Niska magla i rosulja navijestile su početak zime i snijega u Gorskom kotaru; zelje i repa već su ukiseljeni, pa se i svinjokolja može nastaviti. Ulice Vrbovskog uglavnom su prazne, vlaga se zavlači i u asfalt i u ljudske kosti. I okolna je šuma utihnula, nakon što su se životinje sklonile u svoja topla gnijezda, brloge i jazbine. Prema popisu stanovništva iz 2001. i 2011., u Vrbovskom i 62 pripadajuća mu naselja živi ukupno 5.076 stanovnika, od čega je njih zamalo 36 posto srpske nacionalnosti. Članak 6. Statuta Vrbovskog ne spominje Srbe kao nacionalnu manjinu, nego im daje prava kao autohtonoj etničkoj zajednici: tamošnje krajeve Srbi su naseljavali i prije osnutka manastira u obližnjem Gomirju 1600. godine.

Gradska vlast ne gleda tko je tko i gdje je što. Treba li izgraditi dječje igralište, izmijeniti vodovodne cijevi ili pokrpati cestu, to se napravi bez obzira na to je li riječ o ‘hrvatskom’ Lukovdolu ili ‘srpskim’ Moravicama – kaže Dušan Stipanović

U posljednjih dvadeset godina u tom dijelu Hrvatske međunacionalnih problema gotovo i nije bilo ili barem nisu posebno zabilježeni. Od lanjskog proljeća u Vrbovskom se bez većih poteškoća provodi ustavno pravo srpske nacionalne manjine na ravnopravnu upotrebu jezika i pisma, pa su na svim važnijim gradskim i javnim ustanovama postavljeni dvojezični natpisi. Tako na zgradi policijske postaje i na ćirilici piše ‘policijska stanica’, a natpise na tom pismu pronalazimo i na zgradama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Nedavno je netko ipak razbio dvojezičnu ploču na zgradi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, postavljenu na gotovo četiri metra visine: na tlu se još vide ostaci preostali nakon policijskog očevida, odnosno oznake mjesta gdje su pale krhotine.

- Čuli smo da je ploča oštećena, ali nitko tome ne pridaje posebnu pažnju - kaže nam jedna gospođa, pa odbrza niz ulicu.

Njezino mišljenje dijeli i Dušan Stipanović, zamjenik gradonačelnika iz redova SDSS-a, koji kaže da je dvojezična ploča razbijena pod okriljem mraka i da nakon tog događaja među ljudima nije zavladao nikakav nemir.

- Problem će riješiti naša policija, a vjerujem da ploču nije oštetio nitko iz Vrbovskoga. Smatram da je riječ o izoliranom slučaju, pri čemu netko očito želi da se o našem gradu negativno piše. Kako god bilo, uskoro će biti postavljena nova ploča, nakon čega valjda nikome neće pasti na pamet da je ponovno dira - uvjeren je Stipanović.

Domeće da velika većina ovdašnjih Hrvata nema ništa protiv, kako kaže, dvopismenih ploča; pohvalio se i činjenicom da je, u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, ispunjena kvota vezana uz zapošljavanje Srba u javnoj upravi. Štoviše, nastavlja, broj zaposlenih Srba veći je od kvote koja proizlazi iz njihova udjela u ukupnom broju stanovništva. Upoznaje nas i s podatkom da su u šumariji Gomirja, mjesta naseljenoga gotovo isključivo Srbima, svi zaposleni upravo te nacionalnosti. Osim toga, u posljednje tri i pol godine grad je u naselja s većinski srpskim stanovništvom uložio više novca nego u ona s većinski hrvatskim.

Čuo sam što se dogodilo s dvojezičnom pločom i ne znam što o tome reći osim da je ljudima već poodavno dozlogrdila bilo kakva politika. U tom je smislu moguće objasniti i izostanak neke posebne reakcije – govori Vladimir Mamula

- Gradska vlast ne gleda tko je tko i gdje je što. Treba li izgraditi dječje igralište, izmijeniti vodovodne cijevi ili pokrpati cestu, to se napravi bez obzira na to je li riječ o ‘hrvatskom’ Lukovdolu ili ‘srpskim’ Moravicama - kaže dogradonačelnik.

