Novosti

Preporuke: muzika

Neki novi ritam

Obratite pažnju na dostojnu posvetu bubnjarskoj legendi Tonyju Allenu, na novi album benda Sons of Kemet koji predvodi Shabaka Hutchings, ključna figura londonske jazz scene, kao i na moćan gitarski album sjajnog Mdoua Moctara

Large there is no end

Tony Allen: There Is No End (Blue Note, 2021.)

Često su posthumni albumi na brzinu sklepane kolekcije ostataka objavljene kako bi se zaradilo na smrti pokojnika. "There is No End" legendarnog bubnjara Tonyja Allena objavljen u travnju, točno godinu dana nakon njegove smrti, ne može biti dalje od takvog opisa. Allen je do svoje smrti u osamdesetoj godini bio jedan od najcjenjenijih bubnjara na svijetu. Zajedno sa svojim bendovskim šefom Felom Kutijem Allen je kreirao afrobeat, sintezu zapadnoafričkih glazbenih stilova, jazza i funka. Uglavnom zaboravljen tijekom osamdesetih i devedesetih, Allen se tijekom dvijetisućitih rehabilitirao zahvaljujući suradnji s utjecajnim figurama poput Damona Albarna, Jimija Tenora ili Sébastiena Telliera koji su prepoznali da je njegov ritmički genij zaslužan za uspjeh Feline glazbe barem koliko i Felini naboj, karizma i energija. Na "There Is No End" Allen još jednom pokazuje zašto je često predstavljen kao savršen suradnik. Nastao u suradnji s producentima Vincentom Taegerom i Vincentom Taurelleom koji su završili album poslije njegove smrti, "There Is No End" donosi suradnje s reperima i pjevačima nekoliko generacija odmaknutih od Allena. U središtu svega su Allenovi nevjerojatni bubnjevi koji istovremeno povezuju jazz Arta Blakeyja i Maxa Roacha, afrobeat, funk, techno i hip-hop. Dodamo li tome i nadahnuta gostovanja talentiranih MC-ja poput Skepte ili Dannyja Browna, imamo i dostojnu posvetu legendi i jedan od najboljih hip-hop albuma godine.

 

Sons of Kemet: Black To The Future (Impulse, 2021.)

"Black To The Future" četvrti je album Sons of Kemet, jednog od tri benda koje predvodi neumorni saksofonist Shabaka Hutchings. Hutchings se tijekom posljednjih nekoliko godina prometnuo u ključnu figuru londonske jazz scene. Iako u tome bitnu ulogu igraju i druga dva benda – Shabaka & The Ancestors i The Comet is Coming – najvažniji za ovu njegovu reputaciju su upravo Sons of Kemet. Bend čini neobična postava: dva bubnja i tuba saksofon, odmaknut je od jazza najviše od svih projekata u koje je Hutchings uključen, ali je istovremeno najpolitičniji i (nipošto manje bitno) najplesniji. Procesirajući nasljeđe karipske glazbe, odjeka klupske kulture kroz prizmu jazzom obojene prosvjedne glazbe, Sons of Kemet stvaraju glazbu izvan žanrovskih, geografskih i kulturoloških granica. "Black To The Future" ne predstavlja šok i naboj koji je krasio fenomenalni prethodnik "Your Queen Is a Reptile", no nudi daljnje rafiniranje i širenje zvuka benda kroz suradnje s jazz glazbenicima, ali i reperima poput D Double E-ja i Kojeyja Radicala. Album je uokviren dvjema moćnim jazz poemama stalnog suradnika Joshue Idehena; zajedno s naslovima svih pjesama koji pročitani redom tvore pjesmu, one daju naslovni afrofuturistički koncept. Odvojene od poletnog ostatka, te dvije pjesme, "Field Negus" i "Black", naslućuju puno mračniji i konfrontacijski usmjeren materijal, pa ovaj album djeluje kao svojevrsni kompromis, ali ne s publikom ili kritikom, već s nadom kao takvom.

 

Mdou Moctar: Afrique Victime (Matador, 2021.)

Naslovnice gitarističkih magazina često se pitaju "gdje je nestao gitarski solo". Slušajući novi album sve hvaljenijeg tuareškog glazbenika Mdoua Moctara, možemo zaključiti da je otišao u Afriku. Dok zapadni rock glazbenici, pogotovo oni koji su u zabludi oko toga da je njihova forma još uvijek vitalni dio srednje struje, neuspješno pokušavaju sa zakašnjenjem pokupiti trendove iz hip-hopa i popa, Moctar svira glazbu koja istovremeno zvuči kao dio tradicije tuareškog pustinjskog bluesa, ali i funkcionira izvan nje kao dio kontinuiranog narativa o gitarskim herojima. Preko jednostavnog, ali poletnog groovea, ljevoruki Moctar ispaljuje sola koja su (da se poslužim sintagmom Kirka Hammetta iz zlosretnog dokumentarca Metallice "Some Kind of Monster") "sredstvo njegova izražavanja". Dovoljno je poslušati epsku naslovnu pjesmu iz koje je jasno da se snaga poruke ne krije u jednostavnim, izravnim riječima, nego u Moctarovom stilu sviranja. Njegova gitara odraz je patnje, siromaštva, neprekidne boli, ali i nadanja. Kad pjesma uđe u katarzičnu završnicu unutar koje procesuirani tonovi odjekuju poput pucnjeva, a gitara poprima ton nalik na grubi metalni urlik, rečeno je sve što treba biti rečeno. "Afrique Victime" jedan je od najboljih i najmoćnijih gitarskih albuma posljednjih godina.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više