Havarija HAVC-a
Velika pobjeda desnice u našem malom kulturnom ratu: Hrvoje Hribar više nije ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, podnio je ostavku nakon što je Državna revizija detektirala niz nepravilnosti u radu filmske institucije. Dobar dio njih je neupitan; upitniji dio, itekako bitan. U svakom slučaju, ideološki juriš bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i veterana okončan je trijumfom nakon godinu dana. Započelo je atakom na dokumentarni film ‘15 minuta – masakr u Dvoru’, a završava se, evo, institucionalnim napadom na kompletnu filmsku industriju. Započelo je na svijetlim tradicijama Domovinskog rata, a završava se u formi Kulturkampfa. Započelo je, ukratko, kao revizija povijesti: završava se u formi državnog revizionizma.
Jer ono što je Državna revizija revidirala zapravo je smisao HAVC-ovog funkcioniranja. Nije pritom riječ samo o tome što je sebi prisvojila pravo da procjenjuje kako bi trebali izgledati ‘pokazatelji na temelju kojih je moguće dati ocjenu mogu li i na koji način odabrani projekti i programi (…) pridonijeti razvoju hrvatske kulture’: ustanovila je, još dalekosežnije, da bi ravnatelj HAVC-a za svako financiranje filma u iznosu većem od 200 hiljada kuna trebao dobiti potvrdu aktualnog ministra kulture. Osnovna je ideja osnivanja Audiovizualnog centra prije devet godina, međutim, počivala na namjeri da se financiranje i odlučivanje o hrvatskom filmu izmaknu izvan dosega državne uprave. Sada ispada da je čitavo to vrijeme – pod četiri različite vlade i šestero različitih ministara kulture – HAVC zapravo djelovao mimo zakona: da je kompletna domaća audiovizualna zajednica, koja se usput domogla solidnih međunarodnih uspjeha, ustvari funkcionirala na temelju kolektivne iluzije o vlastitoj nezavisnosti.
Nema spora oko toga da će se o spornim zaključcima revizije još raspravljati, baš kao što nema spora oko toga da to neće biti široka rasprava o različitim modelima kulturnog odlučivanja, prednostima i opasnostima labave autonomije HAVC-a, institucionalnom kalibriranju distance spram vlasti… Perspektiva je u kvaru, suviše uska za širu raspravu. Perspektivu diktiraju optužbe za financiranje ‘antihrvatskih pamfleta’ i veleizdaju; na takvu je perspektivu znao, uostalom, pristati i sam Hribar tragikomičnim dokazivanjem vlastitog patriotizma; takvu će perspektivu barem na trenutak priznati sada i udruge producenata i režisera koje, braneći HAVC, Državnoj reviziji imputiraju ‘povratak u soc-komunizam’. Nema pomoći, perspektiva je kriva. Jer hrvatstvo, antihrvatstvo, komunističke aveti: tko god se u takvu raspravu upusti, ne može je dobiti.
Ministarstvo protiv rada
U trijumfalnom jurišu radikalne desnice na HAVC još je jedna meta načeta: Hasanbegovićeva nasljednica, aktualna ministrica Nina Obuljen Koržinek bila je članica Upravnog vijeća Centra – tijela (su)odgovornog za ustanovljenu nepravilnost dodjeljivanja sredstava bez odobrenja ministra – pa se njen imidž proceduralno bezgrešne stručnjakinje sada opasno ljulja. Dodatno bi ga moglo poljuljati otvoreno pismo koje joj je ovih dana uputila inicijativa pod imenom Radna grupa radnika u kulturi: u njemu vrlo detaljno nabrajaju ozbiljna odstupanja nedavno donesenih odluka o potporama u kulturi u odnosu na strateški plan ministarstva, osnovni dokument kojim bi se te odluke zapravo trebale voditi. Prije svega, ukupan broj potpora i financijskih sredstava je smanjen, umjesto da se – kako je najavljeno – poveća. Nastavljena je, zatim, praksa sustavnog zanemarivanja civilnodruštvenih organizacija i inovativnih kulturnih projekata. Pozicija kulturnih radnika ugrožena je novim poreznim zakonom i izostankom mjera koje bi potakle zapošljavanje. Nisu objavljeni kriteriji kojima su se pojedina stručna vijeća vodila raspodjeljujući financije, kao ni ocjene prijavljenih projekata… ‘Tražimo od Vas da se očitujete po pitanju smanjenog budžeta, da javnosti transparentno objasnite na koji način su raspoređena sredstva alocirana za kulturu u 2017.’, zaključuju potpisnice i potpisnici pisma koje u kulturi ne zanimaju Hrvati, anti-Hrvati i soc-komunisti, nego oni koji kulturu stvaraju: radnici. Utoliko, pismo će se teško probiti do uvodnih minuta televizijskih dnevnika i kolumnističkih enklava tiražnijih novina, što, naravno, nije razlog da ga ne pročitate, proučite, možda i potpišete.
