>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Nedeljko Dragić: Krvna zrnca broje besposlene fukare

Prezirem sve što može dovesti do vjerske ili rasne netrpeljivosti. Na pravnom fakultetu naučio sam da ‘dok postoji vlast u odnosu na narod, sloboda ne postoji’. Zato sam kritičar svake vlasti. U djetinjstvu sam shvatio da su nesreće moja sreća pa sam odlučio da se sa životom zajebavam, postavši humorist, a pošto sam volio crtanje – karikaturist

Nedeljka Dragića, istaknutog predstavnika Zagrebačke škole crtanog filma, autora crtanih filmova, karikatura, stripova i brojnih ilustracija, ne treba posebno predstavljati. Dovoljno je spomenuti neke od njegovih filmova nastalih između 1965. i 1989., novinske karikature ili nezaboravnog Zagija, maskotu zagrebačke Univerzijade. Prvi je filmaš s prostora bivše Jugoslavije koji je primljen u Američku filmsku akademiju, dobitnik je brojnih nagrada na svjetskim festivalima crtanog filma, ali i onih za strip.

Početkom 1990-ih otišli ste u Njemačku. Zašto je do vašeg povratka trebalo proći 28 godina?

Morao sam se vratiti zbog porodičnih razloga i sređivanja ostavštine u zemlji u kojoj sam rođen, u kojoj sam odgojen i u kojoj je moje djelo nastalo, unatoč svemu lošem što sam u svome predugom životu doživio. Ne patim od nostalgije, ali poštujem domovine u kojima sam rođen – Jugoslaviju i Hrvatsku. Dugo sam živio u bajci koju sam sanjao u djetinjstvu, gledajući vlakove koji nestaju u daljini kao da bježe iz bijede u kojoj sam tada živio. U Münchenu, gradu koji je najbolji i najugodniji za život po svim svjetskim anketama, s tolerantnim i kulturnim ljudima, u državi u kojoj sve precizno štima, sa savršenom zdravstvenom zaštitom, gdje su mi u šest operacija spašavali život, ne praveći razliku između mene i svojih građana iako sam slabo govorio njihov jezik, osjećao sam se kao čovjek, ali ono što sam zbog birokracije doživio po povratku u svoju zemlju nije samo deprimirajuće, već i neshvatljivo. Iako smo u EU-u, nismo dobri učenici. Nekad se beogradski ‘Jež’ rugao: Vlast je odlična, ali narod ne valja i trebalo bi ga mijenjati. Danas mi se čini da to nije bila humoristička dosjetka. Kakav narod, takva i vlast.

Izbačen iz Društva umjetnika

Kakva su vaša sjećanja na početak 1990-ih?

U to vrijeme obnavljala su se moja sjećanja na Drugi svjetski rat i djetinjstvo koje sam proveo u Slavonskom Brodu i selu Slobodnici kamo smo se sklonili od bombardiranja. Zato krajem 1980-ih nisam vjerovao u mirno rješenje nacionalnih konflikata. Kako mi je rat ostao u neizbrisivom sjećanju, tvrdio sam da će biti krvi do koljena i pobjegao u München da ne doživim reprizu djetinjstva. ‘Slike iz sjećanja’ radio sam od 1986. do 1989. i posvetio ih ocu koji je u onom ratu poginuo na zvjerski način od onih kojima se danas dobar dio ljudi klanja na Bleiburgu. Osam dana prije oslobođenja Slavonskog Broda vlak s ustašama zastao je kod Slobodnice, moj otac je slučajno naišao, a kad su shvatili da je pravoslavne vjere, nakon zvjerskog mučenja objesili su ga. Dobar dio sljedbenika tih zločinaca i danas duhom još živi na Bleiburgu, pa bi bilo vrijeme da se vrate u Titovu Hrvatsku, konačno počnu živjeti normalnim životom i prestanu pljuvati Tita. Tito je bio najveći Hrvat svih vremena koji je spasio nas, prečanske Srbe, za što smo mu zauvijek zahvalni.

Vlak s ustašama zastao je kod Slobodnice, moj otac je slučajno naišao, a kad su shvatili da je pravoslavne vjere, nakon zvjerskog mučenja objesili su ga. Dobar dio sljedbenika tih zločinaca i danas duhom još živi na Bleiburgu

Kako gledate na brojenje krvnih zrnaca od 1990. naovamo?

