>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Nemanja Stjepanović Srbija i Hrvatska su dvostruko poražene

Presuda kojom je Međunarodni sud pravde odbacio hrvatsku i srpsku tužbu za genocid neće značiti ništa ako je države koje su označene kao odgovorne ne prihvate, odnosno, ukoliko se ne odreknu politike devedesetih koja je dovela do stradanja tolikog broja ljudi

Nemanja Stjepanović novinar je agencije SENSE iz Haaga koji od 2005. izvještava sa suđenja pred Tribunalom. S njim smo razgovarali povodom presude kojom je Međunarodni sud pravde (ICJ) odbacio hrvatsku tužbu za genocid i srpsku protutužbu.

Budući da je ukazala na činjenicu da su srpske snage i JNA činile zločine s ciljem stvaranja homogene srpske države te da su hrvatske snage tokom i nakon akcije Oluja također počinile zločine kako bi protjerale srpsko stanovništvo, možemo li današnju presudu ICJ-a nazvati historijskom?

Zamah u suđenjima za ratne zločine možemo očekivati samo ako vladajuće strukture u Srbiji i Hrvatskoj prihvate nalaze današnje presude i u društvu stvore klimu koja će pravosuđu omogućiti da radi po zakonu u pogledu procesuiranja ratnih zločina

Svako ko je i najmanje upućen u činjenice iz ratnih devedesetih dobro zna da je Srbija radila na stvaranju homogenih srpskih teritorija u Hrvatskoj i BiH i da je to ostvarivala angažovanjem svojih vojnih i policijskih jedinica u etničkom čišćenju velikih delova susednih zemalja. Isto tako, najmanji intelektualni napor uz elementarno poznavanje događaja u Oluji dovoljan je da se shvati presudna uloga državnog vrha Hrvatske u etničkom čišćenju Krajine u leto 1995. godine. U tom pogledu u današnjoj presudi nema ničeg istorijskog, jer je samo potvrđeno nešto što svi, uključujući i članove srpskog i hrvatskog pravnog tima pred Međunarodnim sudom pravde, znaju. S druge strane, skoro 20 godina Srbi i Hrvati se prave ludi i odbijaju da prihvate ulogu svojih država u zločinima čiji je jedini cilj bio da se onaj drugi skloni sa teritorije koju su napadači smatrali svojom. U tom odbijanju da se istina prihvati i glasno kaže od pomoći su im bile i poslednje haške presude, pre svega one Gotovini i Markaču, zatim generalu Perišiću i, konačno, šefovima srpske Državne bezbednosti Stanišiću i Simatoviću. Zbog toga, današnja presuda jeste istorijska jer se makar u jednom svom delu suprotstavlja preovlađujućoj relativizaciji zločina i uloge Srbije i Hrvatske u njima. U samoj srži te relativizacije nalazi se opravdavanje zločina, ali to je druga tema.

Hrvatska i srpska strana su se u međusobnim tužbama pozivale na spomenute pojedince, poput Jovice Stanišića, Franka Simatovića i Momčila Perišića, Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, koji su ranije oslobođeni pred ICTY-om. Možemo li reći da je u tom kontekstu današnja presuda ICJ-a donijela svojevrsnu satisfakciju žrtvama?

Ja mislim da jeste, ma koliko ta satisfakcija minimalna bila nakon pomenutih oslobađajućih presuda. Haški tribunal je u poslednjih nekoliko godina uspeo skoro nemoguće – da amnestira Srbiju u pogledu učešća u zločinima počinjenim u Hrvatskoj, a Hrvatsku oslobodi odgovornosti za zločine u Oluji. Tužno je da su žrtve dočekale satisfakciju tek u ‘zaustavnom vremenu’ dvadesetogodišnje borbe za pravdu. No, današnja presuda neće značiti ništa ako je države koje su označene odgovornim ne prihvate. Šta bi značilo prihvatanje? Odricanje od politike devedesetih koja je dovela do stradanja tolikog broja ljudi.

