>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Idemo na after

Nitko nije mogao pretpostaviti da će se kataklizmički kolaps todorićevskog modela odvijati u žanru jeftine telenovele, uz soundtrack sintetičkog dance kiča

Afterkor

Party je gotov, idemo na after: skršene tranzicijske iluzije ostavite ispred ulaza, jer večeras nas zabavlja globalna dance zvjezdica umjetničkog imena A3, do jučer nepoznata još i kao Antonio Alvarez III. Provod zagarantiran: ‘Njegova duboka vjera u zajedništvo’ – obavještava nas službena web-stranica rasplesanog latino dancera – ‘čuje se u zarazno pozitivnim ritmovima.’ Ali to nije sve: ‘On poboljšava operativnu kontrolu i predvidljivost rezultata’ – obavještava nas službena web-stranica kompanije dancerovog tate – ‘kao i smanjenje broja zaposlenih.’ Četrdeset hiljada radničkih sudbina, veći broj manjih dobavljača, solidan komad nacionalnog BDP-a: sve je to sada u rukama vrhunskog svjetskog menadžera s imidžom zamrznutim na pola puta između mutirane inkarnacije Senne M.-a i prosječnog sredovječnog lovera iz latino telenovele. I svašta su mogli zamišljati vodeći hrvatski novinari i kolumnisti dok su godinama poslušno šutjeli o velikom oglašivaču Todoriću: tko zna o čemu su sanjarili od jutra do večeri, tko zna o čemu su maštali od Jutarnjeg do Večernjeg? Baš svašta su mogli zamišljati vodeći hrvatski proroci slobodnog tržišta poput, recimo, Saše Cvetojevića, koji ovih dana javno brani interese malih poduzetnika od monopolskog pritiska Agrokora: tko zna što se Cvetojeviću motalo po glavi kada je, prije samo par mjeseci, nasmiješen pozirao u reklami Todorićevog Konzuma? Svašta su, konačno, mogli zamišljati vodeći hrvatski političari dok su s Todorićem otvarali nove dućane, obilazili njive i tvorničke pogone: tko zna što su jedni drugima povjeravali dok su posljednjih noći grozničavo dovršavali lex Agrokor, obustavivši radi njega sve važnije državne poslove? Ne znamo, kažemo, ali možemo naslutiti. Oni prvi sanjali su dan kada Gazda nepovratno pada, a mediji napokon postaju slobodni: tako da im se nikada više ne može dogoditi da, primjerice, pred prvim Todorićevim nasljednikom kapituliraju već u drugom nadnaslovu, euforično ga dočekujući kao ‘spasitelja Agrokora’ (24 sata), ‘čovjeka koji spašava Agrokor’ (Večernji list) ili ‘čovjeka koji će spasiti Agrokor’ (Net.hr). Oni drugi sanjali su dan kada Gazda nepovratno pada, a slobodno postaje tržište: tako da njime više nikada ne upravljaju tvrtke neprincipijelno povezane s državom poput – ‘ajmo neki radikalan primjer – ruskih bankarskih mastodonata pod izravnom kontrolom Vladimira Putina. Oni treći sanjali su dan kada Gazda nepovratno pada, a slobodni napokon postaju oni: tako da više nikada ne moraju panično dovršavati lex Agrokor samo da bi ih već sutra dočekao mix Alvarez…

Svašta su zamišljali, tko zna o čemu su sanjali: sigurno je samo da nitko, baš nitko nije mogao pretpostaviti kako će se kataklizmički kolaps todorićevskog regional-kapitalističkog modela odvijati u žanru jeftine telenovele, uz soundtrack sintetičkog dance kiča. U audiovizualnoj izvedbi, dakle, koja tako opako podsjeća na naše nesretne devedesete, samo u skupljoj izvedbi i uz nešto bolje efekte. I ako smo još do jučer mogli Sennu M.-a i Rosu Salvajo otpisivati kao mjernu jedinicu specifične hrvatske kulturne retardacije u premijernim godinama državotvornosti, već danas nam raspjevani latino dance lover dolazi iz samog srca globalnog kapitalističkog sistema, s najviših katova volstritovskih nebodera. Ako smo još do jučer mogli za tranzicijske nevolje okrivljavati upletanje države i metastazirani rodijački nepotizam, već danas nam po narudžbi ruske državne banke najvažniju kompaniju preuzima menadžer čija je osnovna kvalifikacija to što je tatin sin. Ako smo još do jučer mogli maštati o tome kako nas onkraj Todorićevog monopola i obilatih državnih potpora čeka arkadija uređenog tržišta, danas nam Antonio Alvarez III. pokazuje da tamo nema ništa. Nema ničega što već nismo vidjeli. A zabava ide dalje. Party je, ukratko, gotov: pripremite karte, počinje after.

