>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Anja Kožul

Nemanja Šimpraga: U Radučiću na traktoru, u Rijeci na hip-hopu

Djeca kolone: Sve što moji vršnjaci znaju jest da je ‘Oluja’ bila sjajno isplanirana i potpuno čista, to slušaju cijeli život i ja ih nimalo ne krivim. Nisu krivi oni, već način na koji se sistem u Hrvatskoj postavlja prema toj akciji

Nemanja Šimpraga iz sela Radučić pokraj Knina imao je svega 12 dana kada je počela akcija ‘Oluja’. Njegova porodica na put je pošla pokupivši sav novac iz kuće, a istinski očaj situacije može se iščitati iz činjenice da ga je majka nosila na komadu kartona zamotanog u deku. Prolazeći kroz kolonu, zaustavljali su se kod rođaka, a na kraju su se smjestili u izbjegličko naselje i ugljenokop Tamnava kraj rijeke Kolubare, u kojem je zimi, zbog zagađenog zraka, padao crni snijeg.

Porodica Šimpraga pokušala se iščupati iz sablasnog izbjegličkog života i dobiti zelenu kartu za Kanadu. Budući da u tome nisu uspjeli, roditelji s troje djece u aprilu 1999. odlučili su se na povratak u Radučić. Šimprage su se vratile u opljačkanu, ali čitavu kuću, jer su u njoj ostali baba i djed koji su u poslijeratnim godinama doživjeli svašta. No Nemanja o njihovom traumatičnom iskustvu danas ne želi govoriti. Njegova majka je prije rata bila konobarica, otac električar, a nakon povratka nisu mogli dobiti stare poslove pa su prešli na poljoprivredu. Otad žive od uzgajanja krava i proizvodnje sira. Danas 23-godišnji student Tehničkog fakulteta u Rijeci prisjeća se svog djetinjstva koje je, pored svega, za njega ipak bilo idilično.

- Odrastao sam na selu među kravicama i na svježem zraku, nije mi falilo ništa osim prijatelja koji su bili udaljeni kilometrima. Početak nove ere bila je osnovna škola, upadanje u društvo u ratom potpuno promijenjenom Kninu, nacionalne tenzije i siromaštvo koje je vladalo - govori Nemanja i dodaje da u školi nije imao problema jer su postojale dvije smjene, a on je išao u onu u kojoj je bilo mnogo povratničke djece iz okolnih sela.

Smatra da je ‘Oluja’ najveća tragedija koja se dogodila njegovoj i drugim porodicama, jer se nakon toga nikako nisu mogli vratiti na staro.

- Usprkos svemu, to iskustvo nas je učinilo drukčijima, usudio bih se reći i jačima. Evo, poslije svega toga meni nije bio problem promijeniti grad i otići u srednju školu u Zagreb i na studije u Rijeku - govori Nemanja.

On se danas lako prilagođava dvojakom načinu života: u Radučiću ustaje u šest, ide za kravama, vozi traktor i vješto barata poljoprivrednom mašinerijom, a kada je u Rijeci, on je budući software developer koji voli hip-hop koncerte. Njegova sestra Marija živi u Londonu, a Jelena u Zagrebu.

Koliko god bio otvoren i prilagodljiv, Nemanjinu priču znaju samo poneki prijatelji iz Zagreba i Rijeke.

- Nije to nešto o čemu se može pričati uz kavu na Korzu. Onima koji su priču čuli zajedničko je to da nisu imali pojma što se događalo s druge strane. Sve što moji vršnjaci znaju jest da je ‘Oluja’ bila sjajno isplanirana i potpuno čista, to slušaju cijeli život i ja ih nimalo ne krivim. Nisu krivi oni, već način na koji se sistem u Hrvatskoj postavlja prema toj akciji - smatra ovaj student.

Ono što bi Nemanja volio vidjeti u Hrvatskoj jeste veće razumijevanje za Srbe povratnike na koje se još uvijek ne gleda blagonaklono.

- Želim da ljudi shvate da mnogi Srbi nisu htjeli da se išta od toga desi i da proslava ‘Oluje’ ne bude dernek pun ustaškog znakovlja, nego dostojanstvena proslava dana koji, realno gledano, puno znači za Hrvatsku. Kada bi netko na proslavi odao počast svim nevinim žrtvama, to bi bio ogroman korak naprijed - smatra Nemanja.

1/2