Vjerujete li da će utvrđene činjenice utjecati na rad lokalnih pravosudnih tijela po pitanju kažnjavanja odgovornih za ratne zločine?

Nažalost, svedoci smo da lokalna pravosudna tela rade manje po zakonu i savesti, a više po odluci ili u skladu sa očekivanjima izvršne vlasti. Zamah u suđenjima za ratne zločine možemo očekivati samo ako vladajuće strukture u Srbiji i Hrvatskoj prihvate nalaze današnje presude i u društvu stvore klimu koja će pravosuđu omogućiti da radi po zakonu u pogledu procesuiranja ratnih zločina. Od toga smo u ovom trenutku miljama daleko i ne očekujem veliki preokret. Podsetiću na poslednji primer iz Srbije kada su istraživači beogradskog Fonda za humanitarno pravo sastavili dosije u kojem se jasno ukazuje na dokaze o umešanosti 37. brigade Vojske Jugoslavije u zločine nad kosovskim Albancima čija su tela otkrivena u masovnoj grobnici Rudnica u Srbiji. Komandant te brigade slučajno je bio sadašnji načelnik Generalštaba Vojske Srbije. I umesto da se dokazi, od kojih je 90 odsto dokumenata vojske i policije, prouče i pokrene se istraga, stvorena je atmosfera linča u kojoj je nesmetan rad pravosuđa nemoguć.

Tadić i njegov prijatelj Josipović su činjenica o ratnim devedesetim bili više nego svesni dok su bili na vlasti, a nisu učinili ništa da se stvori atmosfera u kojoj će nacionalizam i podrška zločincima biti marginalizovani

Slažete li se s bivšim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem koji je kazao kako bi ovu presudu trebalo iskoristiti protiv onih koji šire demagogiju i nacionalističku politiku?

U obračunu sa demagogijom i nacionalizmom važne su činjenice, a ne presude kao takve. Presude mogu biti od pomoći, ali mogu i da razmahnu nacionalizam. Videli smo to u slučaju takozvanih Meronovih haških žalbenih presuda Gotovini i Perišiću. Tadić i njegov prijatelj Josipović su činjenica o ratnim devedesetim bili više nego svesni dok su bili na vlasti, a nisu učinili ništa da se stvori atmosfera u kojoj će nacionalizam i podrška zločincima biti marginalizovani. Očito da nije bilo dovoljno glumiti državničko i lično prijateljstvo, razmetati se šminkerskim osmesima i rukovanjima i očekivati da će se nacionalisti sami od sebe umiriti. Hrvatsko i srpsko društvo se moraju suočiti sa zločinima koji su u njihovo ime počinjeni, ne samo u Hrvatskoj, nego, čak i važnije, u BiH. Nada da će se to dogoditi ne dolazi iz državnih struktura i jedino što za sada imamo je inicijativa grupe nevladinih organizacija za formiranje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima (REKOM). Biće dobro ako današnja presuda rezultira makar malim ubrzanjem tog procesa, odnosno veće podrške vlasti država u regionu za formiranje Komisije.

Kakvog će utjecaja ova presuda imati na ionako zahlađene odnose dviju zemalja?

Srbija i Hrvatska su danas dvostruko poražene. Odbijene su tužbe za genocid, a u isto vreme Međunarodni sud pravde je ocenio da su vojne i policijske snage obe države počinile zločine u okviru kampanje etničkog čišćenja. Stoga nema euforije, nema slavlja na ulicama i onih slika koje su poslednjih godina doprinele dodatnom zahlađenju odnosa. Zato ne očekujem da će odnosi dodatno ići nizbrdo, a bez čvrste odluke da se činjenice utvrde i svako prihvati svoj deo odgovornosti ne očekujem ni otopljavanje odnosa. Možda bi dobar početak bilo usvajanje preporuke Međunarodnog suda pravde da se ubrza saradnja u procesu utvrđivanja sudbine nestalih, a da se u budućnosti ima u vidu da je današnjom presudom Srbiji i Hrvatskoj nametnuta obaveza očuvanja mira i stabilnosti u regionu.

1/1