>

novosti logo

Društvo Društvo

Ne, Slavonski Brod neće postati hot-spot!

‘Novosti’ u zimskom izbjegličkom prihvatnom centru u slavonskobrodskom Bjelišu: Ovo nije i neće postati hot-spot, decidiran je ministar Ranko Ostojić. Danas je to doista tranzitni kamp, svojevrsni migrantski hospicij, ali već sutra, čak i mimo volje Hrvatske, Slavonski Brod bi mogao postati sabirni centar, dugotrajnija izbjeglička enklava u kojoj će unutrašnja regulacija biti brutalnija, a mogućnost izlaska iz nje puno neizvjesnija

Privremena prihvatilišta za migrante i izbjeglice na istoku Hrvatske (Tovarnik i Opatovac) nedavnom odlukom Vlade su zatvorena, a zamijenio ih je netom uređen megakamp u Slavonskom Brodu. Stižemo u prigradsko naselje Bjeliš, gdje je ranije bilo smješteno skladište Ine. Najprije odlazimo u press šator u kojem je ministar unutrašnjih poslova Ranko Ostojić održao brifing, a kasnije i odgovarao na pitanja novinara. Saznajemo da se migranti planski prevoze vlakom iz Šida do Slavonskog Broda, gdje prolaze administrativnu proceduru i nakon toga nastavljaju za Zapadnu Evropu. Osim toga, doznajemo i da se ozbiljno počelo raditi na izbjegličkom knjigovodstvu. Izbjeglice se sada, po novome, obavezno fotografiraju i uzimaju im se otisci prstiju. Iako to ministar ne spominje, nekako je jasno da bi taj migrantski registar kasnije mogao poslužiti, između ostaloga, i za moguće istražne procedure koje bi mogle posljedovati različitim oblicima deportacija i repatrijacija za sve one koji se ne uspiju provući kroz labirint sve restriktivnije evropske azilantske politike.

Da je vrag odnio šalu i da se neke zemlje Zapadne Evrope od izbjegličkih valova planiraju zaštititi na sve moguće načine govori i najnovija vijest iz Norveške. Oni se, istina, ne namjeravaju okružiti žicom, ali su u svojoj ambasadi u Ateni jasno istaknuli službeni dokument kojim se izbjeglice odbijaju od same pomisli da dođu u Norvešku. Ta skandinavska zemlja ne planira poštivati čak ni elementarne i još uvijek važeće međunarodne konvencije o izbjeglicama. Granicu će, prema novom propisu, moći preći samo oni koji imaju valjanu vizu. Svi ostali bit će deportirani, milom ili silom, neovisno o tome dolaze li iz Sirije, Afganistana ili nekog drugog ratom zahvaćenog prostora.

Očito je dakle da su nova daktiloskopska i biometrijska evidentiranja izbjeglica u skladu s novom pooštrenom azilantskom politikom. Istina, ministar Ranko Ostojić pokazuje stanovito neslaganje s evropskom praksom popisivanja izbjeglica.

Izbjeglice se sada, po novome, obavezno fotografiraju i uzimaju im se otisci prstiju. Iako ministar to ne spominje, nekako je jasno da bi taj migrantski registar kasnije mogao poslužiti za procedure koje bi mogle posljedovati različitim oblicima deportacija i repatrijacija

- Te podatke mi prikupljamo, ali ih zadržavamo samo za sebe. Ne planiramo ih dostavljati u Eurodac (skraćenica za Eurodaktiloskopiju, evropsku bazu otisaka prstiju izbjeglica i tražilaca azila, op.a.). Zašto? Pa zato jer su izbjeglice prvu zemlju šengenskog režima, dakle Grčku, već prošle. Ako je tome tako, onda je Grčka ta koja je dužna dokumentirati te ljude i slati podatke u bazu, a ne mi - kaže Ostojić.

I inače je Grčka u esdepeovskoj vladi – što je, usput rečeno, sukladno mišljenju Bruxellesa – označena kao glavni krivac za nekontrolirane valove izbjeglica. Zadnji im je ‘krimen’ bio taj što je neki dan štrajkalo brodsko osoblje na grčkim trajektima, pa se dva dana nije moglo preko Egejskog mora. Nakon toga uslijedio je val od nekih 30 hiljada izbjeglica.