Postsatirično doba
Nezgodna vremena i za američke satiričare: Trey Parker i Matt Stone, autorski tandem ‘South Parka’, koji je u posljednjoj sezoni u real timeu pratio predizbornu kampanju, najavljuje da će se u idućim epizodama znatno manje baviti Donaldom Trumpom i tamošnjom vladom. ‘Teško je sada, kada je satira postala stvarnost’, žali se Parker. ‘Pokušavali smo ismijavati ono što se zbiva, ali nismo mogli držati korak. Ono što se događalo bilo je smješnije od bilo čega što smo mogli smisliti.’ New Yorkerov karikaturist David Sipress prije nekoliko se dana u duljoj ispovijesti pod naslovom ‘Kako ostati normalan karikaturist u Trumplandu’ izjadao prepričavši kako mu je svakodnevni satiričarski angažman posljednjih mjeseci narušio zdravlje, upropastio probavu, prouzrokovao kroničnu nesanicu. Njegov kolega Edel Rodriguez pokušao se s Trumpom obračunati vjerojatno najkomentiranijom novinskom naslovnicom prošloga tjedna, onom Spiegelovom koja prikazuje Trumpa s odsječenom glavom Kipa slobode u jednoj i krvavim nožem u drugoj ruci, ali je nakon toga uglavnom slušao kritike zbog pretjerivanja i neukusa. Trump je, ukratko, otporan na satiru: nakon postčinjeničnog, izgleda da ulazimo i u postsatirično doba. Potučenim novinarima i karikaturistima preostaje sada da traže nova polja rada: na sreću, čeka ih reklamna industrija, jer tamo je situacija sjajna. Coca-Cola, Starbucks, Airbnb, vodeće multinacionalne korporacije, natječu se posljednjih dana u kampanjama koje promoviraju multikulturalnost, različitost i toleranciju, pa pod maskom hrabre kritike Trumpove politike uspješno prodaju sokove i kave, odjeću i automobile, apartmane i turističke aranžmane. Jer to i jest domet reklamne kritike: ništa više od povoljne poslovne prilike.
Porno propaganda
Rubriku smo otvorili kompleksnim temama audiovizualne produkcije u Hrvatskoj pa je na tom tragu i privodimo kraju: Jessica Stoyadinovich – američka glumica srpskog porijekla, globalnoj audiovizualnoj publici poznatija kao Stoya – krajem prošlog ljeta snimila je film u ruiniranim interijerima hotelskog kompleksa Haludovo na Krku. Stoya jest zvijezda svjetskog porno mainstreama, ali odudara od stereotipa porno glumice: često objavljuje tekstove o vlastitim iskustvima sa setova, demistificirajući ih detaljnim opisima fizičkog napora, ozljeda, klistiranja, rutinskih medicinskih pregleda i svega onoga što spada u manje vidljiv dio seksualnog rada. Povremeno bira i zabavne off-angažmane, poput projekta ‘Hysterical Literature’ njujorškog umjetnika Claytona Cubitta, koji je snimao poznate porno glumice dok čitaju naglas književni tekst po svome izboru, a istodobno ih – ali izvan kadra – stimulira vibrator, i tako sve do orgazmičko-čitalačkog vrhunca: Stoya taj serijal nije samo otvorila, nego je za lektiru odabrala iščašenog američkog indie pisca Superverta, zbog čega joj u ‘Neprijateljskoj propagandi’ pišemo poseban plus.
Pornić iz Haludova nastao je u okviru komercijalnijeg i konvencionalnijeg serijala, globtroterskog ‘Around the World in 80 Ways’, u kojem scene seksa snima u hotelskim sobama svjetskih metropola. Krk i Haludovo su iznimka, a u uvodnim minutama filmića objašnjava i zašto: globalnoj publici prepričava kako je u taj hotelski kompleks investirao američki biznismen i osnivač ‘Penthousea’ Bob Guccione 1972. godine, što je bilo moguće samo zbog jugoslavenske nesvrstane politike. ‘Važno je znati da je Titova Jugoslavija raskrstila sa Staljinom 1948.’, podučava Stoya porno fanove, ‘kao i da se Jugoslaviju ni približno ne može svrstati među sovjetske satelite ili u Istočni blok (…) Guccione je otišao godinu nakon izgradnje, a uslijedio je dug period uspješnog radničkog samoupravljanja…’
Radnja filma uskoro se razvija u nešto predvidljivijem smjeru, ali mi ovaj čudni propagandno-politički prolog Stoyinog pornića bilježimo među važnije tekuće kulturne događaje. Možete i vi: u danima iza nas i tjednima koji slijede – dok rasprava o audiovizualnoj industriji bude mrcvarila opća mjesta povijesnog revizionizma, mlatarala ideološkim strašilima i utvarama soc-komunizma – tih nekoliko trezvenih minuta monologa jedne porno glumice o našoj nedavnoj prošlosti moglo bi biti najsuvislije što vam novija audiovizualna industrija, nastala na ovim prostorima, ima za ponuditi.
