>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Nenad Puhovski Zagrebdox je mjesto dijaloga

Nakon igranog filma priča se o režiji, kameri ili glumcima, dok onaj dokumentarni omogućuje dijalog; najljepše mi je kada vidim ljude kako strastveno razgovaraju o temi filma

Ovogodišnji, jedanaesti Zagrebdox, koji počinje 22. februara, razlikuje se od prijašnjih izdanja ne samo po novim naslovima, nego i po novim programima i temama. Tim povodom razgovaramo s direktorom festivala Nenadom Puhovskim.

- Uz 150 novih filmova donosimo i tri nova programa. Jedan od njih nazvali smo Blistok, po nekadašnjoj kovanici koju je često koristio novinar Ante Kesić: tu je osam filmova koji se na različite načine bave Bliskim istokom, od regrutacije mladih Arapa odgojenih u razvijenim zapadnim zemljama u militantne organizacije, pa do jednostavne priče o filmašu ateistu koji u svojoj kući razgovara o islamu s dvojicom mula – taj film, ‘Iranci’, vrlo je šarmantan i jednostavan, a dotiče se svih bitnih pitanja u odnosu islama i zapadne kulture, običaja i vjera. Iako nije filmski senzacionalan, otvoren je na način koji je nama na Zapadu teško shvatiti: pokušava pokrenuti dijalog, što je užasno važno i što nam svima nedostaje, pogotovo kada se zbog suludih ekstremističkih pothvata on pokušava ukinuti i sve svesti na situaciju ‘ili mi ili oni’. I sami imamo iskustvo da to nikada ne završava dobro i da je dijalog jedini način da se stvari razumiju. Naravno, s onima koji odsijecaju glave ili spaljuju žive ljude nema dijaloga, ali to su ekstremi kojih se golema većina muslimana odriče.

Film o Ciprasu

Drugi novi program je Triler dox, koji putem nekoliko novih filmova iz Švedske, Danske, Finske ili Irske (gdje su izvorišta nekih novih žanrovskih promišljanja) pokušava pokazati da su i u dokumentarnom diskursu moguće narativne tehnike trilera. Treća novost je nov način prezentacije tema, koji smo nazvali ZagrebDoXXL i kojim ćemo nekim redateljima dati veću vidljivost, primjerice Kim Longinotto, jednoj od najboljih autorica suvremenog dokumentarizma: ostvarenje u kojem se bavi položajem žena u različitim kulturama dobilo je nagradu na festivalu Sandens, a film ‘Ljubav je sve’ rađen je iz arhivskog materijala i pokazuje kako se u proteklih sto godina tretirala ljubav, od stidljivih poljubaca do gej i međurasnih odnosa. Vinko Brešan bit će predstavljen s dva kratka rada i filmom o demonstracijama za Radio 101, koje su bile jedno od najvećih spontanih okupljanja i iskazivanja građanskog neposluha. Prikazat ćemo i film koji je dobio glavnu nagradu na festivalu IDFA, a koji razmatra odnos društva prema ratnim veteranima i ljudima s PTSP-om. Organizirat ćemo i razgovor na temu koja nam se čini bitnom za društvo i oko koje postoji niz nesporazuma, ponekad i manipulacija. Tu su i ‘Titovi odredi smrti’, njemački TV dokumentarac koji se bavi pripadnicima nekadašnjeg SDB-a izručenih Njemačkoj na suđenje, o čemu ćemo također organizirati razgovor.

Hoćete li na razgovor pozvati i tzv. šatoraše iz Savske?

Zvat ćemo obje strane i vidjet ćemo tko pristaje na dijalog. Ne bih želio nadvikivanja, ultimativne dolaske i odlaske, samo želimo otvoriti razgovor. U dokumentarnom filmu je najzanimljivije to što omogućuje dijalog, za razliku od igranog filma nakon čije se projekcije priča o režiji, kameri ili glumcima, no uglavnom ne dulje od 15 minuta; najljepše mi je kada vidim ljude kako strastveno razgovaraju o temi filma.

Nabavili smo i film o novom grčkom premijeru Aleksisu Ciprasu, u kojem se izbliza prate njegove ideje i osobnost, kako se bori i mijenja kroz godinu prije izborne pobjede. Posebno nam je interesantno da otvaramo i teme o ekologiji, bankama… Film ‘Utopija’ bavi se nositeljima hrvatskih marifetluka koji su završili u zatvoru, od Ivana Čehoka do Marine Lovrić Merzel. Bit će zanimljivih filmova koji će izazivati, biti napadani, osporavani i hvaljeni. Ali to i jest razlog da radimo festival koji je više od samih filmova – on je, prije svega, mjesto razgovora.

Prodrmana lokalna scena

Kakav interes i kakve reakcije očekujete?