Međutim, nakon gotovo dva mjeseca, izbjegličke se kolone sada ipak uspijevaju kontrolirati, kako na samom terenu tako i kroz statističku evidenciju. Ministar na presici kaže:

- Izbjeglice stižu u vlakovima s po devet vagona i u takvim kompozicijama je tisuću ljudi. Naš je policijski službenik obučen da svakoga evidentira u maksimalno tri minute. Izbjeglice se na ozemlju Hrvatske zadržavaju ne duže od četiri sata.

Po novome se dakle određuje sve, pa i vrijeme boravka izbjeglica, i ono je kontrolirano i jasno raspoređeno – rasipanja vremena, kao ranije u prihvatilištima na hrvatsko-srpskoj granici, u Slavonskom Brodu praktički nema. Protok izbjeglica striktno je određen propusnošću šest austrijsko-njemačkih prijelaza. Pisali smo o tome da će nomadski valovi iz Sirije, Afganistana, Eritreje, Pakistana, Iraka, Somalije, Etiopije i drugih zemalja biti pripuštani u srce Evrope sve dok, prije svega u Njemačkoj, omjer akumulacije ljudi i akumulacije kapitala ne dostigne optimalnu razinu.

U svakom slučaju, dok je izbjegličku masu u Opatovcu i drugim kampovima na istoku Hrvatske bilo puno teže držati pod kontrolom, slavonskobrodski kamp je u tom smislu strogo ograđen i homogen prostor u kojemu vlada 150 policajaca i oveća vojna četa. Mnogo je i volontera. Zbrke i nereda više nema, jer je postavljena transparentna prostorna rešetka kojom dominira šest velikih grijanih šatora za prihvat izbjeglica, a tu su i jasno naznačeni koridori kretanja izbjeglica, od šatora za registraciju i dezinfekciju, do mjesta za okrepu i dnevni odmor. Nakon takvih propisanih postupaka izbjeglice se vraćaju u vlak i nastavljaju put do slovenske Dobove i dalje.

Između policije i izbjeglica uglavnom nema jezičnog sporazumijevanja, odnos je mutav, uostalom, oni se međusobno ne razumiju. Postoji samo signaliziranje, odrješito mahanje rukom policajaca da se izbjeglice požure i da krenu u boks za razvrstavanje. Može se čuti samo poneko univerzalno ‘Go’ ili pak nervozni policajčev nekorektni lokalizam ‘Ćeraj to!’, što izbjeglice ne razumiju. Budući da su na sličnu proceduru na svojoj ruti nailazili i ranije, na neki je način njihova reakcija automatska, gotovo pa izdresirana, tako da je prolazno vrijeme, na zadovoljstvo svih, vrlo dobro.

Mora se znati da izbjeglice u sve zemlje na ruti ulaze bez dokumenata, što će reći da su im šanse da se skrase primjerice u prije spomenutoj Norveškoj nikakve. Svi koji uđu u Hrvatsku uz sebe imaju tek papir koji su dobili u Srbiji, u Preševu, koji onda pokazuju nadležnim organima u kampu u Slavonskom Brodu.

Spomenimo da se zanimljivim čini to privremeno ukidanje zakonitosti. Ono je vidljivo iz činjenice da izbjeglice uza se nemaju ni pasoš ni ličnu kartu. Tako se otvara mogućnost da nitko od njih više ne mora biti onaj koji je bio kad je krenuo na put i da si de facto svatko može izabrati novo ime, kao i neke druge identifikacijske podatke. Činjenica da se u posljednjih nekoliko mjeseci u Evropu uselilo više stotina hiljada ljudi bez identifikacijskih oznaka za svaki klasični policijski poredak, pa onda i ovaj evropski, predstavlja pravu noćnu moru. Ako sve ovo nije jasan dokaz da je identitet nužno nefiksirana i posve proizvoljna kategorija, onda ne znamo što jest.

