Novosti

Politika

Nebojša Vladisavljević: Srbija se pod Vučićem vratila autoritarizmu

Reč je o takmičarskom autoritarizmu koji se proširio posle hladnog rata. Postoje redovni višestranački, ali ne i slobodni i pošteni izbori. Zvanično se proklamuju slobode građana, ali i sistematski krše. Vladajuće stranke masovno zloupotrebljavaju javne resurse u svoju korist i protiv opozicije. Sve bivše jugoslovenske republike, osim Slovenije, imale su takve aranžmane tokom devedesetih

Nebojša Vladisavljević profesor je beogradskog Fakulteta političkih nauka. Doktorirao je na prestižnoj britanskoj London School of Economics, gdje je potom predavao komparativnu politiku i regulaciju etničkih sukoba. Godinama je bio predsjednik Udruženja za političke nauke Srbije. Na engleskom je objavio knjigu ‘Antibirokratska revolucija’, a krajem 2019. u beogradskoj kući Arhipelag ‘Uspon i pad demokratije posle Petog oktobra’ – detaljnu političku povijest Srbije posljednjih dvadeset godina i sustavnu analizu političkih procesa zbog kojih se Srbija nakon nešto više od desetljeća demokracije vratila autoritarnoj vlasti.

Demokratska opozicija se još nije oporavila od kolapsa koji je usledio posle povratka na vlast obnovljenih stranaka starog režima

Srbija uskoro, 21. lipnja, izlazi na izbore. Politički život obilježen je raširenom zloupotrebom državnih resursa u korist vladajućih, sustavnim kršenjem slobode i nepristranosti medija te zlostavljanjem političkih protivnika. Postoje i tvrdnje da državna poduzeća moraju Srpskoj naprednoj stranci obezbijediti glasove zaposlenih. U takvim se uvjetima izbore teško može nazvati poštenim?

Ovo su bar treći po redu republički izbori koji nisu pošteni, uključujući i predsedničke. Sada su uslovi samo još nepovoljniji za opoziciju. Tokom epidemije smo imali gotovo potpunu kontrolu medijskog prostora od strane vladajuće stranke, uz hapšenje i maltretiranje novinara i drugih koji su ukazivali na to da nije bilo dovoljno opreme za zdravstvene radnike. Sada taj manir vlasti vidimo i u izbornoj kampanji, a demokratska opozicija se sapliće na svakom koraku. Danas ta opozicija ima pristup samo nezavisnim kablovskim televizijama, niskotiražnim dnevnicima i nedeljnicima, kao i društvenim medijima. Paralelno, vladajuća stranka koristi javne institucije i resurse kao svoje privatne.

‘Fasadna’ opozicija

Opozicija je podijeljena na kooptiranu prorežimsku i antirežimsku, a antirežimska dodatno na probojkotašku i proizbornu. Pojedini opozicijski lideri tvrde i da je vlast sakupljala potpise za prorežimsku opoziciju, koja bi služila kao dekor. Kako vi gledate na bojkot?

Vlasti već godinama gaje ‘fasadnu’ opoziciju i na desnoj i na levoj strani, i prorusku i proevropsku, kako bi pred domaćom i međunarodnom javnošću mogle da ostave utisak političkog pluralizma. Te stranke ne treba uzimati ozbiljno. S druge strane imate demokratsku opoziciju koja odbacuje takvu fasadu i ukazuje na autoritarnu prirodu vlasti. Razlike između demokratskih stranaka su taktičke prirode – da li se sada treba boriti protiv režima unutar autoritarnih institucija ili van njih. Oni koji zagovaraju bojkot s pravom ukazuju na činjenicu da dugogodišnja borba unutar institucija nije urodila plodom. Bojkot treba da delegitimiše vlast i da ukaže građanima, naročito onima koji nemaju pristup nezavisnim medijima, kao i međunarodnoj javnosti, da takvi aranžmani više nisu prihvatljivi. Radikalizacija otpora opozicije izvire iz velikih i dugotrajnih protesta građana širom zemlje krajem 2018. i u prvoj polovini 2019. godine.