Krvna zrnca broje besposlene fukare. Mene to ne zanima. Prezirem sve što može dovesti do vjerske ili rasne netrpeljivosti. Pa i patriotizam jer je pretjerani patriotizam prvi korak na putu u zločin. Povijest je to dokazala, ne samo na Balkanu. Prezirem i svaku vlast, ali sam ipak lojalan građanin, znajući da je svaka vlast nužno zlo, pa i najdemokratskija. Na pravnom fakultetu naučio sam da ‘dok postoji vlast u odnosu na narod, sloboda ne postoji’. Zato sam kritičar svake vlasti. Davno sam u djetinjstvu shvatio da su nesreće moja sreća pa sam odlučio da se sa životom zajebavam, postavši humorist, a pošto sam volio crtanje – karikaturist.

Kako ste se snalazili u Münchenu?

Sad kad je moj boravak završen sjećam se samo lijepih trenutaka, iako sam stalnu dozvolu čekao skoro pet godina. Jedno vrijeme javljali smo se sin i ja svakih tjedan dana na policiju, a tamo su pokušavali sve da nas vrate onamo odakle smo došli. Danas emigrante primaju s ljubavlju, dok nas s Balkana tada nisu mazili. Mnogi Nijemci garantirali su za nas i trsili se da nam pomognu: Dieter Klama, predsjednik Udruženja karikaturista, SPD Bavarske, profesori s Akademije umjetnosti gdje sam dvije godine držao seminar o animaciji. Izlagao sam na bijenalu u Gradskoj kući s minhenskim karikaturistima kao jedini stranac, držao seminar o animaciji u Würzburgu na Visokoj školi za film, izdane su i skripte s mojih predavanja o animaciji u Kölnu. Za život sam zarađivao radeći reklamne filmove. Sve je to za mene bilo jednostavno i uživao sam u opuštenom životu. A dok sam sve to radio, u Zagrebu su me izbacili iz Društva umjetnika, ne obavijestivši me o tome, i tako sam izgubio nekoliko godina staža.

Kakva su vaša sjećanja na prvi Animafest 1972. godine?

Sjećam se da smo na tom prvom festivalu kao domaćini sami sebe isključili iz borbe za nagrade, ali je selekciona komisija za takmičarski program izabrala i neke naše filmove. Moj ‘Tup-tup’ imao je lijep prijem kod publike i stranih gostiju, pa je za tu godinu s još dva filma, ‘Kama sutra opet jaše’ Boba Godfreya i ‘Božićnu priču’ Richarda Williamsa, nominiran za Oscara, što je pokazatelj kvalitete našeg prvog festivala.

Koliko je Zagrebačka škola crtanog filma bila fenomen u tadašnjem svijetu?

Nekad je bilo ponos na špici svog filma imati konjića bogate grive, simbol Zagreb filma. Teško je to bilo postići. Malo je bilo festivala, a i proizvodnja animiranih filmova nije bila tako bogata kao danas. Na festivalima su svi trčali u salu kad su igrali naši filmovi, dok su mnoge druge propuštali i pijuckali za šankom. Svugdje smo bili zvijezde, a za štampu i informativne TV programe bili smo popularniji od nogometaša i pjevača. Na dodjeli Oscara 1973. u Hollywoodu nisam se osjećao kao maleni Jugoslaven u velikoj Americi. Takvo samopouzdanje davali su mi prijem i uspjeh naših prikazanih filmova. Svi su me primili s velikim uvažavanjem, kao što sam i ja uvažavao njih zbog njihove klasične animacije koja će zauvijek ostati nepresušan izvor inspiracije za svaku vrstu crtanog filma. Zagrebačka škola je bila onaj presudni prvi korak, most ka budućnosti animacije i vjerujem da će vrijeme potvrditi važnost naše škole. Unatoč tehnološkom napretku i sve većim mogućnostima proizvodnje animiranog filma, duh naše škole još nije prevaziđen. U jurnjavi za profitom koju je olakšala tehnologija, tko zna kad će se to desiti. Kad na TV-u gledam rezultate te silne proizvodnje, imam osjećaj da je duhovni pristup ispod razine Disneyevih filmova 1930-ih godina.

Što je uticalo na vašu odluku da se bavite stripom i animacijom?