Prilikom svakog ulaska vlaka u kamp, dakle svaka četiri sata, osjeća se neka napetost. Čini se da vlada svojevrsno kontrolirano uzbuđenje. Ovakvi tranzitni centri zapravo su visoko funkcionalna mjesta u kojima je sve strogo podijeljeno, kontrolirano i popisano

Prilikom svakog ulaska vlaka u kamp (dakle svaka četiri sata) osjeća se neka napetost. Čini se da tu vlada svojevrsno kontrolirano uzbuđenje. Dojmu da prisustvujemo nekoj velikoj ekskurziji doprinose i sve te naprtnjače, atmosfera užurbanosti i brojni jezici, kao u kakvom novovjekom Babilonu. Ovakvi tranzitni centri zapravo su visoko funkcionalna mjesta u kojima je sve strogo podijeljeno, kontrolirano i popisano. Stoga se iz svake izjave našeg ministra unutrašnjih poslova osjeća da je vrlo zadovoljan time kako je neutralizirao svaku potencijalnu opasnost koja bi mogla proizaći iz ovakvog masovnog fenomena.

Pri svemu tome ne treba zaboraviti ni lokalno stanovništvo. Pitamo konobara u Slavonskom Brodu što misli o kampu.

- Važno je samo to da je s burze zaposleno 300 do 400 ljudi na poslovima u kampu. Ostalo me u vezi s tim ne zanima - kaže nam ugostitelj u centru Broda.

To i jest smisao dobre policijske organizacije: da se potencijalno uznemireno domicilno stanovništvo primiri kroz radnu participaciju, a da izbjeglička karantena oku građanstva ipak ostane nevidljiva, odnosno da bude dozirana tek putem televizijskog dnevnika.

Da ekonomski moment igra važnu ulogu govori i podatak da je dio lokalnog stanovništva u mjestima na istoku Hrvatske rastužilo to što su se tamošnji kampovi rasformirali. Ne samo zato jer su se u tih četrdesetak dana uspostavile nemale emotivne veze između nesretnih migranata i lokalnog stanovništva, nego i zato jer je to bila šansa da se dugotrajno nezaposlivi ljudi barem nakratko zaposle. Kad smo već kod benefita, spomenimo podatak da je Hrvatska dobila pomoć od preko 16 milijuna eura. Inače, evropski povjerenik za migracije, unutarnje poslove i građanstvo Dimitris Avramopulos već je ranije najavio da je za Hrvatsku iz evropskih fondova osigurano 70 milijuna eura za razdoblje od 2014. do 2020. za pomoć vezanu uz migracije i sigurnosne izazove, kao i 120 milijuna eura za unapređenje infrastrukture kako bi se ispoštovala šengenska pravila.

U Slavonskom Brodu tokovi migranata su iskontrolirani koliko god se to može. Međutim, takva bi se normalizacija krize mogla održati samo neko određeno vrijeme. Naime, zatvore li se prijelazi na austrijsko-njemačkoj granici, možemo očekivati – što priznaje i sam ministar Ostojić – da će lančanom reakcijom, ‘odnosno domino-efektom na svim punktovima na balkanskoj ruti dosadašnja politika prihvaćanja migranata šaptom pasti’.

Zato i mislimo da je kamp u Bjelišu svojevrsna uvertira za nešto drugo, da tranzitni kamp koji komotno prima pet tisuća izbjeglica i koji u kriznoj situaciji kapacitet bez problema može podići za još pet tisuća nije ništa drugo nego uvod u drugi tip izbjegličkog kampa, u ono što se danas zove hot-spot (sabirni centar). Ministar Ostojić sve to decidirano odbija.

- Ovo nije i neće postati hot-spot, ovo je samo privremeno utočište - ponavlja.

Danas je to doista svojevrsni hospicij, prihvatilište za migrante koje je neka kombinacija kasarne, poljske bolnice i putničkog terminala. Ali već sutra to bi mogla postati dugotrajnija migrantska enklava u kojoj će unutrašnja regulacija biti brutalnija, a mogućnost izlaska iz nje puno neizvjesnija.

1/3