>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Ljeto kada se klikao Tito

Tito je danas uglavnom mamac za internetske klikove i političke freakove, nešto između uspješnog brenda i utješnog trenda, lišen smislenog sadržaja: zvijezda sezone kiselih krastavaca

Između hejta i klikbejta

Kraj je ljetu, sad će kraj i Titu: kada u idući četvrtak, 31. avgusta, zagrebačka Gradska skupština stigne do trinaeste točke svoga zasjedanja pa izglasa promjenu imena maršalovog trga, naslovnice će eksplodirati, antifašisti će vikati, portali će se klikati. Spektakl, nažalost, pomalo kasni – odluka je trebala biti donesena još u julu, ali je tadašnja sjednica odgođena zbog godišnjih odmora – pa je Josipu Brozu neplanirano poklonjeno još jedno, oproštajno ljeto. A nama prilika da ga provedemo prateći pažljivo kako Titovo ime cirkulira javnim prostorom, između prpošnih komentara i potrošnih skandala, između medijskog hejta i klikbejta. Prije nego što ga otpratimo u ropotarnicu povijesti, evo što smo naučili iz svakodnevnih vijesti; prije nego što potpišemo kapitulaciju, nudimo kratku rekapitulaciju.

Prošloga tjedna, recimo, Tito se pojavio u društvu izvjesnog Nevena Brajkovića, vlasnika omanjeg zagrebačkog kafića i neuspješnog kandidata s izborne liste Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića. Nestrpljivi ugostitelj nije imao volje čekati skupštinsko zasjedanje pa je jednu od ploča s Titovim imenom demontirao sam, uz pomoć sklopivih ljestava, montažnog ključa za automobile i Blažene Djevice Marije, koja mu je, prema vlastitom priznanju – Brajkovićevom, ne Djevičinom – u riskantnom pothvatu pružila presudnu podršku. Jedva dan-dva kasnije, Tito nam se javlja iz regije: mlađahni sarajevski vijećnik SDA-a Tarik Dautović – donedavno poznat tek užoj glasačkoj bazi i vlastitoj široj rodbini – na Facebooku je priprijetio kako će promijeniti ime Titovoj ulici: ‘Neće glavna sarajevska ulica nositi ime tog zločinca, diktatora, vođe totalitarističko-komunističko-zločinačko-ateističkog sistema koji je zatirao svako sjeme muslimanskog, bošnjačkog intelekta. Zvat će se Alije Izetbegovića (…) Ovo govorim u ime nove generacije Bošnjaka!’ Dautoviću su, u ime transgeneracijske solidarnosti, stariji brzo objasnili kako Muslimani dobar dio svoje emancipacije u okviru SFRJ duguju upravo Titu, posavjetovavši ga da se prihvati knjige umjesto što oponaša ustašofilne hrvatske uzore: čak se i stranka ogradila od njega, pa je skupa s Brajkovićem brzo završio u medijskoj arhivi jednodnevnih skandala, negdje pri dnu police rezervirane za freak show epizodiste regionalne desnice. Ondje im društvo prave nacionalno osvješteniji slovenski mediji: oni su se pak zgražali nad tamošnjom craft pivovarom koja je svoje flaširane brendove nazvala ‘Tito’, ‘Josip’, ‘Broz’ i ‘Jovanka’. U Srbiji, za to vrijeme, tabloid ‘Kurir’ donosi senzacionalnu ispovijest posljednjeg maršalovog kuhara: drug Stari je, doznajemo ekskluzivu, jako volio štrukle i nezašećereni espresso, ali nipošto nije želio probati kuhane puževe… I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od suvisle rasprave, sve bliže rekordima čitanosti. Uzduž i poprijeko razmontirane zemlje kojom je nekada vladao, Tito je danas uglavnom mamac za internetske klikove i političke freakove, nešto između uspješnog brenda i utješnog trenda, lišen smislenog sadržaja: zvijezda sezone kiselih krastavaca. O onim dosezima njegove ere koji precizno mjere sve naše postsocijalističke poraze – industrijalizaciji, radničkom samoupravljanju, planskom stanovanju, besplatnom obrazovanju – ionako nitko više ozbiljno ne govori. Zato je, uostalom, još jedno ljeto kada se klikao Tito i bilo tako dobar uvod u skoru odluku Gradske skupštine. Jer za par dana, kada novinske naslovnice i internetske stranice ispuni novi nastavak političkog skandala – u izvedbi desnih redikula i bijesnih radikala – stvari će, manje-više, ipak ostati iste: mediji puni Titovog kraja, Tito ispražnjen od sadržaja.

Što fali Fališu

Objavljen je program šibenskog Festivala alternative i ljevice Fališ, ove godine posvećenog stotoj obljetnici Oktobarske revolucije: u ‘Neprijateljskoj propagandi’ već smo pisali o suptilnoj diskriminaciji spisateljica pri dodjeli regionalnih književnih nagrada, pratili smo kako domaći muzički kritičari seksistički mjerkaju pjevačice i ženske bendove, pa nema razloga da i program jednog ljevičarskog festivala ne pročitamo u sličnom ključu. Fališu, ukratko, opasno fale žene: dvadesetak predavanja, debata, promocija i koncerata, čak tridesetak uglednih gostiju, samo četiri gošće. Ako ovako izgleda progresivna festivalska politika, onda nam konzervativna valjda ni ne treba. Organizatorima zato drugarska kritika, a iduće godine prilika da poprave stvar: u međuvremenu, Fališ možete pratiti od utorka, petog septembra, do petka, osmog, a mi iz gustog rasporeda zbivanja izdvajamo predavanje ‘Europske politike nakon Crvenog oktobra’ Cirile Toplak i gostovanja Rade Borić i Danijele Dolenec na okruglom stolu ‘Da li je ljevici dozvoljeno vladati?’, koji će moderirati Ivana Dragičević.

