>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Nebojša Slijepčević: Mnogi i danas osjećaju sram ili strah zato što nisu Hrvati

Glavna junakinja mog filma, 12-godišnja Nina, ispričala mi je da je sa sedam godina slučajno u razgovoru s mamom shvatila da nije Hrvatica pa ju je pitala: ‘Jel’ sam ja Srbenka?’ Plakala je danima i pokušavala dokazati sebi i svima da to nije točno. Ta me priča užasnula: je li moguće da neko dijete rođeno 2001. u Hrvatskoj plače zato što nije hrvatske nacionalnosti?

Na nedavno održanom filmskom festivalu u Cannesu dokumentarni film ‘Srbenka’ Nebojše Slijepčevića, s temom utjecaja društva na živote djece srpske nacionalnosti rođene u Hrvatskoj nakon 1990-ih, osvojio je godišnju nagradu koju zajednički dodjeljuje sedam evropskih festivala dokumentarnog filma. Dokumentarac koji je u aprilu premijerno prikazan na festivalu Visions du Réel, gdje je i nominiran za nagradu, propituje nacionalističke mitove koji su i 25 godina nakon rata prisutni u hrvatskom društvu. ‘Srbenka’ je nastala u produkcijskoj kući Restart, producentica je Vanja Jambrović, izvršni producenti su Rea Rajčić i Tibor Keser, montažer je Tomislav Stojanović, snimatelj Bojan Mrđenović, dizajner zvuka Tihomir Vrbanec, dok je Ivan Zelić miksao zvuk.

Svjedoci smo da trenutno dominantna politika tolerira govor mržnje, da predsjednica na inauguraciju kao goste poziva ljude koji otvoreno šire govor mržnje, da se fašistički pozdravi pokušavaju uvesti u mainstream…

Kako je uopće došlo do filma?

Kad sam Olivera Frljića zamolio da prisustvujem probama za predstavu ‘Aleksandra Zec’, nisam znao da će iz toga nastati film. Pristupio sam mu s namjerom da naučim nešto od njega jer ga iznimno cijenim kao autora s obzirom na temu kojom se bavio, a tada sam smatrao da je moje prisustvo probama zapravo istraživanje za film koji će tek nastati. Za svaki slučaj sam ponio kameru i snimao probe. Drugi-treći dan na probu je došla 12-godišnja djevojčica Nina koja će postati glavna junakinja filma i već tada se vidjelo da na licu ima grč i napetost. To me privuklo i počeo sam je pratiti kamerom, a kad sam čuo njenu priču, shvatio sam da je to potencijalna filmska priča. Nina mi je ispričala da točno zna dan kad je shvatila da nije Hrvatica nego Srpkinja. Imala je sedam godina i slučajno je u razgovoru s mamom shvatila da nije Hrvatica pa je pitala ‘Jel’ sam ja Srbenka?’ jer nije znala da se kaže Srpkinja. To je, kako mi je rekla, bio šok za nju: plakala je danima i pokušavala dokazati sebi i svima da to nije točno. Ta me priča užasnula: je li moguće da neko dijete rođeno 2001. u Hrvatskoj plače zbog toga što nije hrvatske nacionalnosti? Pratio sam je na probama i tako je nastao film. Njegova glavna tema je pozicija mladih, prvenstveno Srba, rođenih puno godina nakon rata u Hrvatskoj, koji žive u hrvatskim obiteljima srpske nacionalnosti i, unatoč tome što ih se ne bi trebali ticati bilo kakvi međunacionalni sukobi koji su se odvijali prije njihovog rođenja, imaju nelagodu, sram ili strah zbog toga što nisu Hrvati. Shvatio sam i koliko je to teška tema, u koju se ne mogu olako upustiti. Kontaktirao sam Tamaru Opačić koja godinama prati govor mržnje protiv Srba u Hrvatskoj kako bi mi pomogla u istraživanju teme, da shvatim koliko je dubok taj problem. Putem suradnje s Tamarom i s drugim ljudima uvjerio sam se da velik broj mladih Srba u Hrvatskoj osjeća nelagodu. Koji su njeni korijeni, složeno je pitanje na koje ne umišljam da mogu dati odgovor. To je posao za sociologe, ali mislim da je bitno na to ukazati jer govori o dubinskom problemu u našem društvu.

Zastrašivanje neistomišljenika

‘Srbenka’ prikazuje probleme s kojima se suočava djevojčica iz Rijeke. Jeste li planirali uključiti i mlade Srbe iz drugih gradova i zašto ste zapravo pikirali na veće gradove umjesto malih sredina?

