dividende, ali neće ih na duge staze pogoditi ništa bitno teže, sve dok ne govorimo o sistemskim promjenama, a ovdje, nažalost, nije to na stvari.
Desetkovanje će zahvatiti isključivo niži bankovni personal, službenike na šalterima i slične, koji žive od nipošto velikog dohotka. One koji brutalnom sistemu doprinose u suštini koliko i svi mi s druge strane, korisnici kredita i ostala ucviljena klijentela. Samo zapadanje neke banke u nevolju zapravo ne treba radovati nikog osim njenih tržišnih konkurenata, dok se u općoj slici društvenih odnosa neće time promijeniti baš ništa. A nešto bi se promijenilo tek preobrazbom na strateškoj razini, koja se odnosi na krovni sistem i nosi – ako već ne njegovu propast – barem mogućnosti za razvoj unekoliko drukčijih banaka, tzv. etičnih.