Kreativna klasa odlazi u raj

Kontrarevolucija jede svoju djecu! Prije tri godine Francis Fukuyama je skrušeno priznao da se ipak malo zaletio kada je – koncem osamdesetih, nakon sloma komunizma – svirao ‘kraj povijesti’ i proglasio neopozivi trijumf zapadnjačke liberalne demokracije. Prošlog ljeta skupina istaknutih istraživača Međunarodnog monetarnog fonda, centralne adrese globalnih neoliberalnih politika, objavila je članak ‘Neoliberalizam: precijenjen?’, u kojem se detaljno nabrajaju katastrofalne posljedice deregulacije tržišta, rezanja javnog sektora i smanjenja prava radnika. A na sve dulju listu pokajnika novog svjetskog poretka sada se, izgleda, upisuje i Richard Florida. Razvikani američki teoretičar urbanizma u prošlih je petnaestak godina bio najglasniji promotor koncepta ‘kreativne klase’, ističući njenu ulogu u razvoju velikih gradova: prestižne urbane lokacije samo treba prepustiti razbarušenim umjetnicima, zaigranim IT-jevcima i hipsterskim poduzetnicima, objašnjavao je, nekadašnje tvornice pretvoriti u coworking prostore, dizajnerske studije i punionice craft piva, pa će kreativnost, inovativnost i poslovni impuls brzo lansirati ekonomski prosperitet. Nije nužno otputovati do Londona, Berlina ili New Yorka da bi se provjerilo koliko su Floridine ideje bile utjecajne: dovoljno je, recimo, skoknuti do Beograda na festival Mixer, posjetiti zagrebački Design district, pogledati kako pripovijest o ‘kreativnim i kulturnim industrijama’ metastazira ovdašnjim raspravama o kulturnim politikama… Pa onda strpljivo sačekati da vijest o nedavno objavljenoj Floridinoj knjizi ‘Nova urbana kriza’ stigne i u naše krajeve. Razočarani teoretičar sada tumači kako su ‘kreativne klase dograbile brojne velike svjetske gradove i ugušile ih do smrti’, prepričava nam ukratko sadržaj njegove knjige Sam Wetherell u tekstu ‘Richardu Floridi je žao’, objavljenom na portalu Jacobin: ‘Kao rezultat toga, 50 najvećih metropola nastanjuje danas samo sedam posto svjetske populacije, ali one pritom stvaraju 40 posto ekonomskog rasta. Ovi ‘gradovi-superstarovi’ postali su zatvorene zajednice, njihovu nekadašnju živost zamijenili su prazni stanovi za odmor i iznajmljivanje. Za to vrijeme, problemi narkomanije i uličnog nasilja šire se u pregrađima…’ San o kreativnoj klasi poslužio je, dakle, uglavnom tome da ušminka imidž urbanih središta, napuše nekretninske balone, napumpa cijenu kvadrata, protjera siromašne na rubove grada: Richardu Floridi možda jeste žao, ali to više ionako nikome nije važno. Jer ako je kolektivna vjera u nadmoć liberalnog modela nadživjela kajanje Francisa Fukuyame, a MMF nastavlja provoditi neoliberalnu agendu neovisno o tome što o njoj misle njegovi vlastiti stručnjaci, onda cijepanje svjetskih metropola na precijenjena urbana središta i zapuštena, siromašna predgrađa sasvim sigurno neće završiti zbog zakašnjele grižnje savjesti jednog naivnog profesora.

Sezona godišnjih

Dok korist od hipsterizacije gradskih jezgri ubiru burzovni špekulanti i nekretninski investitori, Floridina ‘kreativna klasa’ solidno je deklasirana: umjetnici, dizajneri i free-lance novinari žive od projekta do projekta, od dedlajna do dedlajna, bez stalnog posla, socijalne zaštite, godišnjeg odmora. Na sreću, ponešto o tome znaju u Zemunu: ondje je ovih dana pokrenut jedan od smislenijih kulturno-umjetničkih natječaja u regiji, pod naslovom ‘Doživotna sloboda: godišnji odmor za umetnike i radnike u kulturi.’ Organizator, Zemunski mali umetnički centar (ZMUC), ‘poziva umetnike i radnike u kulturi na godišnji odmor, dokolicu i lenčarenje u jednom od Alternativnih rezidencijalnih centara (ARC) u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Albaniji.’ Kada, kako, zašto? ‘ZMUC će od 15. do 25. septembra 2017. godine organizovati radikalni odmor za deset ‘džabalebaroša’ koji, uprkos opštem stanovištu da ‘samo uzimaju pare od države’, opstaju u uslovima ekonomske nesigurnosti, posledično sa sindromima ‘efekta sagorevanja’…’ Kustose, umjetnike, novinare redakcija za kulturu, nezavisne kulturnjake i ostale prekarne radnike zainteresirane da nakratko predahnu u Draču, na Silbi, u selu Babe kraj Beograda, na brdu iznad Sv. Stefana ili u nekoj od pet ostalih simpatičnih kućica upućujemo na Facebook stranicu ‘ZMUC Radionica’: dovoljno je da u prijavi napišu od čega bi se najradije odmorili. ‘Kratkoročni cilj programa je analiza toka procesa ‘odmora’ aktera na sceni kod kojih je prisutan sindrom ‘sagorevanja”, tumače organizatori, ‘a dugoročni zagovaranje institucije plaćenog godišnjeg odmora.’ Takav zagovor u ‘Neprijateljskoj propagandi’ rado podržavamo.

1/1