Vlast SNS-a opisujete kao ‘takmičarski autoritarizam’. Kakav je to točno režim: postoji fasada demokratskih procedura i institucija, ali u stvarnosti nema demokracije ni vladavine prava, a prisutni su i glorifikacija i kult vođe?

Reč je o novom obliku autoritarizma koji se proširio posle hladnog rata. Postoje redovni višestranački, ali ne i slobodni i pošteni izbori. Zvanično se proklamuju slobode građana, ali i sistematski krše, naročito medijske slobode. Vladajuće stranke masovno zloupotrebljavaju javne resurse u svoju korist i protiv opozicije. U takvom miljeu opozicionim strankama i civilnom društvu preostaje uzak prostor. Sve bivše jugoslovenske republike, osim Slovenije, imale su takve aranžmane tokom devedesetih, kao i Rumunija i Albanija. Posle razdoblja demokratizacije, Makedonija pod Gruevskim i Srbija pod Vučićem vratile su se autoritarizmu. Crna Gora i Albanija nisu do sada ni iskoračile ka demokratiji. U ostalim delovima regiona se takođe urušavaju demokratske ustanove, naročito kada je reč o manjinskim pravima.

Masovni intenzivni otpor autoritarizmu je retkost u savremenim državama, a vidimo ga u više navrata u Srbiji tokom devedesetih – u dugotrajnim protestima građana 1991., 1992., 1996.-1997., 1999. i konačno 2000., kada je Milošević oboren s vlasti

Koja je razlika između Miloševićevog i Vučićevog režima? Prvi je bio više zasnovan na represiji, potonji na manipulaciji, ali ishod je sličan – potpuna marginalizacija opozicije?

Miloševićev režim i njegovi parnjaci u drugim delovima regiona nastali su i razvijali se u vreme nasilnog raspada zajedničke države pa su se više oslanjali na represiju i direktnu kontrolu ključnih medija. Nasuprot drugima, Miloševićev režim je funkcionisao u uslovima međunarodne izolacije, što je olakšalo represiju prema prozapadnoj demokratskoj opoziciji. Vučićev režim deluje u bitno drugačijim međunarodnim okolnostima koji podstiču sofisticiranije oblike manipulacije, naročito prorežimsku propagandu privatnih tabloidnih medija i njihove napade na demokratsku opoziciju, aktivni deo civilnog društva i druge medije. Vladajuća stranka izbegava restriktivne zakone, ali je upregla veći deo javnog sektora u svoje stranačke akcije. Demokratska opozicija se ometa na različite načine, a podržava ‘fasadna’ opozicija. Represija je ipak selektivnija i manje ekstremna nego tokom devedesetih.

Koliko je važna potpora koju Vučić dobiva izvana, uključujući i zemlje Europske unije? Je li riječ o ‘stabilokraciji’ ili nadi da će on riješiti kosovsko pitanje?

Spoljna podrška svakako koristi vlastima. Zainteresovani međunarodni činioci već duže pokušavaju da reše preostale sporove oslanjajući se na čvrstorukaše širom našeg regiona. Višegodišnji neuspešni pregovori o kosovskom pitanju govore da takva politika nema osnovu u realnosti. Na delu je simulacija ‘napretka u evrointegracijama’ od strane predstavnika EU-a uprkos dramatičnom urušavanju demokratije širom regiona i zaoštravanju starih sporova. Širi kontekst je trend oseke međunarodne promocije demokratije usled fokusa ključnih globalnih igrača na bezbednosna i ekonomska pitanja.

Na listama SRS-a su ratni zločinci Vojislav Šešelj i Božidar Delić, u Skupštinu želi i također osuđeni Dragan Vasiljković, odnosno Kapetan Dragan. Prema istraživanju, u Srbiji svega 38 posto srednjoškolaca vjeruje da je u Srebrenici izvršen genocid. Koja je odgovornost vlasti za neuspjelo suočavanje s prošlošću?