U društvenoj smo situaciji koja je nabrijana, ali i pokazuje da su se ljudi trgnuli iz letargije, da pokušavaju naći rješenje što i kako dalje. Brojni događaji u posljednjoj godini – šatoraši, pobjeda Kolinde Grabar Kitarović, Živi zid itd. – prodrmali su scenu, koja je na površini previše mirna. Nadam se da će se taj interes, ne i incidenti, preliti među gledatelje i da će prikazani filmovi pomoći otvaranju i takvih tema… Imamo film o financijskom stručnjaku, manipulatoru koji je završio u zatvoru, ali je besprijekorno predviđao burzovni rast i pad. Tu je i film ‘Srpski odvjetnik’, o čovjeku koji je branio Karadžića i Miloševića. Odvjetnici su čudan soj i imaju svoje principe koji im omogućavaju da rade svoj posao koji ja, iskreno, ne bih mogao raditi. To poštujem, a da će biti raznih reakcija, bit će.

Gledanost dokumentaraca počesto ovisi o tome tko ima koliko para i društvenog utjecaja da ih napravi. Konkretno, biste li prikazali film o opolčencima, proruskim borcima u Ukrajini?

Apsolutno. Zato smo i izmislili Kontroverzni dox, da možemo prikazati stvari iza kojih nitko od nas ni na koji način ne stoji, ali za koje je važno da ih publika vidi. Najgledaniji film na Zagrebdoxu bio je onaj o Anti Gotovini, problematičan na nekoliko razina, koji je dvaput napunio dvoranu Studentskog centra. Imali smo i neke filmove srpskih autora, koji su prije desetak godina izazvali proteste branitelja, pa smo morali organizirati zaštitarsku službu.

Moj je osobni stav da prikazujemo što je moguće više filmova autora koji dolaze iz situacija prikazanih u djelu: tako će u sklopu Blistoka biti prikazan samo jedan film redatelja koji nije s Bliskog istoka, onaj o regrutiranju mladih. Sve ostale filmove radili su lokalni autori. Svjestan sam kulturnog imperijalizma i uvijek sam se borio protiv njega. Stoga Factum nikada nije ulazio u međunarodne koprodukcije koje bi nas dovele do toga da radimo filmove o nečemu o čemu ne znamo dovoljno. U 75 filmova koje sam dosad producirao moto mi je bio da nemam što snimati u Kini ili Kongu, jer ondje ne razumijem ni jezik ni kulturu. Želimo dati priliku filmašima koji rade filmove o zemljama iz kojih dolaze. Zato imamo film o čovjeku koji je krenuo na Bliski istok kao avanturist, a završio kao borac u Libiji: on ne govori o problemu rata, nego o načinu na koji se ljudi nađu u takvom vrtlogu. Mnoge osobe, pa i Hrvati koji su sada u Ukrajini, nađu se usred nečega što je daleko veće od njih. To je dokumentaristički zanimljivo, pa gledatelji mogu s pet-šest strana sagledati situaciju. Primjerice, lani nagrađen film o pobuni u Siriji radio je Sirijac koji je stavio glavu na panj da bi ga snimio.

Iako je snimanje filmova danas financijski lakše nego ranije jer film možete snimiti i pametnim telefonom, mi još uvijek imamo međunarodnu i regionalnu konkurencije jer znamo da su budžeti u regiji daleko niži nego u svijetu. S te dvije konkurencije omogućili smo ljudima koji nemaju dovoljno sredstava da prikažu svoje filmove.

S obzirom da je i ‘Srpski odvjetnik’ u Kotroverznom doxu, koliko je on sporan?

Nije mi sporan. Imam prijatelje odvjetnike koji su branili razne gadove u Haagu i na drugim sudovima. Odvjetnici su čudan soj i imaju svoje principe koji im omogućavaju da rade svoj posao koji ja, iskreno, ne bih mogao raditi. Ja to poštujem, a da će biti raznih reakcija, bit će. Taj film dovodimo na Zagrebdox da pokrenemo dijalog koji ovom društvu beskrajno fali.

Što se zadnjih godina promijenilo u percepciji dokumentaraca?

U posljednjih nekoliko godina potvrdilo se da dokumentarni film zauzima značajno mjesto. Čak i u Hrvatskoj, koja uvijek kaska za svjetskim događajima, sve više dokumentaraca dolazi u kina, pa je i Factum ‘Djecu tranzicije’ i ‘Gole’ prikazao po cijeloj Hrvatskoj kroz mrežu nezavisnih kina. Čini se da se nešto pozitivno događa i s HTV-om - dogovorili smo da HTV 3 prikaže retrospektivu filmova s ranijih festivala, što mi se čini izuzetno važnim. Naravno, sve se to i dalje odvija dosta polagano, ali ne mogu biti nezadovoljan s obzirom na situaciju od prije pet ili deset godina.

1/1