Službeno ih nitko nije vidio, ali svi su za njih čuli. Ako se bavite stočarstvom, pa još živite na Baniji, pa vam je uz to potres srušio sve što imate, onda su sigurno navratili do vas. Naravno, neslužbeno i anonimno, ali zato s džepovima prepunim kuna i eura.

Ti "nevidljivi" ljudi bave se s onim što bi se moglo nazvati rudimentarnim kapitalizmom. Njihov cilj je jasan – kupiti jeftino, prodati skupo.

Roba je u ovom slučaju stoka. Jedina je to valuta koja već trideset godina vrijedi na Baniji i s kojom se sve kupuje i prodaje. Druge, naprosto, nema. Zemlja nikoga ne zanima, kuće se prodaju u bescjenje a ni za to ih nitko neće, ljudi je malo, posla nikako. Jedino što važi je stoka. Zato ne čudi onaj viralni poljubac bake Milice upućen kravi Maci koja joj znači više od kuće. Milica je, a to je manje zanimalo Facebook zajednicu, izgubila dvije krave (jedna je bila Kolinda, ime je dobila zbog ljepote) pa joj Maca i Šarka doslovno život znače.

I ne samo baki Milici, nego i svima ostalima s Banije, koji se jako dobro sjećaju i 1991. i 1995. godine kada su ostali bez svega pa tako i stoke. Upravo zato stalni pozivi tim ljudima da se sklone, napuste imanje i spavaju u toplom, a ostave krave, ovce i svinje nemaju nikakvog odjeka. Znaju oni jako dobro da će ako odu, već prvu noć ostati bez svog blaga.

Vratimo se u 1995. godinu, vrijeme nakon "Oluje". Spašavajući živu glavu najveći dio krajinskog stanovništva nije imao izbora. Odnosno, imali su dva. Prvi je bio da puste stoku na slobodu, a drugi da je ostave na lancu u štali. Pokazalo se da su oni prvi bili u pravu. Barem što se tiče sudbine svih onih silnih krava, ovaca, svinja… Ako ništa drugo, barem su im darovali koji dan života prije nego što su ih pokupili ljudi slični ovima koji danas obilaze Baniju koristeći opet tuđu nesreću za vlastiti interes. Na toj stoci iz "Oluje" narasli su postratni mesarski tajkuni koji su se dokopali bogatstva zahvaljujući stranačkim vezama. Za njih su se kupila raspršena krda blaga i državnim kamionima dopremala u klaonice.

Oni drugi, njima je sasvim sigurno bilo još teže, svoje Mace i Šarke ostavili su vezane u štali. Smrt koja je njih dočekala nikome nije za poželjeti.

Teren je, dakle, isti, a i situacija je slična. Ali ne i ista. Ovaj put su ljudi ipak kraj svojih kuća, čak i kad su od njih ostale samo ruševine. Prekupci ih neumorno obilaze. Žele trgovati. Nije to nikakva novost. U ovom kraju, posebno. Gavrilović je, uostalom, imao šest tisuća kooperanata, najvećim dijelom upravo s Banije i Korduna. Stokom se uvijek trgovalo, a cijenu je određivalo – tržište. Nekad je išla gore, nekad dolje. Kad je ponuda veća, cijene su niže. Kad je manja, cijene su više. Sve jasno k'o bistar potok. Tako je i sada. To što je bio potres, muljatore malo briga. Dapače, vješto ga koriste da cijenu smanje čak za dvije trećine! Činjenica da je to u najmanju ruku nemoralno i da se može usporediti s ratnim profiterstvom malo im je važna. Štoviše, ako je đed ostao bez kuće, ako se štala srušila, ako su krave ostale bez sijena - sve to govori u prilog da ono što je nekada koštalo 100, sada po njihovim kriterijima košta 30.

"Nudili su mi za steonu junicu 3,5 hiljade kuna. Ej, 3,5 hiljade!? Do prije deset dana prodao bih je za 12-13 hiljada bez problema"

- Nudili su mi za steonu junicu 3,5 hiljade kuna. Ej, 3,5 hiljade!? Do prije deset dana prodao bih je za 12-13 hiljada bez problema – kaže nam stočar iz Moštanice.

- Pa jeste li prodali?

- Nisam, jer ne moram. Još je nekako mogu držat. Ali ljudi prodaju. Šta će, nemaju kud – govori Ljubomir, mada ni njegova situacija nije sjajna, s obzirom na stanje u kojem mu je kuća i malu kamp-kućicu u kojoj spava cijela obitelj.

- A tko je nudio?

- Nikad čovjeka vidio nisam – odgovara.

Ljubomirov suseljan ponavlja njegovu priču.