Lex Alex

Hrvatska premijera svjetskog dance menadžera ostavila je u sjeni posjetu drugog hohštaplera: na Danima komunikacija u Rovinju gostovao je Alex Braun, PR-mag i ‘čarobnjak za kampanje’, čovjek koji je izborni poraz SDP-a naplatio više od četiri milijuna kuna pa sada lokalnoj publici tumači tajne svojih brojnih uspjeha. Koje se mogu svesti na jednostavnu i jasnu poruku: u politici nije važno ništa osim jednostavne i jasne poruke. Objasnio je to Braun na primjeru Donalda Trumpa, koji nije – kao što ste možda mislili – pobijedio ni zbog promašene neoliberalne politike Hillary Clinton ni zbog masovnog gubitka povjerenja u liberalne medije, ni zbog akumuliranog nezadovoljstva deklasiranih radnika, ni zbog vlastite medijske mašinerije, nego isključivo zato što je slogan Make America Great Again bio tako lijepo sročen. Na nevolju, baš nijedna apolitična pozicija nije toliko neutralna – čak ni ona Davora Bernardića, koji navodno i sam želi angažirati Brauna – da u sebi ne bi nosila gorki talog politike. Doznali smo to pri kraju predavanja, kada nam je komunikacijski čarobnjak predstavio svoju najnoviju gažu. ‘Trenutno radim kampanju u Ekvadoru, gdje su u nedjelju izbori, a ja vodim kampanju za jednog bankara, dosadnog kao vrag, kome je protukandidat čovjek u kolicima, koji puno pjeva i puno se smije, a još se i zove Lenjin’, požalio se Braun. ‘Kako ga pobijediti?’ Njegov odgovor: bankara Guillerma Lassa, notornog desničara i multimilijunaša čije su porezne makinacije neosporivo razotkrili ‘Panamski dokumenti’, predstavio je kao iskrenog borca za radnike. ‘Mi smo fokus i ključnu poruku stavili na rad i radna mjesta, na ekonomska pitanja, u čemu je moj kandidat veliki stručnjak. Vidjet ćemo u nedjelju hoće li pobijediti simpatičnost i empatija, ili borba za zapošljavanje i radna mjesta.’ Netko dakle misli da radna mjesta otvaraju investicijski bankari mutne porezne prošlosti, netko misli da se za njih bore kandidati s jasnim socijalističkim programom: to su, eto, političke razlike. I ne mogu ih zamutiti nikakve PR-poruke. Usput, na izborima u Ekvadoru u međuvremenu je pobijedio Lenjin Moreno. Pobijedili su i simpatičnost i empatija i borba za zapošljavanje i borba za radna mjesta: izgubio je Alex Braun.

Ministarstvo protiv kulture

Redovno praćenje domaćih kulturnih zbivanja polako se pretvara u cjelogodišnji popis štete koju proizvodi Ministarstvo kulture: nevidljiva ruka Zlatka Hasanbegovića preko njegovih kulturnih vijeća, uz svesrdnu asistenciju aktualne ministrice Nine Obuljen Koržinek, već je gurnula sa scene neprofitne medije, knjige nepodobnih autora i naslova, kompletan program Povorke ponosa, festival Fališ, Goranovo proljeće… a još nije ni ljeto. Sada su na red stigli književni natječaji Prozak i Na vrh jezika, otvoreni isključivo proznim i pjesničkim debitantima. Kroz ta su dva natječaja – započeta prije trinaest godina u suradnji Vijenca i AGM-a, nastavljena u koprodukciji Algoritma i Zareza, prepuštena potom entuzijazmu spiritus movensa projekta, urednika Krune Lokotara – u našu današnju književnost ušli Olja Savičević Ivančević i Marko Pogačar: svakome tko makar površno prati suvremenu produkciju jasno je kako bi samo ta dva imena trebala biti dovoljna da se natječajima rezervira bianco potpora. Samo, uz njih su nam na police stigli i Tanja Mravak, Tea Tulić, Ružica Aščić, Darko Šeparović, Marijo Glavaš… Mala plejada velikih nada među kojima se dobar dio razvio u ozbiljne, relevantne autore. Natječaji su, ukratko, svoju osnovnu zamisao ventiliranja književnog polja ispunjavali bolje nego što polje to zaslužuje: Ministarstvo kulture odlučilo je taj doprinos vrednovati uravnoteženo, iznosima od nula kuna za Na vrh jezika i nula kuna za Prozak. Adio mozak.

Reggaenomics

Živahni muzički portal Reggae.hr prošloga je tjedna nakratko ugašen intervencijom internetskog provajdera, a kada su ondje provjerili zašto su srušeni – prepričava glavna urednica Ivana Tolić u tekstu ‘Primate li entuzijazam kao sredstvo naplate?’ – ‘hosting nas je informirao da su zaprimili ‘abuse’ prijavu od strane ZAMP-a za korištenje zaštićenih autorskih prava na portalu Reggae.hr te s obzirom da kršimo autorska prava ugasili su nam portal’. I dodaje: ‘Činjenica je da nas apsolutno nitko nije kontaktirao prije gašenja.’ O slučaju su se brzo raspisali neprofitni mediji – prije svih i najekstenzivnije muzički portal Ravno do dna – a otvorena su i neka stara pitanja problematičnog ZAMP-ovog insistiranja na naplati autorskih prava od portala koji muziku samo linkaju: na nezavisnoj medijskoj sceni izbio je, ukratko, maleni skandal, pa su se odmah javili i iz službe za zaštitu autorskih prava. Sve je to nesretan splet okolnosti, tvrde: oni su samo poslali dopise raznim muzičkim portalima pozivajući ih na prijateljske konzultacije oko naplate, iako dozvoljavaju ‘da je stil dopisa bio nespretan i da je možda djelovao ultimativno’; kada im s Reaggea nisu odgovorili, obratili su se njihovom provajderu, iako prešućuju da dopis tom portalu ustvari nisu poslali; kada je, konačno, provajder reagirao ugasivši Reggae, to se zbilo zbog ‘pogrešne reakcije djelatnika web-hosting servisa’, a ‘odmah po našim saznanjima o toj zabuni, portal je nastavio s radom…’ Zašto im nije pošla za rukom jednostavna operacija slanja dopisa na javnu dostupnu adresu Reagge.hr-a, kako je glasila njihova prijava hosting servisu koja je uzrokovala nesretnu zabunu i kako im točno uspijeva u jednoj rečenici medijskog reagiranja napasti nezavisne portale zbog ‘senzacionalizma, neutemeljenog prozivanja i podmetanja’ da bi ih već u idućoj pozvali na ‘staložen razgovor’: te sitnice i činjenice nikada nećemo doznati.

1/1