Učešće osuđenih za ratne zločine u političkom životu samo je ekstremni primer šireg trenda u Srbiji i drugim državama regiona. Najviši državni funkcioneri uglavnom biraju reči kada govore o nasleđu zločina zbog utiska koji žele da ostave na deo domaće publike i na zainteresovane međunarodne igrače. Istovremeno, drugi ešalon u vladajućim strankama, deo opozicije i tabloidni mediji nastavljaju da šire govor mržnje protiv nacionalnih manjina i drugih naroda u regionu. Zato opstaju stari sukobi, a deo javnosti, naročito mlađe generacije, nema ni priliku da čuje šta se dešavalo tokom ratova devedesetih.

Pišete kako je kvaliteta demokracije nakon demokratske revolucije od 5. oktobra 2000. bila bitno veća nego što se obično smatra te da njezin pad nije bio neizbježan?

Da, peti oktobar označava ne samo slom starog režima već i veliki demokratski iskorak. Veliko empirijsko istraživanje, uz desetine intervjua sa ključnim političkim i drugim protagonistima, na kojem počiva ova knjiga, govori o velikom usponu demokratije u prvoj deceniji posle pada Miloševića. Na delu su snažno političko takmičenje između vlasti i opozicije i unutar vladajućih koalicija, široka participacija civilnog društva u političkom životu tokom i između izbornih kampanja i stalno pozivanje na odgovornost javnih funkcionera od strane javnosti. Pored toga, demokratske vlasti su radikalno promenile unutrašnju i spoljnu politiku. Okrenule su se ekonomskim reformama, Evropskoj uniji, poboljšanju položaja manjina i saradnji sa drugim državama u regionu. Utisak nestabilnosti su ostavili sporovi na javnoj sceni oko preispitivanja prošlosti, kosovskog pitanja, evropskih integracija i prava novih manjina koji su polarizovali javnost. Ipak, ključna pitanja su razrešavana na slobodnim i poštenim izborima, uz široke medijske slobode i u korist individualnih i kolektivnih prava, uglavnom u demokratskim institucijama, baš kao u drugim evropskim demokratskim državama.

Klijentelistička mreža

Što bi bili glavni uzroci povratka autoritarizma: institucionalne slabosti demokracije 2000-ih, činjenica da je i Demokratska stranka manipulirala institucijama i procedurama ili to što su SNS i SPS suštinski antidemokratske organizacije? Izbori 2012. označili su slom petooktobarskih stranaka, no to je, kako pišete, daleko više bio poraz Tadića i DS-a nego uspjeh Vučića i Tomislava Nikolića?

Već posle prve decenije demokratije demokratske stranke se pretvaraju u stranke vlasti koje više interesuju klijentelistički aranžmani nego očuvanje novih demokratskih ustanova i to usred velike ekonomske i socijalne krize. Tako se povlačenje dela demokratskih snaga sa javne scene, razočaranih pokušajima neformalnog ograničavanja medijskih sloboda, poklopilo sa sve većim nezadovoljstvom građana padom životnog standarda ili gubitkom posla. Tako je Demokratska stranka izgubila podršku kada joj je bila najpotrebnija, a stranka Nikolića i Vučića došla na vlast ‘ni kriva ni dužna’. Demokratski blok je oslabljen još 2008., kada su se dve frakcije, predvođene predsednikom Tadićem i premijerom Koštunicom, sukobile oko kosovskog pitanja i evropskih integracija, mada su ranije kvalitetno sarađivale oko tih istih pitanja. Posle smene vlasti 2012. usledio je slom demokratskih stranaka koji je bitno olakšao povratak autoritarizma u narednim godinama.

