Ekumenski dijalog između Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve u Hrvatskoj najčešće se svodi na povremene susrete vrhova crkvenih hijerarhija i izjave za javnost koje većina vjernika ne doživljava ozbiljno jer ih stvarnost svakodnevno demantira. Doduše, neki od sastanaka među naivnijim vjernicima znaju probuditi nadu. Jedan od takvih održan je nedavno, 17. siječnja u Požegi, gdje su se mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić i vladike Jovan Ćulibrk, Nikodim Kosović, Gerasim Popović i Heruvim Đermanović sastali s biskupima Antonom Škvorčevićem, Želimirom Puljićem, Marinom Barišićem i Petrom Palićem. Episkopi i biskupi u zajedničkoj su izjavi naglasili da su svjesni da ‘međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događanja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji i vjeri ostajemo zarobljenicima prošlost i gubitnicima u sadašnjosti’. Čelni ljudi dviju crkava založili su se da se znanstveno istraži istina o stradanju u vrijeme Drugog svjetskog rata i rata 1990-ih ‘kako bi se prestalo licitirati brojem stradalih’.
Predstavnici spc-a i Katoličke crkve u Hrvata ne odnose se kritički prema osobnim postupcima i povijesnim pitanjima. Jedino u čemu se slažu je da su obje crkve proganjane u komunizmu – smatra sociolog religije Ivica Maštruko
Mnogi su s oduševljenjem dočekali ove riječi koje su pobudile nadu da će se međunacionalne predrasude prestati podgrijavati kostima nedužno ubijenih, ali im je oduševljenje brzo splasnulo. Očito je nekima u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK) izljev ekumenske ljubavi iz Požege bio malo previše, pa je prošlog tjedna u Večernjem listu osvanulo pismo koje je HBK uputio patrijarhu SPC-a Irineju još 18. studenoga 2018. godine. U tom se pismu HBK direktno obračunava s brojnim izjavama koje su patrijarh Irinej, ali i Irinej Bulović, bački episkop i glasnogovornik SPC-a, izgovorili na teme koje opterećuju odnose između srpskog i hrvatskog naroda. U pismu su citirane patrijarhove izjave u kojima proziva vrh Katoličke crkve zbog nepriznavanja stradanja Srba u ratovima i navodi da ‘pravoslavci od katoličke braće nikada nisu čuli riječi izvinjenja i kajanja’. Episkopa bačkog prozvali su pak jer je u izjavi nakon zasjedanja Svetog arhijerejskog sabora SPC-a u Pećkoj patrijaršiji 29. travnja 2018. naglasio da u HBK-u postoji ‘dobar broj biskupa neprikrivene ustaške orijentacije i ustaške retorike’. Ivica Maštruko, sociolog religije i nekadašnji ambasador SFRJ u Vatikanu, u razgovoru za Novosti se osvrnuo na te tvrdnje.
- Ne bih rekao da u katoličkom episkopatu ima ustaša, ali je sasvim sigurno prisutno filoustaško i proustaško raspoloženje, kao što u Bozanićevim istupima imate osudu počinjenih zločina, ali nema jasne osude ustaškog režima, barem ne onako konkretno kako se osuđuje pojedince i režim socijalističke Jugoslavije. Crkva i političko vodstvo Hrvatske na sličan način osuđuju sve nedemokratske i totalitarne režime, ali nikada se ne osuđuju osuditi ustaški i endehazijski režim. Od takvih pojedinaca s filoustaškim stavovima HBK se nikada nije ogradio - kaže Maštruko.