U jednom trenutku je film bio zamišljen drugačije, ali kako težim redukciji, filmskom postupku smanjivanja broja lokacija i protagonista u cilju što jednostavnije i univerzalnije priče, film je, iako složen u strukturi, vrlo jednostavan u postupku. Priča se zbiva u kratkom razdoblju, u malom prostoru. Kad se priča o međunacionalnim odnosima, ljudima padaju na pamet sredine kao što su Vukovar, Glina ili Topusko, sa značajnim brojem Hrvata i Srba. Meni je bila puno zanimljivija situacija u gradovima gdje su Hrvati u velikoj većini, pa ako si učenik srpske nacionalnosti, često si jedini u razredu i možeš se osjećati puno usamljenije nego u sredinama gdje imaš svoju zajednicu. To je Ninina priča. Ona misli da su i neka druga djeca u razredu Srbi, ali da to taje. Taj strah i neizvjesnost su strašni sami po sebi, čak i kad ne bi bilo nikakve realne opasnosti u okolini, ali svjedoci smo da u ovakvom društvu pripadnici srpske nacionalnosti imaju razloga osjećati nelagodu. U krajnjem slučaju, vama pod prozorima su spaljivali ‘Novosti’.

Mislim da je uspjeh ‘Srbenke’ međunarodni odraz stanja cijele Evrope, pa i cijelog Zapadnog svijeta, gdje je univerzalni obrazac da većina maltretira manjinu

Je li vas iznenadio nivo straha s kojim se ti ljudi suočavaju, čak i u Rijeci koja slovi kao jedna od najtolerantnijih sredina u zemlji?

Iznenadio me broj odbijenica koje smo Tamara i ja dobili i broj ljudi koji nisu bili spremni javno u filmu reći jednu poprilično banalnu činjenicu – svoju nacionalnost. Dovoljno nas je ljudi odbilo da shvatim da smatraju da im se život može vrlo negativno promijeniti ako to njihova okolina sazna.

S obzirom na govor mržnje u medijima, politici, crkvi i na stadionima te na referendum kojim se nacionalne manjine planiraju svesti na građane drugog reda, imaju li pripadnici manjina razloga za strah?

Vjerujem da nemaju razloga, ali stoji da neki pokušavaju zastrašiti ne samo Srbe i druge manjine, nego sve neistomišljenike. Ja sam po svemu pripadnik većine: moji se deklariraju kao Hrvati pa sam po analogiji valjda i ja Hrvat, bijelac sam, heteroseksualac, ali nakon ovog filma dosta me ljudi pita da li se bojim i zašto što sam se dotaknuo te teme. Postoji stav u društvu da bismo se trebali bojati, ali vjerujem da smo kao društvo daleko od toga da bi se itko trebao bojati zbog toga što mu se stavovi ne poklapaju s dominantnom većinom. Da postoje težnje u društvu da nas se pokušava zastrašiti, postoje. Protiv toga se bori tako da se ne daš zastrašiti, da radiš po svome, da govoriš otvoreno ono što trebaš reći, da se ponašaš kao da živimo u demokratskom društvu gdje je dozvoljeno imati različite stavove i različita mišljenja. Svjedoci smo da trenutno dominantna politika tolerira govor mržnje, da predsjednica na inauguraciju kao goste poziva ljude koji otvoreno šire govor mržnje, da se fašistički pozdravi pokušavaju uvesti u mainstream, a vidjeli smo i na norijadi da se među maturantima smatra zabavnim izvikivati fašističke parole. Fašizam se u najmanju ruku banalizira; teško je potvrditi da egzistira u društvu, ali već sama njegova banalizacija je opasna jer može iznjedriti nešto puno gore.

Jedno pitanje tipično za današnju Hrvatsku: gdje ste bili 1991. i smatrate li da su mnogi u zemlji duhom i stvorenim animozitetima još u toj godini?

Bio sam u Zagrebu, gdje sam rođen: završavao sam srednju školu i upisao fakultet. Zbog toga što sam studirao nisam bio mobiliziran i to je na neki način bila privilegija. Ali ne bih se vraćao u to vrijeme jer je teško suditi s te distance i zato ne bih išao na pojedinačnu odgovornost. To je odgovornost političkih elita. Posljednjih se godina namjerno i svjesno potencira nekakvo jedinstvo koje je navodno postojalo 1990-ih kako bismo se, kako se tvrdi, suočili s ekonomskim problemima. Tu vidim namjernu opstrukciju njihovog rješavanja i smatram da su svi ti pokušaji vraćanja u devedesete svjesno manipuliranje emocijama, u prvom redu branitelja koji vrlo emotivno reagiraju na sve što je vezano uz rat. Tako se skreće pažnja s ekonomskih problema, koji su za sadašnjost i budućnost puno bitniji. Povratak u devedesete neće riješiti probleme, može ih samo produbiti. Trebalo bi napraviti široko ispitivanje javnog mnijenja o tome što ljudi misle o Hrvatskoj, ali da se ono ne potencira iz političkih elita i da mediji poput HRT-a to ne pokušavaju nasilno forsirati.

