Kada Hotić iz udruženja Majke enklava Srebrenice i Žepe toga je dana prvi put, od početka do kraja, pogledala dokumentarni film koji se posjetiteljima SENSE Dokumentacijskog centra Srebrenica, nedavno otvorenoga u sklopu Memorijalnog centra u Potočarima, prikazuje na centralnom videozidu. Budući da je ured njene organizacije samo nekoliko katova više, kronologiju zločina koje su snage Republike Srpske počinile nad bošnjačkim stanovništvom toga kraja imala je priliku pogledati i ranije, no to je izbjegavala jer je u ljeto 1995. ostala bez supruga, 29-godišnjeg sina, dvojice braće i još gotovo 50 članova šire obitelji.
- Onome tko nije doživio katastrofu tolikih razmjera teško je dočarati atmosferu koja je u tom periodu vladala našim krajem. Čini mi se da bih danima bez prestanka mogla pričati o onome što nas je zadesilo. Problem je u tome što međunarodna javnost još ne zna pravu istinu o našoj tragediji. Osim priznanja da je u Srebrenici počinjen genocid, svijet o nama nije poveo računa - kaže Kada Hotić, koja se nakon života u izbjeglištvu odlučila na povratak u Srebrenicu ali, kako objašnjava, tu sadašnjost nije ni nalik predratnom životu, u kojem se ljudi nisu međusobno razlikovali po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti.
- Dok sam živa, neću ozdraviti. Više ne mogu prijateljevati s tim ljudima i nikada neću oprostiti život svoga sina koji je ubijen samo zato što se zvao Samir, a ne Dragan ili Milan. Ne znam što će mladi uraditi. Čini mi se da je njima kao meni nakon Drugoga svjetskog rata: slušaš priče o nečemu što nisi doživio i sve ti se to čini nevjerojatnim. Htjeli-ne htjeli, ipak moraju ići u školu zajedno - kaže ona.
Dok sam živa, neću ozdraviti. Više ne mogu prijateljevati s tim ljudima i nikada neću oprostiti život svoga sina koji je ubijen samo zato što se zvao Samir. Ne znam što će mladi uraditi. Čini mi se da je njima kao meni nakon Drugoga svjetskog rata: slušaš priče o nečemu što nisi doživio i sve ti se to čini nevjerojatnim – govori Kada Hotić
Da mladi u Srebrenici, gradu koji je 2004. ponovno dobio Trg bratstva i jedinstva, polako otvaraju novo poglavlje suživota, dokazuje Nogometni klub Guber, u kojem zajedno treniraju djeca srpske i bošnjačke nacionalnosti. Kako nam objašnjava Valentina Gagić Lazić, jedna od osnivačica organizacije SARA Srebrenica, i dalje postoje negativni primjeri i veliki otpori s jedne i druge strane, ali sve je više onih koji se fokusiraju na zajedničke probleme što pogađaju obje, donedavno zaraćene etničke skupine.
- Srebrenica je danas multietnička sredina, zbog čega ljudi ne mogu jedni bez drugih: međusobno trgujemo, radimo u istim institucijama i djeca nam idu zajedno u školu. Zbog svega toga pitanje suživota više nije stvar želje nego potrebe. Imamo i mješovitih brakova, no njih je manje nego prije rata. Žao mi je što o tome moramo pričati kao da je riječ o čudu, ali to je zaista tako - objašnjava Valentina Gagić Lazić, čija se organizacija, osnovana 1999., prvotno bavila problematikom s kojom su se susretali žene i mladi iz srebreničkog kraja i koja je u tom razdoblju okupljala srpsko stanovništvo. S početkom procesa povratka Bošnjaka, SARA Srebrenica je promijenila strukturu članstva; aktivisti i aktivistkinje su se okrenuli izgradnji prijateljstva, pa se danas bave projektima kojima nastoje olakšati svakodnevicu svih svojih sugrađana.