Kada su sisački biskup Vlado Košić i pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić potpuno otvoreno podržali filoustašku inicijativu da ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ postane službeni pozdrav Hrvatske vojske, nitko iz crkvene hijerarhije nije ih osudio. Isto tako, nitko nije prigovorio biskupu Košiću kada je 2017. godine, gostujući na promociji revizionističke knjige Josipa Pečarića, izjavio da ‘ustaštvo nije fašizam’ i da su ustaše branili Hrvatsku ‘dopuštenim i nedopuštenim sredstvima, što je bio dio njihove zakletve’. Košić je tada istaknuo što mu zapravo smeta kod srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, čija je povijest, kako je rekao, utemeljena na ‘mitovima i lažima’. ‘To su ne samo interpretacije Jasenovca, nego i uloga bl. Alojzija Stepinca, ustanka u Srbu, što je proslava pokolja Hrvata, a ne antifašistička revolucija, zatim spomenik u Banskom Grabovcu, kao i izmišljanje nepostojećeg logora za ubijanje u Sisku’, poručio je sisački biskup i potom se zauzeo da Hrvatska konačno istraži ‘što se stvarno dogodilo u Jasenovcu’. Iako Košić nije bio na sastanku u Požegi, Maštruko smatra da citati poput njegovih više odražavaju pravo stanje stvari u odnosima dviju crkava.
- Kada se međusobno susretnu predstavnici SPC-a i Katoličke crkve u Hrvata, onda daju mirne, bogobojazne, smirujuće izjave pune optimizma i želje za pomirenjem, a kada se maknu od zajedničkog stola, onda demonstriraju svoje prave stavove, prepucavaju se i optužuju na račun drugih. Oni se ne odnose kritički prema osobnim postupcima i povijesnim pitanjima. Jedino u čemu se slažu je da su obje crkve proganjane u komunizmu, kao što će se i u slučaju Stepinca složiti da je osuđen na temelju progona komunističkih vlasti - objašnjava Maštruko.
Sabotaže s obje strane najteže će pogoditi i naštetiti radu i djelovanju duhovnih predvodnika spc-a u Hrvatskoj, u prvom redu mitropolita Porfirija i vladika Jovana i Nikodima – kaže novinar Branimir Pofuk
- Uvijek je bilo pojedinaca među episkopima u Hrvatskoj koji nisu izričito istupali protiv stavova Svetog sinoda, ali su odstupali od tih stavova i bili daleko koncilijantniji, a takvih pojedinaca ima i u vrhu Katoličke crkve. Međutim, činjenica je da većina ne prihvaća te stavove. Crkvena hijerarhija pokazuje atmosferu u ovom društvu, koja je odraz stanja u političkim strukturama i političkom vodstvu Hrvatske - dodaje Maštruko.
HBK u spomenutom pismu optužuje SPC za pokušaj unošenja razdora između hrvatskih biskupa i pape Franje te se poziva na propovijed kardinala Franje Kuharića od 10. kolovoza 1995., kada je pozvao da se ne pale i razaraju kuće protjeranih Srba. Ističe se i djelovanje biskupa Srećka Badurine, koji se nakon Oluje zauzeo da se prestane s ubijanjem, pljačkom i paležom.
- Čini se da predstavnici Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve organiziraju ekumenske susrete upravo zbog toga da ne bi došlo do ekumenskog dijaloga. Da im se ne bi moglo prigovoriti da ne poduzimaju ništa, oni povremeno organiziraju dijaloške predstave za javnost, zajedno se fotografiraju, a zapravo se međusobno ne mogu smisliti i najradije bi da ona druga strana ne postoji. To, naravno, ne znači da u ovim crkvama ne postoje ljudi kojima je iskreno stalo do dijaloga i dobrih odnosa, ali oni ne mogu utjecati na službenu politiku crkava. Da Katolička crkva i SPC nastupaju s evanđeoskih, kršćanskih i humanističkih pozicija, onda ne bismo imali slučaj Stepinac ni mnoge druge slučajeve u novijoj povijesti i u jednoj i u drugoj crkvi. Ali obje crkve nastupaju s pozicija političkog, nacionalnog i državnog katoličanstva i pravoslavlja, što unaprijed onemogućuje bilo kakav dijalog - smatra bosanski franjevac Drago Bojić.
Bojić u razgovoru za Novosti dodaje da bi ekumenski dijalog imao perspektivu kada bi se ‘crkve samokritički susrele s grijesima i zlima iz vlastite prošlosti, kada bi raskinule s nacionalnim i političkim ideologijama i mitovima, manje se bavile dnevnom politikom, odustale od preuveličavanja vlastitih žrtava i više izražavale pijeteta prema žrtvama druge strane, kada bi se prestale baviti svjetonazorskim neprijateljima, a više pročišćavale vlastite redove u kojima se nakupilo svake vrste zla – od veličanja ratnih zločinaca, financijskih malverzacija do pedofilije’.