U jednom od nekoliko gradskih kafića čujemo da i Hrvate i Srbe već dulje od desetljeća muče izrazito negativni demografski trendovi: u skladu s iseljavanjem na razini države, i stanovnici ovoga gorskoga kraja odlaze trbuhom za kruhom u zapadnije zemlje ili, u manjoj mjeri, veće centre poput Zagreba. U razdoblju između dva posljednja popisa stanovništva grad i općina Vrbovsko ostali su bez nešto više od tisuću stanovnika, što je pad od 17 posto. Iseljavanju nemalo pridonosi i ukidanje Zakona o brdsko-planinskim područjima otprije dvije godine, jer su na temelju njega ipak ostvarivali određene pogodnosti. Primjerice, porez na dohodak ostajao je lokalnoj samoupravi, a dodatne beneficije uživali su i poduzetnici i tvrtke koji su bili oslobođeni plaćanja dijela doprinosa. Ukidanjem Zakona radi usklađivanja s EU-direktivama Gorani su u prosjeku ostali bez gotovo trideset posto dotadašnjeg priljeva novca.

- Unatoč svemu, i danas imamo spremne planove za projekte u vrijednosti od sto milijuna kuna: turizam, šetnice, biciklističke staze i skijalište poput Bijele kose, koje ima i infrastrukturu i građevinsku dozvolu, ali i prirodnog snijega sve do maja. No to kao da nije prepoznato ni na županijskoj ni na državnoj razini. U skijalište valja uložiti 50-ak milijuna kuna, što nije puno za županiju koja godišnje u Platak, koji nikada neće zaživjeti punim kapacitetom, ulaže od 30 do 40 milijuna kuna. Opravdanje je da država ne financira skijališta ispod 1.300 metara nadmorske visine, a Bijela kosa je na 1.250 metara. Kada bismo htjeli bili zločesti, mogli bismo se zapitati ne prepoznaje li država potencijal Bijele kose samo zato što u okolici živi velik broj Srba - pita se dogradonačelnik Stipanović.

Kako doista žive Srbi u Vrbovskom i okolici? Bore se s istim problemima kao i njihovi sugrađani Hrvati, Bošnjaci ili Albanci.

- Ako je loše, loše je svima - kaže nam gost jednog od kafića u središtu Vrbovskoga.

Motiv zašto bi netko poželio oštetiti dvojezičnu ploču neki građani vide u namjeri da se poremete odlični međunacionalni odnosi u gradu. To nikome neće uspjeti, poručuju. Jer sve njih muče posve druge brige, među njima i visoki izdaci zimi: doznajemo da tijekom zime svaka kuća u prosjeku potroši oko hiljadu eura za ogrjev, a možemo samo nagađati koliko koštaju valjana zimska odjeća i obuća, prikladna i prijeko potrebna kada zapadne i više od metra snijega.

Na ulici susrećemo Ivu Dujmovića, kod kojeg naša prisutnost na opustjelim gradskim površinama pobuđuje znatiželju unatoč tome što je u žurbi. U Vrbovsko se za poslom prije 40-ak godina doselio iz okolice Travnika. Pohvalio se da je početkom devedesetih na područje od Zagreba do Rijeke među prvima donosio hrvatske zastave, pa se potom snuždio.

- Iako u ovom kraju nije bilo ratnih djelovanja, nevjerojatno mi je da gubimo ljude: pola ih je otišlo van, a pola umrlo od žalosti i tuge. A od devedesetih pa do početka novog milenija, do kada je bilo barem nešto para, mogli smo postati drugim Karlovcem - kaže nam Ivo.

Pitamo ga kako komentira političku situaciju u zemlji i što kaže na razbijenu dvojezičnu ploču u svom gradu.

- To me ne zanima. Mi smo oduvijek bili i ostali tolerantna sredina, ovdje vladaju i suživot i život. Ne daj bože da ja imam nešto protiv Srba, na kraju krajeva rođen sam u Bosni i Hercegovini, među mješovitim stanovništvom. Kao dijete od 16 godina stigao sam u Vrbovsko, koje je po principu trbuhom za kruhom naseljavano od početka Drugoga svjetskog rata - kaže naš sugovornik.