Razmrvljena opozicija nije se u stanju okupiti u jednu ili dvije ‘kolone’, njezini lideri oslanjaju se na medijsku prisutnost i očekivanje vanjske pomoći umjesto na izgradnju organizacije, Tadić i Đilas su odavno potrošena imena. Koji su stvarni dosezi Sergeja Trifunovića i Pokreta slobodnih građana ili nacionalističkih Dveri i Boška Obradovića? Ima li više potencijala inicijativa oko pokreta Ne davimo Beograd?

Demokratska opozicija se još nije oporavila od kolapsa koji je usledio posle povratka na vlast obnovljenih stranaka starog režima. S jedne strane imamo velike pritiske vlasti na opoziciju, uz paralelne pokušaje kriminalizacije i kooptacije njihovih istaknutih predstavnika. S druge strane mnogi građani nezadovoljni sadašnjom vlašću ne žele da podrže one vođe demokratskih stranaka koji su izgubili kredibilitet zbog neuspešnog delovanja u vlasti ili, kasnije, u opoziciji. Zato podršku stiču nove stranke i pokreti, naročito oni aktivniji u otporu autoritarizmu, a sada vidimo i promene u Demokratskoj stranci. Šire koalicije imaju smisla samo ako pojedinačne stranke i pokreti pokažu da mogu samostalno da razvijaju sopstvene organizacije i proširuju članstvo, uz aktivno vaninstitucionalno delovanje.

Postoji teza da režimu veću opasnost od opozicije predstavlja implozija iznutra. Na kojim se društvenim slojevima, odnosno klasama, temelji vlast SNS-a? Koje bi bile slabe točke na kojima bi moglo doći do pucanja – je li to možda ekonomija?

Nije realno očekivati da će se vladajuća stranka urušiti iznutra. Svi potencijalni protivnici njenom šefu unutar stranke odavno su marginalizovani. Vlasti počivaju više na masovnoj i sistematskoj medijskoj manipulaciji i širokoj klijentelističkoj mreži nego na podršci određenih klasa ili klasnih saveza. Već danas ima sasvim dovoljno razloga za široko nezadovoljstvo građana i otpor vlastima. Potencijalno urušavanje ekonomije, trajno nepovoljno rešenje kosovskog pitanja i/ili gubitak međunarodne podrške dodatno bi okrnjili podršku građana vladajućoj stranci i oslabili njen položaj. Ipak, problem je tome što demokratske stranke ne uspevaju da povrate podršku nezadovoljnih građana. Tek obnovom sopstvene organizacije, vođstva i članstva, kao i aktivnim vaninstitucionalnim delovanjem, te stranke će moći da uspešno iskoriste aktuelne i potencijalne slabosti vladajuće stranke.

Miloševića je srušio višeklasni društveni pokret koji je imao međunarodnu podršku. Oboje danas nedostaje. Kako je moguća borba protiv aktualnog autoritarizma?

Ključni potencijal za demokratske promene danas, baš kao i devedesetih, nalazi se u demokratskom potencijalu šire javnosti. Masovni intenzivni otpor autoritarizmu je retkost u savremenim državama, a vidimo ga u više navrata u Srbiji tokom devedesetih – u dugotrajnim protestima stotina hiljada građana 1991., 1992., 1996.-1997., 1999. i konačno 2000., kada su takvi protesti oborili diktatora s vlasti. Jedan od dugoročnih rezultata je i široki i razuđeni prostor civilnog društva, i to ne samo njegovog institucionalizovanog dela, koji je bitno doprineo usponu demokratije, u znatno većoj meri nego u drugim državama regiona. A da taj potencijal nije nestao videli smo na primeru velikih višemesečnih protesta građana protiv autoritarizma širom zemlje u prvoj polovini prošle godine. Tokom devedesetih su pritisci pobunjenih građana u velikoj meri podstakli obnovu opozicionih stranaka, omasovljavanje otpora i stvaranje širokih koalicija stranaka i civilnog društva i tako odlučujuće doprineli demokratizaciji. Da li će to biti slučaj i ovaj put, ostaje da se vidi.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više