- Općenito gledano, ni jedna ni druga crkva ne želi dijalog i radije ostaju zatvorene u sebe, bave se samo svojim interesima i unutar sebe konstantno podržavaju najgore opcije – od desničarskih, profašistički orijentiranih pojedinaca i grupa do najgorih oblika nacionalizma i šovinizma. U takvoj atmosferi ne može ni biti dijaloga, pa ćemo i ubuduće gledati dijaloške predstave s isključivim, optužujućim i uvredljivim monološkim sadržajima. Dugoročno gledano, na takav način obje crkve čine štetu i sebi, jer onaj bolji, humaniji, racionalniji i pristojniji dio ljudi napušta te zajednice s razočarenjem i gorčinom. Istodobno, takvim potezima predstavnici crkava srozavaju svoj ugled u društvu i zamračuju one dobre strane koje postoje u obje crkve - tvrdi Bojić.
Branimir Pofuk, novinar Večernjeg lista i dobar poznavatelj prilika u Katoličkoj crkvi, za Novosti kaže da će prepucavanja najviše naštetiti istaknutim ekumenistima među pravoslavnim episkopima u Hrvatskoj.
- Nakon što se četvrt stoljeća, uz endemski rijetke iznimke, nisu pozivali na mirotvorno biskupsko pismo od 1. svibnja 1995. ni na riječi Ivana Pavla II. izrečene na zagrebačkom hipodromu, a još manje u duhu tih riječi djelovali, hrvatski biskupi sada ta oba teksta koriste na način suprotan njihovom smislu i namjeri: da bi sebe opravdali, a SPC optužili. Nakon požeškog susreta i zajedničke izjave te nakon kardinalove geste i govora uoči Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, objavljivanje ovog pisma i način na koji ga je u svojim propovijedima na Stepinčevo spremno (zlo)upotrijebio biskup Košić ostavlja dva moguća zaključka: ili je riječ u unutarcrkvenoj sabotaži nadbiskupa Bozanića i onog dijela HBK-a koji želi promijeniti kurs ili o podmuklom ‘pranju’ i poništavanju vlastitih gesti od samog Bozanića - govori Pofuk i dodaje kako bi na sva međusobna predbacivanja HBK-a i SPC-a odmahnuo uz poslovicu ‘rugala se sova sjenici’.
- Međutim, takve sabotaže s obje strane najteže će pogoditi i naštetiti radu i djelovanju duhovnih predvodnika SPC-a u Hrvatskoj, u prvom redu mitropolita Porfirija i vladika Jovana Ćulibrka i Nikodima Kosovića. Ovako oni ostaju na vjetrometini, sabotirani s obje strane, bez pravih partnera u svojim nastojanjima okretanja novog lista u odnosima među crkvama, narodima, državama, a prije svega među ljudima - zaključuje Branimir Pofuk.
Problem s međusobnim prozivkama vodstava SPC-a i Katoličke crkve u Hrvatskoj je u tome što su vrlo često i jedni i drugi u pravu: katolicima opravdano smetaju pojedinci u SPC-u koji preuveličavaju srpska stradanja u ratovima i koji misle da je rat 1990-ih počeo akcijama Bljesak i Oluja, zanemarujući protjerivanje hrvatskog stanovništva i brojne zločine na teritoriji pod kontrolom pobunjenih Srba. Isto tako, SPC je u pravu kada kaže da se u HBK-u nalaze ljudi koji podržavaju ustaštvo i da se ne može govoriti o pojedincima ako vrh Crkve ne osuđuje njihove izjave i djela. Uostalom, samo nekoliko dana nakon što je objavljeno pismo Konferencije, u Šibeniku se, u župnoj dvorani sv. Ante, dogodio još jedan proustaški igrokaz. Naime, tamo je knjigu ‘Mit o Jasenovcu’ promovirao povijesni revizionist Roman Leljak.
Sada se očekuje odgovor SPC-a na pismo HBK-a. Teško je vjerovati da on neće doliti još malo ulja na vatru obostranih predrasuda i da u skoroj budućnosti na obje strane neće biti manje onih koji ‘gledaju trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaju’.