Jedan od gorućih problema u srebreničkoj općini nedostatak je stanovništva. Dok je prema posljednjem popisu prije rata ovdje živjelo 36.666 osoba, danas ih nema ni sedam tisuća. Pored strahovitih ljudskih gubitaka, rat je rezultirao i time da se velik broj izbjeglih još nije odlučio na povratak. Zbog toga su svaka vrsta entuzijazma i daljnja održivost upitni. Kako tvrdi Valentina Gagić Lazić, situacija se dodatno pogoršava uoči izbora, kada se nanovo forsiraju podjele u političke svrhe.
- Mislim da ljudi koji žive u Srebrenici zaslužuju mnogo više, jer su kroz povijest više puta pokazali svoje dostojanstvo. Žao mi je što pojedini mediji i političari manipuliraju situacijom, pa pozitivne promjene ne mogu uzeti maha. Iako je od rata prošlo mnogo godina, onima koji ovdje ne žive Srebrenica izgleda kao da je rat tek završio - kaže ona.
Posjetiteljima te nekada prosperitetne općine tragovi ratne stihije najvidljiviji su na glavnoj cesti, koja prolazi brdovitim krajolikom. Uz bogatu šumu, koja u ovo doba godine poprima crvene nijanse, sivilo napuštenih betonskih kompleksa razbijaju i šareni jumbo-plakati, postavljeni uoči nedavnih izbora, s kojih različita politička lica obećavaju nužne promjene. No dvadeset godina nakon rata nikome od njih, neovisno o tome jesu li se ikada uspjeli domoći vlasti, još nije pošlo za rukom upogoniti barem dio tvrtki i desetak tvornica koje su ovdje nekoć zapošljavale, kako kažu građani Srebrenice, ‘svakoga tko je htio raditi’. Među njima je najpoznatija Fabrika akumulatora Potočari, čiju je infrastrukturu u ratu koristio Dutchbat, nizozemski bataljon pod komandom UN-a, i u čijim je prostorima danas Memorijalni centar. Dio lokalnog stanovništva zapošljava tek privatizirana Fabrika za pocinčavanje Potočari – Srebrenica. Privatizacijski proces nije zaobišao ni prirodna bogatstava ovoga kraja. Osim u Banji Guber, smještenoj na izvoru termalnih i mineralnih voda, koja je prije rata bila centar medicinskog turizma a danas čeka na obnovu, privatni kapital pronašao je put i do Rudnika boksita Srebrenica te Rudnika olova i cinka Sase. Malobrojni zaposleni teško se mire s lošim radnim uvjetima, zbog čega su donedavno štrajkala 43 radnika Rudnika boksita. Iz takve je perspektive radnicima gotovo nemoguće zamisliti da se nekadašnja srebrenička Tvornica stilskog namještaja jedne od predratnih godina našla na drugom mjestu ljestvice najboljih uvjeta rada u cijeloj Europi. Strani vlasnik Rudnika privremeni mir kupio je isplatom dijela plaća koje, iako niske, radnike koliko-toliko zadovoljavaju; u suprotnom, našli bi se na birou ili, ako bi bilo sreće, u trgovini ili ugostiteljstvu, uz mjesečnu plaću koja često ne premašuje 200 eura.
Tako razmišlja i Ivan Vasić, koji na posao u Rudnik Sase svakodnevno putuje iz obližnjeg Bratunca.
- Radim u rudniku i život mi nije lak - kroz šalu ponavlja taj 29-godišnjak.
Kako mu je supruga nezaposlena, a ima i dvoje male djece, ta konstatacija nije daleko od istine… U Bratunac, gdje je u ratnim zbivanjima stradalo i srpsko i bošnjačko civilno stanovništvo, doselio se velik broj izbjeglica, među kojima i Srbi iz Hrvatske, pa sada ondje živi više stanovnika nego prije rata. Sličnim Srebrenici čini ga enormna nezaposlenost.