Da se bavim stripom odlučio je slučaj. A da se bavim filmom ‘krivci’ su Fadil Hadžić, ekipa karikaturista ‘Kerempuha’ koja je radila na ‘Velikom mitingu’ i štampa koja je o tome izvještavala. Nešto prije toga oduševio sam se ruskim filmom ‘Konjić Grbonjić’ u kinu u Slavonskom Brodu, prvim filmom koji sam u životu vidio. Stripove sam obožavao. Imao sam komplete predratnog ‘Politikinog zabavnika’ i ‘Zabavnika’ koji je izlazio od 1943. do 1945. u Zagrebu. Najviše sam bio oduševljen stripovima Waltera Neugebauera i Andrije Maurovića. A tadašnje novine i časopisi koje sam pratio jer me zanimala politika – ‘Borba’, ‘Kerempuh’ i ‘Jež’ – približili su me karikaturi. Želio sam postati karikaturist jer sam volio humor kao bijeg od okrutne stvarnosti. To sam objasnio vrlo jednostavno – ‘Nesreće su moja sreća’ – i tako lakše podnosio sirotinju koja me uporno pratila kroz život. Već sa 12 godina slao sam svoje karikature u ‘Jež’ i ‘Kerempuh’, sve dok mi prvu, nakon četiri godine bacanja u koš, 1952. nisu objavili u ‘Kerempuhu’. Inače, do sada se baratalo podatkom o prvoj objavljenoj karikaturi u ‘Vjesniku’ 23. oktobra 1953. Mislim da je to bio razlog i za ostale moje kolege koji su se bavili istim poslom. Imao sam i danas imam dojam da je Jugoslavija u to vrijeme imala najveći broj karikaturista od svih država svijeta, a bogami, dobivali smo i najveći broj nagrada na bezbrojnim festivalima humora.

Kako su vlasti Jugoslavije bile raspoložene prema animaciji i stripu?

Zagrebačka škola crtanog filma svoje postojanje može zahvaliti tadašnjoj internacionalističkoj jugoslavenskoj ideji. Svako novo društvo traži nove ideje. Nakon rata, kao velike svjetske tragedije, ljudi su bili puni nade u bolju budućnost. Neki su žalili što je zbog teške ekonomske i financijske krize nakon godinu dana rada 1952. propala Duga film, prvo poduzeće za proizvodnju crtanih filmova. Mislim da je to bila sreća jer da je ostala, opstao bi diznijevski stil animacije i ne bi bilo Zagreb filma. Propašću Duge formirale su se dvije grupe entuzijasta crtanog filma. Diznijevci pod vodstvom genijalnog crtača Waltera Neugebauera vezali su se uz ‘Interpublic’ i radili reklamne filmove. Sjećam se da sam i kod njih položio nekakav ispit za crtača. Druga grupa su bili ‘oni koji ne znaju crtati’, kako su posprdno govorili diznijevci. U toj grupi modernista bili su Nikola Kostelac, Dušan Vukotić, Aleksandar Marks, Boris Kolar i Vjekoslav Kostanjšek koji su radili na novom, modernijem stilu, ali i reklamne filmove. Ta grupa formirala je 1956. Zagreb film i napustivši stare sheme i crtački stil krenula novim putem. Odlaskom Neugebauera u Njemačku preostali diznijevci postepeno se priključuju Zagreb filmu, koji je proslavljen filmovima Kostelca, Vukotića i Mimice. Naravno, netko je odlučio da se tim ljudima da šansa za nešto novo, a to je sigurno bila partijska odluka. Sličnu sudbinu imao je i strip. Bio je nepodoban dok netko u ‘Omladini’ nije objavio foto-strip ‘Blago Sierra Madre’. Onda su se pojavili poučni stripovi u pionirskim i omladinskim listovima, a ubrzo i specijalni zabavnici s domaćim i probranim stranim stripovima. Prvi filmovi Zagreb filma bavili su se općeljudskim problemima i bili refleks tadašnjih političkih i filozofskih kretanja u svijetu. Bili su to uglavnom filmovi za odrasle – novi sadržaji u novom likovnom ruhu. Zapaženi su već na prvom zajedničkom pojavljivanju na kanskom festivalu, pa su francuski kritičari Sadoul i Martin to proglasili ‘zagrebačkom školom crtanog filma’.

Jeste li ikada imali kakvih problema zbog svojih djela?

Nikad nisam imao probleme s cenzurom oko filmova. U Hollywoodu mi nisu vjerovali da je film ‘Idu dani’ prošao bez ikakve primjedbe, iako ga je kritika proglašavala najcrnjim filmom jugoslavenskog crnog vala. Na festivalu u Mamaji 1969. Sovjeti su optuživali film zbog ‘crnog pogleda na ljudsku stvarnost kakav se u jednoj komunističkoj zemlji ne bi smio tolerirati’. Iako ga je rumunjska publika, prema pisanju zapadnih novinara, primila s ovacijama, nigdje nije ni spomenut. Što se tiče karikatura, jednom mi je Stipe Šuvar rekao da je kao urednik ‘Studentskog lista’ bio na ‘šibanju’ zbog karikature u kojoj sam kritizirao novi zakon o upisu na fakultete i bez mature, samo uz položen prijemni ispit. Problema je 1950-ih imao i urednik ‘Narodnog lista’ Miljenko Srdić zbog karikature u kojoj sam kritizirao tvornicu cipela Šimecki zbog loše kvalitete cipela zato što mi je odmah nakon kupnje otpao đon. A 1970-ih članovi SUBNOR-a u zagrebačkom naselju Trnsko kupili su i spalili primjerke ‘Vjesnika u srijedu’ s karikaturom u kojoj sam kritizirao prevelik broj ljudi koji primaju boračke penzije.

