>

novosti logo

Kronika Kronika

Nema odmora dok ne dođe obnova

Birokratski žrvanj melje ljude na Baniji i Kordunu kojima uopće nije ostvareno pravo na obnovu devastiranih kuća

Ako u zabačenom selu na Baniji ili Kordunu starica ne plati mjesečnu naknadu za odvoz smeća ili preskoči ratu pretplate HRT-u za tranzistorski prijemnik, zaredat će nevolje. Umjesto bijelih koverti sa običnim opomenama, počet će stizati one zlokobne, plave, jer je plaćanje smeća kojega nema ili slušanje prijemnika koji krči – njena obaveza. U raštrkanim i napuštenim selima podno Petrove gore, povratnici to dobro znaju pa od skromnih socijalnih naknada ili šturih mirovina itekako paze da svoju obavezu prema državi ispune. Istovremeno, prema mnogima od njih, ista ta država i činovnici ne ispunjavaju obavezu da im što prije obnove porušene i zapaljene kuće. Oni znaju da na adresu njihovih ureda nikada neće stići nikakva bijela koverta, a pogotovo ne plava, nikakva opomena ili kazna za neizvršavanje njihovih obaveza. Javašluk i bezobzirnost otišli su tako daleko da odgađanje obnove unedogled nije najgore što se povratniku može dogoditi. Gora od toga je očigledna prijevara koju čak, u svojoj bahatosti, država niti ne pokušava sakriti. Napravili smo zato rekapitulaciju takvih slučajeva o kojima smo većim dijelom već izvijestili, ali i nekih novih.

Kad su se Mirko i Janja Dijaković 2000. godine vratili u svoje selo Šibine, umjesto kuće zatekli su gomilu kamenja i cigala zaraslih u drač. Podnijeli su zahtjev za obnovu, uselili se u štalu i – čekali. Prolazile su godine. Mirko je u međuvremenu umro. Janja je i dalje živjela u derutnoj štali. Zimi se smrzavala, kisnula i drhtala punih 10 godina. Kad je već bila na izmaku snaga, stigoše majstori i zidari. Nastavila je živjeti u štali dva mjeseca dok su oni radili. Napokon joj tutnuše papir da potpiše i odoše. Kad je ušla u obnovljenu kuću, šok! Hladni betonski podovi, usred kupaonice školjka koja nije spojena, nema vode, nema kanalizacije, nema struje, nema stakla na vratima. Žalila se, ali joj je rečeno da je to za državu radio neki privatni poduzetnik, neka njega juri jer je on od države naplatio radove, pa prema tome država s tim nema više ništa.

Milanu Ivkoviću, koji se prije nekoliko godina vratio u rodni Bović, rečeno je da je za obnovu urušene drvene kućice zakasnio. Pomoglo je selo. Prijatelji i susjedi su obnovili krov, ali uvjeta za život Milan još nema. Priključak struje morao bi pozamašno platiti, a nekada su u istoj toj kućici svijetlile žarulje. Priključak su njegovi roditelji platili u visini cijene jednog teleta, kao uostalom i svi u selu. No kada su, u kolovozu 1995. izbjegli, u kući su ostala gorjeti svjetla. Milan danas spava kod susjeda, obilazi kuću svaki dan i čeka.

Bogdanka Roknić od povratka u rodno selo Malićku, živi u majčinoj kući jer njena čeka obnovu. ‘Drvenu kuću koju smo ostavili 1995. zatekli smo pokradenu i devastiranu. Da je kuća uništena saznali smo još dok smo bili u Srbiji i odmah smo poduzeli korake kako bi se obnovila, pa sam podnijela zahtjev prema Uredu za izbjeglice u Hrvatskoj na koji nikada nije stigao odgovor. Kad sam se vratila, tražila sam barem nekakav materijal ili crijep, ali uvijek bi mi bilo rečeno da još nisam na redu. Svake godine pišem molbe i zahtjeve za obnovom. Nikada nisam dobila definitivnu odbijenicu, ali zato je odgovor uvijek isti – niste na redu! Jako sam razočarana, pa i ljuta jer oko obnove vladaju pravi kaos i nepravda. Naime, znam za mnoge kuće koje su potpuno obnovljene, a njihovi vlasnici su još u Srbiji i čak niti ne pomišljaju da bi se ikada vratili na svoje ognjište. Kalkuliraju da prođu određeni rokovi pa da te lijepe i obnovljene kuće prodaju. Takvih kuća ima koliko god hoćete. Ima nas puno koji smo se vratili, koji želimo živjeti na svome, na svojoj zemlji i u svojoj zemlji, ali za nas nema obnove. – razočarana je Bogdanka Roknić.

Milenku Kopaču iz Čremušnice jasno je rečeno da mu ne vrijedi niti podnositi zahtjev za obnovu, jer njegova kuća nije bila plijenom pljačkaša ili palikuća, niti je uništena ratnim djelovanjima. Njegova drvena kuća, pravi biser stare kordunaške arhitekture, odmah iza rata je – ukradena. I to čitava.

- Kada sam pokušao podnijeti zahtjev za obnovu nakon povratka, rekli su mi da bih mogao ostvariti obnovu da je kojim slučajem preko kuće prešao tenk, da ju je pogodila granata ili da su je zapalili i opljačkali. Ovako, to je obična krađa i država nije dužna da mi izgradi drugu kuću. Netko je vrlo dobro znao što radi. Pažljivo, gradu po gredu, stranicu po stranicu, kuća je jednostavno rastavljena i tko zna gdje opet sastavljena. A bila je prava ljepotica koju su gradili moji djedovi i pradjedovi. Sada živim u nekakvoj daščari koju sam sklepao. Svako malo prokisne, propušu je vjetrovi, a glavni materijal za zaštitu su mi najloni - rezigniran je Milenko Kopač.

Mevla i Milan Vučković iz Malog Gradca, otkad su se vratili iz Srbije, potucaju se od nemila do nedraga, jer im je kuća potpuno sravnjena sa zemljom. Svi pokušaji da dobiju obnovu su propali. Jednostavno im je rečeno da nemaju nikakve šanse. Do sada su se pet puta selili po tuđim, polusrušenim kućama. Posljednja u kojoj su boravili prošle zime se srušila pod teretom snijega, a oni su jedva izvukli živu glavu. Sada žive u jednoj urušenoj kući, ali Milan je donio čvrstu odluku.

– Svega mi je dosta. I ovih straćara kroz koje prolazimo, moljakanja za obnovu i života na tuđem. Neka mi država koja mi osim socijalne pomoći ništa nije pomogla, pozajmi jedan kontejner. Postavit ću ga na mjesto gdje je nekada stajala moja rodna kuća i tu ćemo moja žena i ja živjeti. Napokon, svoji na svome. Ne trebaju mi ni struja, ni voda ni telefon. Želim mir. Mi smo vrijedni, kruha će uvijek biti, ali neće biti poniženja – odlučan je Milan Vučković.

1/1