Jedan od gorućih problema u srebreničkoj općini nedostatak je stanovništva. Dok je prema posljednjem popisu prije rata ovdje živjelo 36.666 osoba, danas ih nema ni sedam tisuća. Situacija se dodatno pogoršava uoči izbora, kada se nanovo forsiraju podjele u političke svrhe
- Šta je bilo bilo je, a sada nam dajte posao da možemo normalno živjeti. To je moto kojim se vodimo mi mlade, poslijeratne generacije - uvjerava nas Vasić i dodaje da slično pravilo vrijedi i kada je riječ o provodu. Budući da Bratunac ima najbogatiji noćni život, u njemu se vikendom okupljaju mladi iz obližnjih mjesta.
- Kakva se muzika sluša? Pa znaš kako to ide: Mozart, Chopin, Strauss… ma, slušamo sve šta je u određenom trenutku popularno. Za razliku od nas ljudi, muzika ne poznaje nacionalnost - dodaje Vasić na putu do kafića znakovitog imena (‘Tamo daleko’), na bratunačkom korzu.
Što je večer više odmicala, teza tog mladića pokazivala se sve istinitijom. Naime, paralelno s brojem posjetitelja u kafiću je rasla i razina multietničnosti: do kraja večeri na istom su se mjestu veselili Bošnjaci iz Srebrenice i Srbi iz Bratunca. Uglas su se pjevale narodne pjesme i najpoznatiji stihovi jugoslavenskog rocka i na repertoaru je bilo doista svega, od Tome Zdravkovića do Ekatarine Velike. A kako su se tu večer u Bratuncu zatekli i neki Dalmatinci, domaćini su ih pokušali udobrovoljiti stihovima Olivera Dragojevića…
- Ma nek’ smo živi mi živi - kazao nam je Vasić na rastanku, s prvim satima novoga dana.
Projekt koji je historijsku građu vratio onamo kamo pripada
Budući da vrijeme sve više odmiče, sve manje ljudi će imati priliku susresti se oči u oči s obiteljima žrtava i iz prve ruke čuti priču o zločinima počinjenima u ovom kraju. SENSE Dokumentacijski centar Srebrenica otvoren je kao svojevrsni surogat takve vrste svjedočanstava - objašnjava Nemanja Stjepanović, novinar SENSE, jedine agencije koja na dnevnoj bazi izvještava o suđenjima na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju.
Bogatu agencijsku arhivu njezin je direktor Mirko Klarin odlučio vratiti onamo kamo pripada, ondje gdje je sve započelo, pa se nakon srebreničkog Centra, u suradnji s Documentom – Centrom za suočavanje s prošlošću, sličan projekt planira i u Vukovaru. Posjetitelji srebreničkog SENSE Dokumentacijskog centra mogu na jednom mjestu pogledati sažetak haških suđenja za srebrenički genocid, a oni koji se time žele baviti na istraživačkoj razini temi mogu pristupiti putem kompjutera.
- Koliko god se ne slagali s nekim presudama, oko kojih često postoje emotivne reakcije, neosporno je da najveći broj činjenica nikada ne bi bio utvrđen bez djelovanja Haškog suda - objašnjava Vanja Valtrović iz SENSE.
Zanimljivo je da je najveći broj videomaterijala koji se danas prikazuju na ekranima Dokumentacijskog centra Srebrenica, a koji su donedavno služili kao jedan od glavnih dokaza u suđenjima optuženima za genocid, snimio beogradski novinar Zoran Petrović Piroćanac, uz dopuštenje vlasti Republike Srpske. Kako se ispostavilo na suđenju Radovanu Karadžiću, novinar je imao namjeru prikazati zločine u ‘pozitivnom svjetlu’, no nakraju je udario temelje za optužnice svojih idola. Slična sudbina zadesila je snimke pripadnika Škorpiona, koji su kamerom bilježili vlastite zločine i potom ih s ratišta distribuirali u javnost.