Iskreni član Partije

Kako su nastali vaši najpoznatiji likovi, Vinko, Tupko i Zagi?

Svi moji strip junaci nastali su po narudžbi. Tupko je nastao na nagovor novinara ‘Večernjeg lista’ Danijela Jelinića. Tri mjeseca me uvjeravao da mu nacrtam neki strip, pa mi je palo na pamet da napravim karikaturu stripa. Ja sam ljubitelj stripa, ali mi nikad nije palo na pamet da crtam stripove. U suštini sam karikaturist i to sam ostao i u crtanom filmu. Vinko je nastao na traženje Pere Zlatara, urednika dnevnog lista ‘Zapad’ koji je kratko izlazio tokom 1990. Od nacrtanih 129 kaiševa objavljeno je samo 40-ak. Nakon 15 godina, Mira Šuvar, koju sam poznavao još iz ‘Studentskog lista’, predložila je da objavi knjigu o mom radu. Ponudio sam joj Vinka, ali je to bilo premalo, pa sam nastavio rad na Vinku u emigraciji. Kad sam napravio 60-ak priča, predložio sam da napravim i treći dio, Vinko u mirovini. Ta je knjiga objavljena 2011. u izdanju Prosvjete i Razloga. Zagi je također nastao po narudžbi jer natječaj za maskotu koji je raspisao odbor Univerzijade 1987. nije dao zadovoljavajuće rješenje, pa me predsjednik odbora Joža Vrhovec zvao da radim na maskoti. Radeći Zagija imao sam na umu da moram zadovoljiti vlastite kriterije i široku publiku, ali i ispuniti glavnu namjenu maskote: propagiranje sporta i sredine u kojoj se Univerzijada odvija tako da se svidi najširem krugu konzumenata. Mislim da sam u tome uspio.

Koliki je zapravo vaš opus?

Ufff, ne znam mogu li na to odgovoriti. Moj dolazak 1955. u Zagreb imao je samo jedan cilj: pobjeći iz užasne provincije i početi nov, normalan život. A bjekstvo mi je garantirao samo dobar uspjeh u školi i zato sam bio dobar đak. Upisao sam se na pravni fakultet jer tamo nije bilo vježbi i obaveznih predavanja, pa student ima najviše slobodnog vremena. A ja sam već u gimnaziji odlučio da postanem karikaturist. Tu karijeru nastavio sam u Zagrebu, surađujući s desetak novina i časopisa, ali i s novinama u Beogradu. Radio sam oglase, ilustrirao knjige, crtao plakate, kazališne scenografije, bio tehnički urednik u više novina, autor sam nekoliko stotina reklamnih filmova, festivalskih i TV špica kod kuće i u mnogim zemljama Evrope. Danas kad sređujem ostatke svoje arhive, čije su dvije trećine propale u Karlovcu u zadnjem ratu, hvata me jeza od količine i raznolikosti mog rada, pa se pitam jesam li to uistinu mogao napraviti. Jer ono što su drugi odbijali, misleći da je nemoguće, meni je bio izazov. Najmanje sam napravio filmova, svega devet, i za njih dobio najviše nagrada, preko 60, od toga sedam najvećih, Grand Prixa. Kako se od filmskih honorara nije moglo živjeti, bio sam prisiljen svaštariti i raditi naručene poslove.

Što vam znači odlikovanje koje ste 2011. dobili od tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića?

To je jedino odlikovanje koje sam u životu dobio. Ne znam tko me predložio i nisam znao da ću ga dobiti dok nisam pozvan na proslavu 50-godišnjice Oscara za Vukotićev film ‘Surogat’ i Zagreb filma. Odbijao sam odlikovanja još 1970-ih, kad sam bio predsjednik Društva filmskih radnika Hrvatske i član komisije za dodjelu odlikovanja. Sjećam se da me netko iz komisije tada pitao jesam li ikad odlikovan. Kad sam rekao ‘ne’, htjeli su me predložiti. Odustali su tek kad sam rekao da ću napraviti skandal i javno odbiti odlikovanje. Pravio sam serije karikatura u kojima sam se rugao odlikovanjima, a i vidio tko je sve i koliko dobivao ta odličja. Shvatio sam da se time kupuje ideološka lojalnost. Meni to nije trebalo jer sam bio iskreni član Partije.

1/2