Pohvalio nam se da ćirilicu poznaje odmalena, a to mu je pismo dobro poslužilo i prilikom davnog radnog boravka u Makedoniji.

- Ovdje je nekada bilo trgovačko i ugostiteljsko poduzeće koje je zapošljavalo 1.500 radnika: imali smo trgovine u Ogulinu, Vrbovskom, Delnicama, pa i Rijeci. Uzgajali smo piliće i prodavali ih sve do kineskog i japanskog tržišta. Danas je propao i tov i trgovina. Te se pogone držali ovdašnji Srbi, a ja sam zajedljivim pojedincima druge nacionalnosti stalno govorio: ‘Dok Srbi to drže, imat ćete nešto, a kada ne budu držali, nećete imati ništa.’ Srbi su prilično zaslužni za razvoj ovoga mjesta - ističe Ivo Dujmović.

Razvoj tog dijela Gorskoga kotara danas se isključivo temelji na drvnoj industriji. Najpoznatija je u toj branši tvornica Cedar, u čiji će novi pogon biti uloženo više od 500 milijuna kuna, pa će se moći otvoriti još 150 radnih mjesta. Ipak, težak fizički rad u pilanama slabo se plaća. Svjestan je toga i dogradonačelnik Stipanović, koji tvrdi da će mladi i obrazovani ljudi ondje teško pronaći sebe.

- Mislim da je najveći problem centralizacija države, a još veći problem centralizacija državnih poduzeća, u kojima mladi i obrazovani ionako teško mogu naći posao. Premda su Hrvatske šume, Hrvatske željeznice i Hrvatske vode do početka devedesetih činile osnovu razvoja Gorskoga kotara i Vrbovskoga, sve njihove važnije ispostave danas su u Zagrebu. Iz uprave Hrvatskih šuma u Delnicama ne može se ni toaletni papir naručiti bez odobrenja iz Zagreba, a kamoli da bi se ondje moglo odlučivati o daljnjem razvoju ili zapošljavanju mladih - govori Stipanović.

- Evo kako živimo - zorno nam pokazuje Vladimir Mamula, zaposlenik šumarije Gomirje, dok nam pruža svoju osobnu iskaznicu na kojoj su podaci ispisani i latinicom i ćirilicom.

Prava srpske zajednice posve se poštuju, uvjerava nas, pa dodaje da nigdje nema problema kada nekome na uvid da tu dvojezičnu legitimaciju; zajedljive opaske ili prijeke poglede nije po tom pitanju doživio ni u Zagrebu, Rijeci…

- Nogometni sam sudac u najnižoj županijskoj ligi, a rekreativno igram nogomet za veterane Vrbovskoga. Čuo sam što se dogodilo s dvojezičnom pločom i ne znam što o tome reći osim da je ljudima već poodavno dozlogrdila bilo kakva politika. U tom je smislu moguće objasniti i izostanak neke posebne reakcije - smatra Mamula.

- Ne kažem da se u drugim dijelovima države prema Srbima ne postupa lošije na pojedinačnoj ili općoj razini, ali ovdje toga nema. Sreću ili nesreću podjednako dijelimo svi zajedno - dodaje.

U Gomirju dočekujemo kraj utakmice između lokalnog tima i bratskog mu kluba, NK-a Mune iz Matulja. Te se sportske ekipe redovito sastaju posljednjih petnaest godina, a nakon nadmetanja momčadi se druže uz jelo, pilo i muziku.

- Odnosi između nekih nogometaša iz oba kluba, dakle Srba i Hrvata, gotovo su familijarni - ističe Boris Marmilić, predstavnik matuljskoga kluba i jedan od pokretača suradnje.

Premda su u ovome kraju Hrvatske ispunjeni svi uvjeti za uvođenje dvojezičnosti, valja primijetiti da država svoj dio posla nije dokraja obavila, jer su table na ulazu i izlazu iz mjesta ispisane samo latinicom. Nažalost, počesto se događa da ta najviša razina zakaže onda kada lokalna samouprava pošteno napravi svoje. Zato je možda upravo Vrbovsko dobra početna točka za inspekcijski nadzor nad državom.