Nastavak ‘Dragih susjeda’

Možete li objasniti uvodnu napomenu u filmu da se radilo o agresiji na Hrvatsku i da su mnoge zločine počinili kriminalci? Da li je to ekskulpiranje države koja nije procesuirala te bande ili ‘zaigrane entuzijaste’, već je zataškavala ili umanjivala njihove zločine i tako priznala da su oni bili dio državne politike?

Natpis na početku filma namjerno je vrlo agnostičan i namjerno i svjesno ne želi upirati prstom ni davati odgovore na pitanja, zato što mislim da svrha ovog filma nije da rješava što se desilo 1990-ih, već da pokaže što se zbiva 2014., 2017. ili 2018. s generacijom koja je odrasla dosta vremena nakon što je rat 1990-ih završen i koja je žrtva velike društvene nesposobnosti da se traume nastale 1990-ih riješe na trajan način.

Koje bi bile dodirne točne između vašeg filma ‘Pravda’ i ‘Srbenke’?

Oba filma se bave ljudima od kojih se danas u Hrvatskoj očekuje da šute o svojoj istini. ‘Pravda’ se bavi Srbima kojima su kuće u bjelovarskom kraju minirane ili koji su napadani tijekom rata iako nisu ni na koji način sudjelovali u ratnim zbivanjima i nisu bili ni blizu fronte. Riječ je o maltretiranju koje je, kako smo otkrili, bilo zbog imovinske koristi, odnosno radilo se o pokušaju protjerivanja kako bi netko ostvario imovinsku korist i kako bi nečije kuće bile prisvojene. Visoko rangirani pripadnici MUP-a priznali su nam da je država svjesno žmirila na ta maltretiranja. ‘Srbenka’ se bavi djecom ili unucima te generacije, koji su rođeni daleko iza rata i koji se osjećaju nelagodno u ovom društvu.

Posljednjih mjeseci svjedočimo uspjesima regionalne dokumentaristike – ‘Srbenka’, ‘Druga strana svega’, ‘Kada dođu svinje’… Znači li to da je Evropa prijemčiva za filmove koji se bave najnovijom historijom i sadašnjošću društava zemalja regiona?

Moram reći da sam bio jako iznenađen što je moj film uopće prešao granicu, a pogotovo što je nagrađen. S obzirom na temu i pristup, mislio sam da će biti zanimljiva samo nama koji razumijemo jezik. Činjenica da je film toliko dobro prolazio u inozemstvu govori o nečem drugom – da Evropa dijeli neke naše probleme, što su mi potvrdili i moji sugovornici. Oni nisu gledali samo film o situaciji u Hrvatskoj, nego i o situaciji u njihovim zemljama. Pričam o djeci raznih nacionalnosti u Hrvatskoj koja dijele školske klupe, a gotovo svaka zemlja u Evropi ima neki sličan međunacionalni ili međurasni problem. Ne mogu govoriti o drugim filmovima, ali mislim da je uspjeh ‘Srbenke’ međunarodni odraz stanja cijele Evrope, pa i cijelog Zapadnog svijeta, gdje je univerzalni obrazac da većina maltretira manjinu.

Kakvi su vaši filmski planovi?

Premijera ‘Srbenke’ je na motovunskom festivalu, a od jesenske sezone idemo u kinodistribuciju. Krenut ćemo iz Rijeke, a bit ćemo u nezavisnoj mreži kina gdje god možemo. Osim ovog, radim pet različitih projekata i vidjet ćemo koji će dobiti sredstva. Za HRT radim kratki dokumentarni nastavak filma ‘Dragi susjedi’, koji sam snimio prošle godine i koji je prikazan jedino na Liburnija festivalu u Opatiji, a bit će i na Danima hrvatskog filma. Oba filma su o imigrantima, azilantima koji su u valu migracija iz Sirije i Iraka došli u Hrvatsku, a neki od njih su dobili azil. Bavimo se njihovim uklapanjem u društvo koje ne ide lako, ljudi se suočavaju s predrasudama na rubu rasizma. U nastavku pratimo iračku obitelj koja je u Zagrebu dobila azil i pokušava se uklopiti, a najmlađi sin, koji ima 17 godina, dobiva prijeteće poruke od lokalnih BBB-ovaca, koje već istraumatiziranoj obitelji, čiji članovi pate od PTSP-a, izazivaju dodatni strah.

1/1