- Dolaze ljudi. Ne znam ih ja. Hoće da kupe po malim cijenama. Kažu da krava i tele dođu 3 do 4 hiljade kuna. Neki prodaju, neki ne prodaju – nadovezuje se on.

Priču oko nakupaca prvi je pokrenuo petrinjski paroh Saša Umićević koji je i preko društvenih mreža gotovo pa dramatičnom porukom pozvao Banijce da ne prodaju blago budzašto. "Koristeći bezizlaznu situaciju u kojoj se narod našao, pojedini preprodavci nude iznose koji ne predstavljaju ni približnu stvarnu vrednost tih životinja. Molim vas, ne dajte svoju stoku nakupcima za minimalne iznose koje vam nude", poručio je sveprisutni petrinjski dobri duh Banije paroh Saša, da bi se na poruku kasnije nadovezao potpredsjednik Vlade Boris Milošević s istim apelom.

Interesiralo nas je kako na preprodaju gleda država i da li je uopće primjećuje. Znamo da u najmanju ruku takva nepoštena trgovina i korištenje tuđe nesreće nije moralno, ali da li je legalno? Posebno zato što se ne radi više o 1995., nego o 2021. godini kada svaka krava i tele moraju biti popisani, a nadležni organi dužni su pratiti njenu, kako se kaže, sljedivost pa u svakom trenutku moraju znati i gdje je Miličina Maca i što je bilo s Kolindom, kamoli da ne primijete nagli nestanak stoke, pogotovo kamione u kojima se odvozi.

O takvim slučajevima u subotu je govorio potpredsjednik Vlade Tomo Medved koji je kazao da je policija dobila striktne upute da spriječe pokušaje enormne zarade preko preprodaje stoke.

Stoka na Baniji uistinu je blago (FOTO Sanjin Strukić/PIXSELL)

Tim smo povodom nazvali sisačku ispostavu veterinarske inspekcije. Voditeljica Natalija Knežević nam je kazala da je i ona čula određene priče, ali da takvih spoznaja nema niti su slučajevi prijavljeni. Uputila nas je na nacionalnu Upravu za veterinarstvo, pa smo zvali i njih tražeći odgovor na isti pitanje. Oni su bili puno širi u odgovoru, ali opet nismo doznali puno. Neke stvari ipak jesmo, s obzirom da su nam odgovorili i na ovo što ih nismo pitali pa po svemu sudeći iste odgovore šalju svim novinarima.

Naime, poručili su nam, između ostaloga, ovako: "Pri svim ovim kontaktima, Ministarstvo poljoprivrede ne sudjeluju u definiranju cijene između vlasnika - uzgajivača stoke i subjekta u poslovanju s hranom s kojima smo ih povezali, a u svim našim razgovorima predstavnici i mesne i mliječne industrije su naglasili da će uzgajivačima ponuditi poštene tržišne cijene. Također, na isti način te po potrebi poljoprivrednika s potresom pogođenih područja s otkupljivačima posreduje i Uprava za poljoprivredno zemljište, biljnu proizvodnju i tržište Ministarstva poljoprivrede."

Kažu, dakle, da su veliki otkupljivači mesa i mlijeka - a znamo tko su - naglasili da će uzgajivačima ponuditi poštene cijene. U pravnoj terminologiji, "naglasili su", slabo što znači. U uobičajenoj komunikaciji to se zove "obećanje", a u svakodnevnoj "ludom radovanje". Još ako bi i prihvatili da veliki otkupljivači neće torbariti po Baniji – a znamo da je tržište nemilosrdno pa ne znamo zbog čega ne bi i oni svojoj tvrtki ili korporaciji osigurali veći profit a sebi dodatni bonus – zašto to ne bi radili drugi umjesto njih? Demontirana država, nije u krivu bio premijer Andrej Plenković kad je prije nekoliko dana upotrijebio ovaj termin – sama taj posao niti želi niti smije raditi. Tek ako joj se neki stočar pukim slučajem obrati, državni aparat se pokrene i osigura mu kontakt s "naglašeno" poštenim tržišnim cijenama. Do tada, svaka krava svoju travu pase, pa nije bi čudo da po Baniji bazaju razni likovi koji kupuju stoku po četiri puta nižoj cijeni nakon čega je i mogu prodati po "poštenoj" cijeni.

Čujmo dalje: "Djelatnici Ministarstva poljoprivrede nisu uočili nelegalne aktivnosti na terenu, no nizom navedenih aktivnosti djeluje preventivno i u služni svih potreba poljoprivrednika." Taj odgovor zvuči normabelski umirujuće. Stanje je pod kontrolom, ako dođe do nečega, država će negativnosti uočiti i reagirati.

Ako imate još neku dvojbu, evo odmah da i nju razvrgnemo. Ministarstvo je, naime, od samog početka i kontinuirano svakoga dana na raspolaganju poljoprivrednicima u potrebi s potresom pogođenih područja, kako bi im olakšali brigu za njihove životinje. „Sukladno tome, brinu o zaprimanju i raspodjeli hrane za stoku putem dva aktivna skladišta stočne hrane u Petrinji i Glini u kojima je zaprimljeno više od 185 tona hrane te razdijeljeno više od 90 tona iste, a izmješteno je više od 100 životinja na druge farme. Također, Uloga Uprave za stočarstvo i kvalitetu hrane Ministarstva poljoprivrede je, da sukladno dojavama s terena od naših kolega iz Uprave za stručnu podršku Ministarstva poljoprivrede i iz Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu ili od samih uzgajivača stoke o problemima u trženju proizvodima stočarstva, kontaktiramo predstavnike mesne i mliječne industrije te sa zamolbom uputimo na rješavanje problema - kupnju proizvoda (tovljenika, junadi), uključivanje proizvođača u sustav otkupa mlijeka i sl." 

Kako papir trpi svašta, došlo je vrijeme da opet poslušamo što kažu ljudi na terenu izvan udobnih toplih zagrebačkih ureda. Milan Vranjanin iz Luščana na rubu suza ispričao je reporteru Novosti svoje iskustvo.

- Bili smo primorani prodati krave za 350 eura, a moja krava vrijedi 'iljadu i po. Nemam čim musti, o'šlo sve, jel' vidite, sve o'šlo. Ona ide za mnom, bleji i curi joj mlijeko. Ja i sin smo jaukali iz glasa, ja sam od toga živio... Vindija kupovala mlijeko... ostavio sam tri junića, eto ih tu, ako ih sad zatrpa, zatrpa, šta bih ja... ne znam ništa – kazao je Vranjanin.

Drugi Milan, Popović se preziva, imao je manje sreće od komšije pa je prodao sve što je imao, jer je kompletna konstrukcija štale pala po stoci. Cijena? 400 eura po grlu.

Miodragu nije gorilo pod nogama pa je kupcima rekao ovo: "Nemaš ti para za moje blago."

Srećom za njega.

Stoka se zbrinjava kod drugih uzgajivača koji nisu stradali u potresu. Jedan od njih je Rodoljub Džakula, vlasnik OPG-a u Sjeverovcu

Stoka se zbrinjava kod drugih uzgajivača koji nisu stradali u potresu. Jedan od njih je Rodoljub Džakula, vlasnik OPG-a u Sjeverovcu.

– Zamolio me paroh Umićević pa sam uzeo nešto krava i koza. Svatko od uzgajivača može po svojim mogućnostima bez velikih problema preuzeti 10 posto od vlastitog stada. Važno je pomoći. Bilo bi puno bolje da cijelim ovim poslom rukovodi država. Na žalost, nije nam ovo prvi put. Kako Srbi 1991. godine nisu znali što će sa stokom od Hrvata, tako ni Hrvati nisu znali što će 1995. sa stokom od Srba, pa su se pojavili neki koji su jako dobro znali zaraditi na njoj. Nije nam prvi put, a opet smo ostali iznenađeni. Problem je, također, što smo privatizirali veterinarske stanice. Pametna država bi ostavila određenu kontrolu. Da se adekvatno pristupilo problemu, prvi dan bi kroz sustav znali gdje je svaka krava, jer je velika većina registrirana - kaže Džakula za Novosti.

Razgovarali smo s još nekoliko stočara s Banije. Svuda su priče iste. Jedino cijena ide malo gore, malo dolje, ovisno o, je li, tržištu. „Demontirana“ država ima problema sa zbrinjavanjem ljudi, kamoli još da se muči sa stokom.

Jedino što uistinu dobro funkcionira je Agroproteinka, tvrtka koju je još početkom devedesetih privatizirao Ante Grlić Radman, otac ministra vanjskih poslova Gordana. U svom kafilerijskom poslu sakupljanja i zbrinjavanja mrtvih životinja ionako praktički nema konkurenciju u Hrvatskoj. Plovi sigurno držeći se stabilnog prihoda od otprilike 140 milijuna kuna godišnje, od čega je samo prošle godine 51,2 milijuna stiglo od države i to, da cijela priča bude zaokružena, velikom većinom naplaćenim baš od Ministarstva poljoprivrede. Prinos ove godine mogao bi biti još veći, s obzirom da je najmanje 300 komada stoke stradalo u potresu. Tako to ide kad smo na tržištu.